Davor Butković: Predsjednički populizam bez granica

Najprirodnije je da se političari žele svidjeti svojim biračima. No, kada se političari toliko jako žele svidjeti svojim biračima da njihovi postupci i izjave ugrožavaju same pravne i/ili etičke temelje zemlje koju vode, ili bi je željeli voditi, ulazimo u sferu opasno metastaziranog populizma.

Mirko Norac osuđen je zbog ubijanja civila u Gospiću 1991. godine. Mirko Norac nije osuđen samo zbog svog mjesta u zapovjednoj hijerarhiji, nego zato jer je osobno bio član skupine hrvatskih vojnika, koja je likvidirala skupinu srpskih civila.

Za sudjelovanje u masovnom ubojstvu Mirko Norac osuđen je na dugogodišnju zatvorsku kaznu.

Pa ipak, pred kraj svog predsjedničkog mandata, valjda u želji da izgladi posve zategnute odnose s dijelom braniteljske populacije, predsjednik Mesić progovorio je o mogućnosti da pomiluje Norca.

Želeći, valjda, pridobiti ne samo braniteljsku zajednicu nego i što više desnih birača, predsjednički kandidat, donedavni član Hrvatske demokratske zajednice Nadan Vidošević, u intervjuu za Globus izjavio je da u slučaju olakotnih okolnosti ne bi imao ništa protiv Norčeva pomilovanja. Slično je za Jutarnji izjavio i Andrija Hebrang. Dakle, činjenica da je Mirko Norac, prema pravomoćnoj sudskoj odluci, osobno sudjelovao u jednom groznom masovnom zločinu nad civilima, nije prepreka ni sadašnjem predsjedniku Republike, ni nekim kandidatima za novog predsjednika Republike, da Norcu ponude pomilovanje.

Posve je jasno da obojica o Norčevu pomilovanju govore isključivo iz pragmatičnih razloga: prvi zato što želi učiniti još ponešto navodno popularno pred kraj mandata, a drugi zato što je kadar učiniti gotovo sve, da bi dobio mandat.

Još je gori slučaj Miodraga Deme, ratnog veterana i jednog od suradnika Milana Bandića, koji se danas u Jutarnjem listu založio za rehabilitaciju određenog broja generala, koje predsjednik Mesić penzionirao prije desetak godina.

Podsjetimo, radi se o potpisnicima izjave kojom je dio vojnog vrha izrazio nezadovoljstvo političkim stanjem u zemlji. Izjava je objavljena u vrijeme masovnih nacionalističkih i HDZ-ovih uličnih prosvjeda protiv legalno izabranih vlasti.

Mesić je tu izjavu s pravom prepoznao kao uvod u stvaranje atmosfere puča, odmah penzionirao generale koji su je potpisali, i tako povukao svoj ključni državnički potez u oba mandata. A sada, eto, suradnik predsjedničkog kandidata Milana Bandića govori o rehabilitaciji generala koji su se, dok su nosili uniforme, otvoreno umiješali u državnu politiku.

Ako gospodin Bandić uistinu razmišlja da rehabilitira umirovljene generale, radi se o planu koji ugrožava same temeljne elemente suvremene demokracije: vojska se, naprosto, nikada ne smije miješati u političku sferu.

Željeli bismo, demokracije radi, da Milan Bandić demantira svog suradnika i podržavatelja.

U predizbornim smo se kampanjama susretali s najneobičnijim obećanjima: još ne mogu zaboraviti kako je Boris Mikšić, koji se kandidira i ove godine, prije pet godina najavljivao gospodarski rast od 25 posto.

Kandidati se, nadalje, redovito razmeću projektima koji su potpuno izvan Ustavom propisanih dužnosti predsjednika Republike, što podosta govori i o njihovim kompetencijama, i o njihovoj ozbiljnosti.

Međutim, pretjerana obećanja i preuveličavanje opsega svog posla (u Hrvatskoj je, ipak, stvarni šef države premijer, a ne predsjednik) jedno su pitanje, a poigravanje s osnovnim vrijednostima na kojima bi društvo moralo počivati nešto je sasvim drugo, neusporedivo opasnije.

Utoliko bismo željeli vjerovati da nikome više, u borbi za glasove i trenutnu naklonosti dijela birača, neće pasti na pamet da trguje presudom za masovno ubojstvo, i da nitko neće pokušati rehabilitirati one ljude koji su vojnu moć pokušali zloupotrijebiti u unutarnje političke svrhe.