DAVOR BUTKOVIĆ Uhićenje Josipa Boljkovca srušilo je Tuđmanovu koncepciju o povijesnoj pomirbi Hrvata

Na razini aktualne politike, hapšenje bivšeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca nije osobito značajan događaj, o čemu, među ostalim, svjedoči činjenica da su, usprkos milijun raznih reakcija, izostale dvije najvažnije.

U prvih dvanaest sati poslije Boljkovčeva uhićenja , o tom se slučaju nisu izjasnili ni predsjednik Republike Ivo Josipović, ni pretpsotavljeni novi premijer Zoran Milanović.

Izostanak promptnih Josipovićevih i Milanovićevih komentara sasvim je logičan.

Prvo, nitko razuman ne može osporavati potjeru za ratnim zločincima: činjenica je da se poslije svršetka Drugog svjetskog rata dogodilo bezbroj strašnih zločina, i da za njih nitko nije odgovarao.

Drugo, Ivo Josipović i Zoran Milanović dovoljno su racionalni, da se ne bi dali navući na ovaj HDZ-ov izazov: da su predsjednik Republike i šef SDP-a odmah krenuli braniti Boljkovca, Jadranka Kosor I njena stranka isti bi čas optužili Kukuriku koaliciju i Ivu Josipovića za prikrivanje komunisitčkih zločina, pa čak i za blagonakloni odnos prema bleiburškoj tragediji.

Takvim bi manevrom HDZ u jednom segmentu biračkog tijela sasvim sigurno ojačao svoj, više nego narušeni politički status,pokušavajući okupiti što više nacionalno osjetljivih birača na ideji borbe protiv “povratka komunizma”.

No, budući da takvo što nije uspjelo, Boljkovčevo uhićenje uistinu neće imati nikakve dnevne političke posljedice, niti će odveć dugo zaokupljati fokus hrvatske javnosti.

Privođenje prvog Tuđmanova ministra unutarnjih poslova, kao i optužbe protiv Josipa Boljkovca imaju, međutim, dublji politički i vrijednosni smisao, kojeg vjerojatno nisu svjesni ni Tomislav Karamarko, koji je pokrenuo ili, u najmanju ruku, aktivirao slučaj Boljkovac, kao ni Jadranka Kosor.

Premda se, naime, gospođa Kosor tijekom cijele aktualne izborne kampanje nastoji pozivati na pokojnog predsjednika Tuđmana, hapšenjem Josipa Boljkovca definitivno je srušena jedna od stožernih Tuđmanovih političkih ideja.

Radi se o povijesnom pomirenju sukobljenih hrvatskih strana u Drugom svjetskom ratu.

Hrvatska demokratska zajednica nastala je na ideji svehrvatske ideološke pomirbe: zato su među osnivačima i prvim najvažnijim članovima Hrvatske demokratske zajednice bili i bivši udbaši, poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, i bivši radikalni emigranti, poput Gojka Šuška, i bivši politički zatvorenici i komunistički disidenti, poput Marka Veselice (danas se zaboravlja da je Veselica spadao u incijalni krugu osnivača HDZ-a) ili Vladimira Šeksa.

Ta se udbaško-ustaško-disidentska koalicija pokazala iznimno efikasnom u Domovinskom ratu, a njena blaža varijanta, koju bismo mogli nazvati nacionalističko-ljevičarsko-tehnomenadžerskom (liberalnom) koalicijom pobjeđivala je na izborima od 1990. godine do 2007. godine, s iznimkom trećesiječanjskih izbora 2000.godine, na kojima su pobijedili SDP i HSLS.

Čak i nakon što su, u proljeće 1994. godine, Josip Manolić i Stipe Mesić istjerani iz HDZ-a, u toj je stranci ostalo ponešto političara s lijevim ili liberalno-lijevim, ili, barem umjerenim stavovima.

Zbog takve je prešutne unutarnje koalicije HDZ stalno bio prisiljen da djeluje kao politički pokret, a ne kao politička stranka; zbog takve je koalicije HDZ bio kadar komunicirati s pripadnicima svih slojeva hrvatskog stanovništva.

Uhićenjem Josipa Boljkovca simbolički je uništena formula HDZ-ove političke univerzalnosti, koja je tu stranku činila iznimno snažnom, čak i u trenucima kada je bila duboko kompromitirana.

Od danas, dakle, HDZ više nije masovni nacionalni pokret, nego desna stranka, koja se odrekla svojih komunističkih utemeljitelja (pri čemu ne treba zaboraviti komunističku prošlost samog dr.Tuđmana), koji su, među ostalim, Hrvatskoj bitno pomogli da pobijedi u ratu.

Tek će vrijeme pokazati je li HDZ postupio ispravno (jer, budimo realni, na odluci o Boljkovčevu hapšenju inzistirao je član HDZ-a, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko), ili se radi o potezu koji Hrvatsku demokratsku zajednicu približava dugotrajno manjinskoj i ekskluzivnoj političkoj poziciji, donekle poput one koju drži Hrvatska stranka prava.