DANKO KONČAR EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI 'Želim Uljanik i 3. maj! Predao sam obvezujuću ponudu za strateško partnerstvo'

Doći do Danka Končara da bi dao intervju, a intervjue daje sve rjeđe i rjeđe, gotovo je nemoguća misija. Hrvatski poduzetnik i vlasnik Kermas grupe, pod čijom kapom je i Brodotrogir, te potencijalno najveći europski brodograditelj, danas je u Africi, sutra u Kini, prekosutra u Turskoj... Taj 75-godišnjak, koji zbog interesa za Uljanikom, finskim brodogradilištem Arctech te problemima u Brodotrogiru ponovno puni medijski prostor, praktički živi u avionu. I ne staje.

Štoviše, ne misli da je preaktivan, nego da nije dovoljno aktivan. No, naši tjedni pokušaji i čekanje su se isplatili. Uhvatili smo ga, doduše na Skypeu, u sitnim noćnim satima u hotelskoj sobi u Hong Kongu, ali u najboljem trenutku - u petak, na dan kad se zatvarao data room za Uljanik.

Ovaj petak je istekao rok za predaju ponuda za Uljanik. Jeste li predali ponudu?

- Kermas energija je predala obvezujuću ponudu za strateško partnerstvo u transformaciji Uljanik grupe i 3. maja te u daljnjoj razradi Programa restrukturiranja Uljanik brodogradilišta u suradnji s Republikom Hrvatskom.

Postanete li vlasnik Uljanik grupe, hoćete li ostati samo na brodogradnji ili planirate diverzificirati poslovanje, kao kod Brodotrogira?

- Razvoj novih djelatnosti predvidjeli su sadašnji vlasnici i Uprava Uljanik grupe. Dapače, naveden je u pozivu potencijalnim partnerima.

Pojasnite nam malo svoju poslovnu logiku. Europa je brodogradnju prepustila na milost i nemilost tržištu i mali je broj brodogradilišta koja su preživjela. Ona koja jesu teško mogu konkurirati dalekoistočnim brodogradilištima. A vi ste, s druge strane, nakon Brodotrogira, dali ponudu za Uljanik i 3. maj, a još preuzimate i finsko brodogradilište Arctech. Koja je vaša motivacija?

- Mislim da je rješenje cijele hrvatske brodogradnje, kao i europske brodogradnje, u integraciji, specijalizaciji i racionalizaciji. Ono što treba stalno imati na umu jest da ni Hrvatska niti Europa nemaju dovoljno visoko specijaliziranih radnika koji će raditi u brodogradnji. Hrvatska i europska brodogradilišta na današnji dan uvoze radnu snagu. Brodogradnja nije djelatnost za koju se radnici otimaju, to su ekstremno teški poslovi. No, manjak radne snage upravo vodi prema ovome: integraciji, specijalizaciji i racionalizaciji. U svakom slučaju, ne smije se raditi na proizvodnji radi same proizvodnje. Ona ne može sama sebi biti svrha, nego mora biti podložna tržištu.

Što možete ponuditi svjetskom tržištu i naručiteljima brodova u odnosu na Kineze i Južnokoreance?

- U Kini i u Južnoj Koreji se radi masovna proizvodnja jednog te istog broda i tu smo mi daleko iza njih iz jednostavnog razloga. Prvo, novac je u Kini gotovo besplatan. Drugo, cijena limova je daleko ispod onih cijena koje Europa plaća. Mora se stoga ići u smjeru gdje se prodaje pamet, u smjeru gdje se rade sofisticirani brodovi u jedan, dva primjerka, i to dok Daleki istok nije iskopirao te tipove brodova i počeo njihovu masovnu proizvodnju. S druge strane, većina brodogradilišta u Južnoj Koreji stvara gubitke, ali je država stala iza njih i pomaže im na razne načine kako bi nastavili svoju djelatnost.

Usred odbrojavanja dana do predaje ponuda, pojavile su se spekulacije da je talijanska brodograđevna korporacija Fincantieri zainteresirana za Uljanik. Jesu li vaša vrata možda otvorena za potencijalne partnere?

- Apsolutno, ali na ravnopravnim osnovama i da se zadovolje obostrani interesi. I u Fincantieriju postoji manjak radne snage pa tako čak uvoze radnu snagu s Dalekog istoka jer je ona mnogo jeftinija od europske. Sigurno da je moguća suradnja pod uvjetom da se sjedne i razgovara i da se jedni i drugi interesi stave na stol te obostrano pokušaju zadovoljiti. Kažu da je uspješan biznis umjetnost kompromisa. Arctech, primjerice, nije došao u Brodotrogir odraditi nešto što je mogao kod sebe. Došao je baš zato što nije mogao kod sebe pa je tražio nekog drugog tko to može. Nije da samo Brodotrogir to može, ali njega je izabrao kao partnera u tom poslu.

Kad smo kod Arctecha, kako se razvija situacija s preuzimanjem tog finskog brodogradilišta? Kada očekujete finalizaciju?

- U sljedećem tjednu imamo završne razgovore. Jasna je potreba, i to prvenstveno Arctecha, da se osamostali, odnosno da se udruži s nekim europskim brodogradilištima koji mogu zajedno napraviti sofisticirane tipove brodova. I ne treba zaboraviti jednu činjenicu. Arctech je od ukupne današnje aktivne arktičke flote u svijetu sagradio njih 60 posto.

Dakle, imaju savršenih tehničkih rješenja. S druge strane, Rusija je odlučila napraviti sjeverni pomorski put plovnim i treba imati na umu da taj pravac dramatično smanjuje vrijeme transporta iz, recimo, Japana u Rotterdam. To je prilika za Arctech i brodogradilišta koja su njegovi partneri.

Prozvani ste Putinovim čovjekom jer kupujete to brodogradilište od Rusa.

- Kad sam došao u Južnu Afriku, tamo je također bilo nemoguće prihvatiti da je jedan čovjek iz neke njima nepoznate zemlje za koju nikad nisu čuli došao i kupio najveće rudnike kroma na svijetu. I odmah su me proglasili Rusom i govorili da iza mene stoji ruski kapital. Danas u industriji kroma, bilo to u Južnoj Africi, Kini ili bilo gdje drugdje, svi znaju moje ime i svi znaju da sam iz Hrvatske. Rusija se više ne spominje odavno, a kada se priča o meni, govori se o čovjeku koji radi 24/7 i vlastitim snagama razvija biznis. Kad ljudi nemaju odgovor, onda su skloni etiketiranju. Prije svega štitim svoje interese. Zapravo, ne baš uvijek. Ponekad se upucam u nogu.

Kod Arctecha vidim šansu za Brodotrogir, njegov iskorak u proizvodnju visokokvalitetne tehnologije u brodogradnji. To Brodotrogiru trenutno nedostaje. No, valjda vrijedi ona ‘ako ne možeš nekoga pobijediti, onda mu se pridruži’. Tu vidim šansu ne samo za Brodotrogir nego i za Uljanik grupu. No, kada smo kod preuzimanja Arctecha, moram reći da uopće nije predviđeno da ga kupim od Rusa, nego će Arctech izdati nove dionice koje će prijeći u naše vlasništvo. Vaš novinarski kruh nije baš jednostavan. I ponekad pojedinci zastrane, povedu se za onim što zvuči atraktivnije od istine, pa na kraju budu objavljene svakojake bedastoće i neistinite konstrukcije. Sigurno je da sam i ja griješio i da mi se može svašta prigovoriti, no ponekad se stvarno pretjera. Zar bih ja bio astronaut samo zato što je to netko objavio u novinama?!

Arctech je ‘usosio’ i Brodotrogir. Plaće kasne, najavljuje se 300 otkaza... Kakav rasplet situacije možemo očekivati?

- Arctech, koji se i sam bori s financijskim poteškoćama, s kojim smo se dogovorili da nas mjesečno plaća, već dva mjeseca nije platio ništa. Trenutačno je posao s Arctechom jedini koji se u odvija u trogirskom škveru. Konačno, plaćen je jedan mali dio Arctechova duga, novac je na računu HBOR-a i vjerojatno će biti pušteni u ponedjeljak. Bez obzira na to kašnjenje, plaće radnicima isplaćene su i to tako da su prebačena s računa vlasnika. S obzirom na trenutačno poslovanje, pravo je čudo da je Brodotrogir isplatio plaću za prvi mjesec i sada za drugi mjesec. Do ovog trenutka, preko Kermas energije i nekih drugih tvrtki u našoj grupaciji, u Brodotrogir je ušlo više od 60 milijuna eura.

Rekli ste u nekim svojim ranijim intervjuima da ste ulaskom u priču s brodogradilištima de facto pomogli Hrvatskoj da zatvori poglavlje oko ulaska u EU i da je to na početku bila praktički usluga Hrvatskoj. Nije li ta usluga ipak malo preskupa?

- Moram priznati da u tome bilo puno istine prije pet godina jer su na kraju apelirali na moje domoljublje. U igri su bila četiri škvera, ali onda je priča završila samo na jednom - Brodotrogiru. Sada, kada se okrenem, Vlada mi je napravila ‘uslugu’. Nastojao sam dokazati da nisam došao uništiti škver jer nikome ne želim loše, a pogotovo nisam želio Brodotrogiru. Tek danas to ne želim i borim se na dnevnoj bazi da Brodotrogir sačuva brodograđevnu djelatnost.

Što je s investicijama u Brodotrogiru? Ugovorom o privatizaciji bila su predviđena visoka ulaganja, više od pola milijardi kuna, a realizirano je pola.

- To je istina, no treba uzeti u obzir da su neke investicije u tijeku, posebno u marinu, a one su povezane s pribavljanjem potrebnih dozvola i koncesija, što naravno ne ovisi o nama. No, kad se pogleda drugi kriterij, a to je vlastiti doprinos, onda je brojka i premašena.

A gdje je taj novac?

- Prelio se u plaće, osobne dohotke koji nisu zarađeni. Primjerice, prije privatizacije za gradnju jednog kemijskog tankera, a Brodotrogir ih je sagradio više od 50 u svojoj povijesti, bilo je potrebno devet mjeseci. Nakon privatizacije za gradnju istih brodova, a financijska sredstva su bila osigurana u cijelosti, bilo je potrebno 18 mjeseci. Na gradnji broda u kojem je ugovoren samo rad za 15 milijuna dolara, Brodotrogir je izgubio 6,7 milijuna. Na tom brodu, figurativno rečeno, bilo je predviđeno 100.000 sati rada na jednom segmentu, a na kraju je ispalo da se radilo 400.000 sati. Zato govorim da sindikat mora biti partner. Sindikat je nužna organizacija unutar društva, ali mora pomagati i u realizaciji jer je na kraju interes vlasnika i radnika koje oni zastupaju identičan.

Može li uopće brodogradnja postati održiva? Kako postaviti financiranje poslova, pogotovo u svjetlu aktualne situacije i problema u Uljaniku zbog kojeg su banke postavile regulatorne limite i dodatno zaoštravaju uvjete kreditiranja?

- U svim europskim državama postoje agencije koje izdaju kreditna jamstva, npr. Finnvera, Atradius ili Coface. Oni procjenjuju i pokrivaju stvarni rizik posla i za to su specijalizirani. Na osnovi njihovih polica poslovne banke lakše izdaju kredite i financiraju nove projekte. Ovakve institucije su profitne i osim omogućavanja posla drugima i same stvaraju profit. Rješenje za Hrvatsku je puna integracija i preuzimanje najbolje europske prakse, a spomenute agencije upravo su to.

Slažete li se s tvrdnjom da je hrvatska brodogradnja u stanju kakvom jest upravo zbog državnih intervencija? Činjenica je da je puno novca ‘upucano’, a brodogradilišta nisu uspjela postati konkurentna.

- Postoji jedna svijest, jedno promišljanje kod ljudi kad je o privatizacijama riječ. Škverove je, uglavnom, privatizirala država, a sada kada dođe netko drugi, javlja se jedna gorčina. Naše društvo mora pronaći načina kako da to prevaziđe, za što je potreban ogroman rad. Netko je došao sa stvarnim novcem koje je negdje zaradio i nešto je stavio u funkciju. Ako pogledamo Brodotrogir, taj proces je još uvijek u tijeku, odnosno puno novca je uloženo u taj proces, no on još nije dovršen.

Pojasnite nam to malo, što čeka ljude?

- U Brodotrogiru smo napravili veliku grešku. Ugovor o privatizaciji je predviđao da Brodotrogir ima 700 zaposlenih ljudi, a danas ih imamo 1079. Kad govorimo da ćemo broj zaposlenika smanjiti za 350, opet dolazimo na 29 ljudi više od 700. Škver nema izbora. Postoji samo pitanje hoće li se sačuvati škver, odnosno brodograđevna djelatnost, ili neće. Ako želimo sačuvati brodogradnju, onda se škver mora prestrojiti. Pojedinac, uključujući mene samog, nije važan. Važan je kolektiv, važno je održavanje brodogradnje.

To je jedini cilj koji imamo. Ako ima viška ljudi tj. viška nekih funkcija, onda treba te funkcije ukinuti i ljudima zahvaliti na onaj način koji predviđa kolektivni ugovor. Tragedija Brodotrogira, a za to nisu radnici krivi, jest to što je stimulacija svaki mjesec svakom radniku gotovo ista, a svi znamo da nije tako i da ima ljudi koji zabušavaju dok neki drugi rade više. Ta će se situacija u Brodotrogiru raščistiti, ona će doći na svoje zato što je suština Brodotrogira da ima posla svaki dan.

Ako 300 ljudi ode iz Brodotrogira, ako postanete vlasnik Uljanika i 3. maja i oni prožive istu sudbinu, bit ćete najomraženiji čovjek u državi.

- Da bi bio uspješan kao tvrtka moraš procijeniti nekoliko stvari. Prvo, jesu li ti sve funkcije na kojima ljudi rade potrebne. Ako jest, dobro, ali ako nisu, morat ćeš u jednom trenutku riješiti problem. Jer, ako iz škvera ne odu oni koji nisu stvarno potrebni, moglo bi se dogoditi da u jednom trenutku svi moraju kući. Imamo situaciju u Brodotrogiru gdje jedan poslovođa koji ništa ne radi, ima pod sobom jednog jedinog radnika. Baš me zanima što on radi. To nije normalno.

Ljude se ne treba bacati na ulicu. Treba im naći druga zanimanja i druge poslove. Mora postojati odgovornost i ona se mora preuzeti. U hrvatskoj brodograđevnoj industriji krajem 90-ih radilo je pet puta više ljudi nego danas. Tih 80 posto koji su otišli našli su novi posao. Danas u Hrvatskoj imamo situaciju da nema ljudi za pojedine djelatnosti, a u drugima postoje manjkovi. Rješenje je dakle u preraspodjeli, fluktuaciji radne snage. Apsurdno je da iz Hrvatske odlazi najkvalitetnija radna snaga.

To je ironija mnogih industrija - višak radnika, a manjak onih koje trebaju.

- Mora biti neka socijalna konotacija svega što se radi. I društvo mora preuzeti dio te korekcije na sebe. Brodogradnja stalno uzima novac, a imamo i podatak da je Uljanik dobio stotine milijuna eura garancije, ali to je bila nužnost. Jedan zaposleni u brodogradnji hrani mnoga usta, jer brodogradnja stvara radna mjesta i u drugim industrijama. Mi i danas uvozimo specijaliziranu radnu snagu, brodogradnja ih uvozi. Neki će ljudi na kraju morati otići, to je nužnost, no nitko neće biti izbačen na cestu.

Bi li bili tako benevolentni, nježni i dragi da se radi o vašim drugim firmama u Južnoj Africi, Turskoj ili u nekim drugim zemljama?

- Svako se društvo razlikuje i svugdje se borimo na razne načine. Imali smo jedan prilično grubi štrajk u Turskoj, koji je na kraju završio pogubno i za tvrtku i za sindikate. Bilo je grubih nastupa, pojedinci su tukli svoje prijatelje i kolege. To je problem grupnog razmišljanja u kojem ako nisi član, treba te odstraniti.

Jeste li se sada spremni boriti, i to ne samo u Brodotrogiru? Postanete li vlasnik Uljanika, možda vas očekuje ista situacija.

- Borba je moje permanentno stanje. Kad pogledate sve oko mene, sve je to borba. Uzmite samo primjer projekta Sveta Katarina-Monumenti. Trebalo nam je sedam godina borbe da dođemo do potrebnih papira. I danas sve nije čisto i jasno. Nedavno smo našli i bombu na tom području. Jednostavno, bijeli miševi izviru tamo gdje ih nikad nisi očekivao.

Prozivaju vas da se fokusirate samo na mjesta koja mogu biti potencijalno turistički atraktivna za marine.

- Ja imam tu jedan drugi pogled. Nebitno je tko je vlasnik. Bitno je nešto što je zapušteno, kao recimo Sveta Katarina-Monumenti, staviti u funkciju. Na Katarini ćemo u dogovoru sa zagrebačkim HNK krajem lipnja napraviti jedan balet na otvorenom jer želimo dovesti kulturni element na to područje. Radi se punom parom, imamo ludi plan da jedan mali dio marine otvorimo već ove godine, samo nekoliko mjeseci od početka radova. Bit će ukupno 65 milijuna eura investicija, jedan hotel u dvije zgrade, bit će 1500 vezova, u moru i suha marina, remont i mnogi drugi sadržaji uobičajeni za marine. Umjesto vojske koja je oduvijek bila tamo, sada će Pula dobiti jednu ozbiljnu dodanu vrijednost u turističkom smislu. Transformirati sada devastirani prostor iz ničega u nešto vrijedno, to je bitan element.

A vlasništvo? Ako si uspješan pa nešto zaradiš, u redu. Ali, recimo, što ako, kao u Brodotrogiru, ne možeš zaraditi ništa?! Sjećam se jednog natpisa u jednom pogonu u 3. maju, na kojem su radnici napisali da je Vlada donijela odluku da proda brodogradilište za jednu kunu. I onda uz to natpis ‘zar mi vrijedimo samo jednu kunu?!’. To demonstrira totalno nepoznavanje situacije. Mi nismo kupovali radnike. Mi smo preuzeli obavezu da ih hranimo. Tko god u Hrvatskoj hrani veći broj ljudi, zna o čemu pričam. Ti svaki mjesec moraš namaknuti da isplatiš plaću i vjerujte mi, u toj situaciji meni je i ta jedna kuna bitna.

Da, činjenica jest da brodogradnja nije neka privlačna grana. Jedni traže partnere, drugi jamstva, a i veći je broj onih koji su se na brodogradnji napatili nego obogatili. Prevladava mišljenje da ste potpuno ludi što se u to uopće upuštate.

- Često i meni padne na pamet da se samo potpuno lud čovjek može upustiti u ovako nešto.

A, ako se ne varam, svojedobno ste rekli da ste ušli u brodogradnju slučajno?! To je zanimljivo jer su vas hrvatski mediji već prozvali kraljem kroma, sada vas zovu kraljem europskih brodogradilišta. Kad biste uz Brodotrogir postali još i vlasnik Arctecha, 3. maja i Uljanika, imali biste više od šest tisuća zaposlenih i bili biste jedan od najvećih europskih brodograditelja.

- Ja nikad nisam ni sanjao brodogradnju, ni Brodotrogir, ni udruženu hrvatsku i europsku brodogradnju. Mi i danas imamo jedan mali postotak dionica u Uljanik grupi. Dakle, ja ne vjerujem da vlasništvo u brodogradnji rješava bilo što. Jer, čega si vlasnik? Uzmite Brodotrogir, primjerice. Vlasnik zemlje i svih zgrada na toj zemlji je država. Vlasnik si pokojeg stroja i imaš obavezu hraniti ljude koji tamo rade. To su ljudske sudbine. Teško je tu obavezu ispunjavati i stalno se pitaš jesi li ili nisi u mogućnosti. Stalno si u preispitivanju.

Spomenuli ste Sv. Katarinu-Monumenti. Prije par mjeseci dobili ste odobrenje za preuzimanje Apartmana Medena... Kako ste zadovoljni razvojem drugih turističkih projekata?

- Medena i apartmani Medena u Trogiru, to je nekad bila jedna firma i iz meni nepoznatih razloga, razdvojena je. Mi ih želimo spojiti, kao nekad. Takva nova Medena ima golemi turistički potencijal za razvoj na toj jedinstvenoj lokaciji. Već dvije godine zaredom Medena pozitivno posluje i na to sam osobito ponosan. Iako nismo gradski hotel, mi radimo cijelu godinu.

Vratimo se malo na Finsku, u kojoj se zapravo svašta događa. Ime vam se provlači kroz Rajske papire, koji su otkrili tajne porezne oaze.

- Rajski se papiri odnose prvenstveno na Panamu, no u tim se papirima spominje svašta, od engleske kraljice pa nadalje.

Pa to je fino društvo u kojem ste se našli.

- Da ne bi nastavili financiranje svojih kolonija, kao što su Djevičanski otoci ili Bahami, pametni Englezi su smislili porezne oaze koje se same financiraju. Nije to od jučer, to je izmišljeno davno. To su svi prakticirali, uključujući englesku kraljicu. Kermas je morao postati europska grupacija i morali smo ga preseliti na Maltu te smo od tamo krenuli razvijati holding, čije su sve tvrtke kćeri danas europske tvrtke. Sve koje smo nekada imali po tim egzotičnim otocima odavno su zatvorene.

Papiri su otkrili vaš jak utjecaj u grupaciji Afarak. Finsko financijsko nadzorno tijelo vas proziva zbog nedozvoljene kontrole nad Afarakom, traže objavu javne ponude, prijete penalima... Kakav bi epilog mogla dobiti cijela ta situacija?

- Finsko nadzorno tijelo donijelo je odluku bez ijednog dokaza. Kad je sve počelo, tražio sam da mi prevedu papire, ali su odbili. Zar ja nemam pravo na obranu?! To pravo mi je uskraćeno. Imao sam oslobađajuću presudu u istom slučaju, koju je izdao državni tužitelj, ali ta presuda finskoj nadzornoj agenciji ne vrijedi. Osnovni je problem u tome što će se to vući godinama, što nije dobro u današnjoj atmosferi, kada banke postrožuju uvjete. Na kraju vas pitam tko bi mogao osjetiti posljedice tih neprestanih udaraca prema kompaniji? Pa jasno, svi njezini dioničari. I mali i veliki.

Pojedinci propituju i ulogu europarlamentarca Ivana Jakovčića, koji je u Nadzornom odboru finske grupacije Afarak, njegov potencijalni sukob interesa, povezanost s Rusima...

- Postoje određene minorne snage u Istri, koje su iskoristile ovu problematiku s Uljanikom i prisjetili su se stare ideje Jakovčića od prije puno godina, kad je predlagao da se Uljanik preseli sa sadašnje pozicije i da se Pula napravi središtem nautičkog turizma. Jedna ideja vrijedna pozornosti, to je istina, no u to vrijeme malo preuranjena jer nije bilo uvjeta. Uljanik nije pojam samo za ljude iz Istre. I meni je pojam. On ima golemo značenje za hrvatsku brodogradnju, ali i mnogo šire. No, došlo je do zastoja jer u brodogradnju treba permanentno ulagati.

No, zašto je uopće Jakovčić angažiran u Afaraku? Kako pridonosi kompaniji? Ipak je više usmjeren na turizam, nego na talionice i rudnike.

- Jakovčić je danas član Nadzornog odbora u Afaraku, i moram priznati to uopće nije bio moj prijedlog, ali nisam ni imao ništa protiv da uđe. Jasno je da je Afaraku koji je ekskluzivno bio lociran u Africi, Turskoj itd. od interesa da ima u NO-u čovjeka koji je u srži Europe. Mislim da je 90 posto parlamentaraca EU u jednom ili više poduzeća u NO-u. No, u Hrvatskoj je sve to problem. Jasno, pokušavam to shvatiti i mislim da se naši ljudi uznemire kada čuju nešto tako jer nikada dosad nisu imali priliku vidjeti da je to uobičajena praksa u Europi.

Kad smo kod domaćih ljudi, Iva Majoli je opet u problemima. Što se to događa? Zašto ste joj pomogli? Volite tenis ili?

- Ona je prijateljica moje kćeri i jasno da je to tužna priča u kojoj je netko kao svjetsko ime, a Iva jest, došao u neke financijske poteškoće. Jedino što sam ja napravio jest što sam preuzeo dug od banke i sada ona ima obavezu prema meni, s time da je ja ne tjeram, a banka bi je tjerala da to što prije vrati.

Sudeći po svemu i aktualnom ‘šopingu’ i širini poslova koji su na raznim kontinentima, preaktivni. Sigurna sam da bi se vaša supruga sa mnom složila. Planirate li ikad u mirovinu?

- To je pitanje na koje će odgovoriti život. Imam previše trenutačnih problema i stvari koje moram riješiti, a to mogu jedino ako sam aktivan. Možda bih mogao i više. Stoga, mirovina zvuči kao daleka budućnost.