DAVOR ŠUKER U VELIKOJ ISPOVIJESTI ZA JUTARNJI 'Svi su me rušili, i novinari i saborski zastupnici, razočarala me i naša Janica...'

- Pišem knjigu, imam već i naslov - ‘Istina o našim lažima i laž o našim istinama’. Bit će to interesantna, moja, autentična priča, s puno pikantnih detalja. Trebam samo zažmiriti, prisjetiti se, staviti datum.

Dok sjedimo u hotelu Amabilis u Selcu, blizu kojeg, u Novom Vinodolskom, Davor Šuker ima kuću, ovaj megapoznati bivši nogometaš, globalno popularan, a sada u vrućoj fotelji predsjednika HNS-a, djeluje posve opušteno. Teški dani u Rusiji su prošli, euforija i slavlje su završili, a Šuker je od čovjeka kojeg su možda najviše napadali i mediji i dio sportske javnosti ponovo postao “onaj stari”, čovjek koji ima velike zasluge u stvaranju srebrne generacije i čovjek koji je oduševljavao naciju kao najbolji strijelac hrvatske reprezentacije svih vremena.

Najprije ga pitamo što sada kada su mnoge zvijezde najavile oproštaj od reprezentacije.

- Ništa se nije dogodilo. Malo mi je krivo što sa svima još nismo razgovarali, a Zlatko Dalić će otići u Torino i pričati s Mandžukićem. Ako zabija golove za Juventus i očigledno je u dobroj formi, mogao bi valjda, ako nam zatreba, odigrati bar jednu utakmicu. Zamislite da nam se ozlijedi nekoliko igrača, a da se igra utakmica koja odlučuje o odlasku na Europsko prvenstvo i Mandže nema - odgovara.

Šuker kaže da je postalo “moderno to opraštanje preko Instagrama”, ali da još sve nije gotovo.

- Žao mi je i Subašića, pogotovo zato što su neki postavljali pitanje je li bio ozlijeđen u zadnjoj utakmici. To mi je gadljivo, kao što mi je ružno što se pričalo da smo mi ‘98. prodali utakmicu. Molim ljude koji zaista vole nogomet da na takav način ne gledaju na sport - apelira Šuker.

O svemu što se o njemu pisalo posljednjih mjeseci, od osporavanja do dizanja u nebesa, kaže, pravdati se ne želi nikome. S ponosom ističe da se hrvatski nogomet samofinancira i da je u šest godina dosadašnjeg mandata stvorio uvjete da se nikoga ni za što ne mora moliti.

- Idemo samo iskoristiti ovaj pozitivni trend, ovaj ogromni uspjeh, novca ima i za nacionalni stadion, i sada se okrenimo budućnosti - kaže. Šuker je uspio produljiti i ugovor s Nikeom, potpisuje se i ugovor s Croatia Airlinesom, a u planu su brojni novi ugovori s hrvatskim tvrtkama koje žele sudjelovati u projektu afirmacije hrvatskog nogometa.

Nakon svih ovih turbulentnih mjeseci i svega što se događalo, kako se osjećate?

- Zdravo sam iscrpljen, a ozračje je pozitivno, kao što i treba biti među uspješnima. Svi smo bili u transu, cijela ta naša nogometna ekspedicija i cijela Hrvatska, ali i cijeli svijet koji je volio Hrvatsku i želio je vidjeti na tronu. Sada kad hodam po svijetu, svi mi čestitaju i to je pobjeda jedne, možda male naše Hrvatske, ali svjetske, sada već nogometne velesile. To me čini ponosnim i daje mi vjeru. Imamo najbolje igrače na svijetu, imamo drugu reprezentaciju na svijetu. Velika je to stvar, ogromna.

Nogomet je, kao i HNS, bio na meti žestokih kritika, a nakon ovih uspjeha većina je euforična i vjeruju da je nogomet nešto najbolje što imamo?

- Moram biti kritičan prema novinarima. Živio sam u Španjolskoj, Engleskoj i Njemačkoj i vidio, naravno, kako se mediji i tamo odnose, ali mislim da je kod nas novinarstvo podbacilo. Svaka medalja ima dvije strane, naravno. Nitko i ništa nije idealno. Ali ako se dovoljno dugo mediji fokusiraju samo na jednu stranu te medalje, onda ona druga, dobra, sjajna nikako ne može doći do izražaja, zar ne? Bilo bi bolje da je nogomet imao bolju potporu i u medijima, manje otrovnih strelica, manje poruka navijačkih skupina, sve bi to bolje izgledalo. Ne smijemo dopustiti da navijačke skupine, bilo čije i bilo kakve, postanu element populizma. Često me znaju pitati zašto ne dajem intervjue i ne razgovaram s hrvatskim novinarima. Vidite, samo je jedna velika televizija u udarnom terminu, po ne znam koliko puta, poslala poruku jedne agresivne i prilično anarhističke navijačke skupine. Zašto to? A HNS jedini, što se tiče nogometa, dobro radi svoj posao. Ne želim biti ni najpametniji, ni najzaslužniji, nego samo raditi svoj posao. Da je istina sve ono što je napisano o hrvatskom nogometu, mi bismo trebali biti ne 200. ili već 213. na svijetu, a drugi smo.

Dakle, mislite da HNS može biti primjer drugim savezima?

- Pazite, ono što je nama donijelo uspjeh je profesionalizam. Od svakog čovjeka koji radi u administraciji HNS-a do, naravno, selektorova tima, njega samog, do igrača koji su profesionalci par excellence. Volio bih kada bi svi savezi bili kao HNS. Nogomet je postao gladijatorski sport u kojem greške nisu dozvoljene i svaki vijak u tom stroju mora biti na najvišoj mogućoj razini.

Zašto ste tako kritični baš prema novinarima?

- Mislim da se nije dobro pratio nogomet, stvaralo se negativno ozračje. Ježim se kada se u novinama kao najvažnije postavlja pitanje kolika je tržišna vrijednost jednog ili drugog kluba. To kod nas ne pije vodu, domaća ekonomija ne prati naš nogomet, koji je, vidite i sami, postao globalna industrija. I kako se uopće može jednu Hrvatsku uspoređivati s Njemačkom? Tamo ili u Španjolskoj to pitanje ima smisla jer se ulaže silan novac.

Ali svagdje novinari pišu kritično i o igračima i o onima koji vode klubove i saveze. Zašto vas to toliko smeta?

- Ne trebaju novinari o meni pisati lijepe stvari, neka budu kritični, ali nismo ni kroz medije pomogli nogometu, baš nimalo. Evo vam primjera HRT-a, koji je imao sve moguće programe, a sada nema ništa. Kada sam za sitan novac htio dati prava za prijenos naših utakmica, napali su me iz svih mogućih oružja. ‘Šukerov HNS’, ‘Šukerova televizija’, govorili su. A sada je Nova TV elegantno i gospodski, plativši to, preuzela, a nitko se s HRT-a nije oglasio i rekao zašto su izgubili prava. Da se mene slušalo, bilo bi potpuno drukčije, imali bi sve, ovako je javna televizija ostala samo sa skijanjem. Sve su to razlozi zbog kojih nisam u medijima, jer ne mogu u dva, tri članka objasniti svu politiku HNS-a, primjerice, zašto s Hajdukom nismo u ‘dobrim odnosima’. Vidjeli ste, ni onaj milijun nisu htjeli uzeti.

U posljednje vrijeme i vi ste bili na meti novinarskih napisa?

- Reći ću nešto zbog čega me neki neće voljeti, ali novinarstvo u Hrvatskoj radi samo na razvaljivanju ljudi, pogotovo uspješnih, nalazeći sugovornike koji žele podmetati noge. Mogu vam naći petsto primjera. Sve što krene preko novina, ne završi dobro, zapamtite. Nema kolektivnog uspjeha bez pojedinačnih uspjeha. U Rusiji je pobijedio tim, ali tim izvanserijskih individualaca.

Mogu li se naši klubovi uspoređivati s velikim, svjetskim?

- Pa kako se Dinamo može uspoređivati s Bayernom ili Barcelonom? Ali, moramo tome težiti, pokušati biti bolji svaki dan sve više. U Europi je nogomet jedan od rijetkih rastućih biznisa, a drugo je pitanje slijedimo li i mi to, jesmo li u sve ušli sa srcem i pravom infrastrukturom. Na sreću, postoje primjeri da se i kod nas može ići naprijed, vidjeli ste Rijeku, Osijek, dakle, može se i u ovoj krizi. Nogomet je čudo. Povukli smo i europska sredstva. Od naše države dobivamo nešto simbolično, ali to je u redu. Mi se samofinanciramo i to smatram svojim velikim uspjehom. I smatram da se zbog toga ne trebam nikome opravdavati. Sve što smo dobili od Uefe, Fifea, europskih i svjetskih prvenstava, ulagali smo u mlade, a devedeset i pet posto igrača koji su bili na europskom i svjetskom prvenstvu prošli su te selekcije. Pitam: koja je alternativa? Nema je.

Zašto se politika toliko miješa u nogomet, je li tako i u svijetu?

- Nije tako svagdje. Kod nas još vlada mantra ‘starih vremena’, kad je politika bila vlasnik ljudskih duša i kapitala. Rekao sam - mi smo profesionalci, radimo što najbolje znamo i umijemo i sada je iza nas konkretan uspjeh. Ne želimo biti moneta za potkusurivanje u bilo kojoj političkoj igri. Ne može nama jedan saborski zastupnik na aerodromu, kada smo se vraćali sa Svjetskog prvenstva, gledati tko je ušao ili izašao iz našeg zrakoplova.

Imaju li vani šefovi država i premijeri češći kontakt s predsjednicima nogometnog saveza nego kod nas?

- Naravno da imaju, negdje se nalaze i razgovaraju na mjesečnoj bazi. Kod nas samo ako se slučajno sretnemo na utakmici.

Ovaj uspjeh u Rusiji koincidirao je i s dolaskom Zlatka Dalića na čelo reprezentacije. Nikada niste do kraja rekli kako je, zapravo, angažiran, jeste li vi osobno za njega lobirali?

- Pustimo to, recimo radije naš Izvršni odbor, tijelo koje stavlja, skida i daje meni ovlasti s kim da razgovaram. Bilo je teško odlučiti, to vam mogu reći. Smijenili smo gospodina Čačića poslije utakmice na Rujevici, u dva u noći. U devet ujutro bio je sastanak Izvršnog odbora i to je bila jedna od najgorih noći u mom životu što se tiče nogometa. Zamislite koja bi sramota bila da u Ukrajinu nismo došli s izbornikom. To bi bio presedan.

Je li bilo još prijedloga?

- Jedan član Izvršnog odbora mi je rekao: ‘Daj, Davore, budi ti izbornik’. Ma nema šanse, to nije moja specijalnost, niti bih to napravio. Zvali smo još neke trenere, išli smo i prema mladima i na kraju smo došli do Dalića. ‘Idemo sjesti, razgovarati’, rekao je. Dobili smo ga u 9.30 i došao je odmah iz Splita. Kliknuli smo u sekundi.

Ali poslije smo čuli da se Dalić na neke stvari, na početku, ljutio, da nije sa svima bio u korektnim odnosima kao s vama?

- Dali smo mu jednoglasnu podršku, a što je bilo nakon prvih poraza, bilo je. Nogomet danas ne trpi stereotipe, da se kaže tako mora biti i tako ćemo se ponašati. Dalić nije ništa tražio, ali dobio je sve. Nisam predsjednik koji će biti u svlačionici i gledati mu svaki potez. Odgovara rezultatom, a svu infrastrukturu i sve što mu treba dobio je i ne može naći niti jednu zamjerku. Imamo sjajne ljude, spomenimo kao primjer Ivu Olivari, koja bi mogla, ako mene ne bi bilo, da sam u avionu, sama odlučiti i znati što treba. Zlatko je sretan što je ima, svi je igrači vole, svi zaposlenici, i to je produkt HNS-a, da Iva može raditi i u Fifi, kao što već velik broj ljudi iz hrvatskog nogometa radi u europskoj i svjetskoj asocijaciji.

Sve je više Hrvata koji uživaju ugled u nogometnim organizacijama u svijetu?

- Nije slučajno Zvonimir Boban tamo, zna jezike, ima sjajnu komunikaciju i nevjerojatan nogometni angažman kao preduvjet za pomoćnika predsjednika Fife. Naprosto, čovjek zna.

Dalić sada ima idealne uvjete, kažete. Je li i najplaćeniji hrvatski izbornik u povijesti?

- Jest, to je tako.

Još se mnogi repovi vuku oko nogometa, primjerice svastika u Splitu za koju nikada nije istraženo kako se dogodila?

- Cijeli će se svijet ponovo pitati zašto će utakmica s Engleskom biti bez gledatelja, opet će nam pod nos staviti svastiku, našu povijest. To je netko napravio, a ne znam zašto se nije istražilo do kraja.

Imate li vi nekih saznanja?

- Nije to pitanje za mene, to je za politiku, za policiju, za političku elitu, za ljude iz Sabora koji bi trebali dati i impulse da se nešto takvo više ne događa. Nogomet ne smije postati oružje u bilo čijoj političkoj borbi. Jednom kada stvorite uvjete, kao što se treba stvoriti svim građanima Hrvatske, da se radi profesionalno, nogomet treba ostaviti profesionalcima i veseliti se uspjesima.

U vaša dva mandata, s time da drugi traje, bilo je i uspona i padova. Kada ste se osjećali najugroženijim, kada je bilo najviše napada na vas?

- Pogledajmo tekstove koji su o meni pisani pred Božić i Novu godinu, da se vidi što sve papir može pretrpjeti. Tako na vaše pitanje mogu dati jednostavan odgovor, pred izbore za drugi mandat. Četiri sam godine u Uefi, cijenjen, predsjednik sam nogometne komisije i potpredsjednik komisije za marketing, a to nije slučajno. Sljedeće će godine ponovo biti izbori za predsjednika Uefe i reizbor svih nas. Da sam izgubio izbore za predsjednika HNS-a, došao bih tamo i ljudi bi me pitali: ‘Davore, što se dogodilo, kako niste dobili, imate super reprezentaciju?’. Što bih im rekao? Tada sam bio, ne ljut, više u nedoumici, jer sam sve prošao u životu i često kažem suradnicima da imam velika leđa, pa neka se zabijaju noževi, mogu ja to izdržati.

Jesu li vas negativni napisi zaista tako pogodili?

- Bilo je tada 95 posto novinskih članaka i televizijskih priloga u kojima se tvrdilo da je Šuker sigurno izgubio. Čitaju to i vide i moji mama i tata, pa što mogu misliti. Oni koji su radili kampanju protiv HNS-a, od novinara do saborskih zastupnika, pa moram spomenuti i razočaranje u našu Janicu, napravili su nevjerojatnu antinogometnu kampanju. Jedva čekam i presudu u sporu s bivšim dopredsjednikom HNS-a jer kako je moguće da je taj čovjek tako manipulirao?

Činilo se zaista da ćete izbore izgubiti?

- Ankete su pokazivale da neću dobiti ni dva glasa i kada je Dario Šimić rekao da će imati potporu devet županijskih saveza, rekao sam da će izbori biti pred kraj godine. Sve je bilo legitimno, a ni tada nije bilo dobro.

Dojam je bio da ni aktualna politika nije bila baš uz vas, da je i iz kruga premijera Plenkovića stizalo da bi voljeli vidjeti Šimića na vašem mjestu?

- Ma nije tako. Zašto ih niste pitali i dobili od njih odgovor? Ne ide to samo tako - da se nešto tvrdi, a da za to nema pokrića. Treba provjeriti, mogli su to i novinari. Mislim da se premijer nije nikako htio miješati i da je netko htio iskoristiti autoritet ‘vlasti’, manipulirati s tim, da naudi jednom procesu. No, nisu uspjeli.

Kada se reprezentacija vratila, vi ste bili nekako u pozadini. Zašto?

- A što bih trebao? Možda nisam trebao biti ni u autobusu. Želim biti ponizan, presretan, nasmijan, ispunjen drugim mjestom na svijetu, a nije moje da budem u prvom planu. Što sam trebao - skakati, ludovati? Da sam kao igrač zabio pet golova, bio bih u prvom redu, ovako, kao predsjednik, našao sam pravo mjesto za sebe, a slavlje je za igrače i trenera.

Jeste li ipak bili malo razočarani što se nisu isticale i vaše zasluge u vođenju HNS-a. Ima li u svemu tome i jala?

- Pa pogledajte ljude su branili našu zemlju, a od njih smo napravili PTSP-ovce, kažemo da su kladioničari i slično. To je vani nezamislivo, a kod nas je sve moguće, pa i kad je riječ o ljudima koji su ginuli za ovu zemlju. Zato se ne iznenađujem i kad je riječ o nogometu, a moji jetra i bubrezi i drugi unutarnji organi spremni su na to. Nogomet nije samo hodanje po ružinim laticama, nogomet je i izgubljena utakmica, neprospavana noć. A vidjeli ste i noć pred odabir izbornika, nisam spavao ni dva sata, od Opatije sam vozio do Zagreba, u sedam ujutro već zivkao, razgovarao.

Jesmo li u Rusiji mogli biti i prvaci?

- Bili smo jako blizu. Možda smo se čak u toj posljednjoj ‘kritičnoj milji’, što bi rekli sportski stratezi, malo uplašili tog najvećeg uspjeha.

Puno je udaraca dobio i Zdravko Mamić, a nije se čulo sve ono što mu se ne može osporiti, a to je da su brojni srebrni nogometaši izašli iz njegove ‘radionice’?

- Napravio je dovoljno igrača, ali takvi smo mi. Mamić mi je bio odličan suradnik, a najbolji je sportski djelatnik na ovim prostorima. Dokazano. Ima jednu manu, a to je da ne govori jezike, jer bi se onda moglo proširiti i na Europu i svijet. Priznat je kao najbolji menadžer na ovim prostorima, pa se može postaviti pitanje zašto drugi iz klubova nisu bili uspješni kao on. Tko je kriv, ako krivnja postoji, neka sud o tome odlučuje, ali ja se neću odreći svojeg prijatelja. Uli Hoeneß je osuđen, a mi bismo ga ovdje razapeli, žuč mu izvadili. Bio je u zatvoru, a ponovo je postao predsjednik.

Čujete li se s Mamićem?

- Prije svega, želim mu svu sreću kao prijatelju. Čuli smo se i za vrijeme svjetskog prvenstva, poslije utakmica, razgovarali o atmosferi, svemu. Pričamo kao dva prijatelja, otprilike kako mene mama zove i pita ‘sine, kako je u Moskvi’. Nekada smo znali prokomentirati i tko će igrati, normalno, jer smo u tome. Ako budem dolazio u BiH, a najvjerojatnije ću dobiti poziv, sigurno ćemo se vidjeti. Nećemo se skrivati, sigurno. Treba poštovati presumpciju nevinosti, sud je taj koji će nešto reći, to zna i Maminjo, a želim mu sve najbolje. I prije i poslije, svi smo mi ljudi i tako treba biti.

Često se postavlja i pitanje zašto je Dinamo gotovo uvijek prvi?

- Pokušat ću objasniti kad već nisu drugi. Ako se Dinamu uvijek vraća 60 posto njegova ulaganja, normalno je da će i nagodinu biti bolji i biti najjači. Ali, 30 milijuna eura na europskoj sceni je, naravno, ništa.

Hrvati kratko pamte. Hoće li ova euforija oko nogometa brzo splasnuti pa ćemo opet slušati o nesporazumima HNS-a i Hajduka?

- Hajduk smo deset puta pozivali na naše sastanke. Tražili su naše ostavke, a poslije smo ih, kako je i red u svijetu, pozvali na večeru. Kažu, ne smijemo, oni će nas tamo razbiti. Rekao sam im da se, što se mene tiče, sve utakmice mogu igrati u Splitu, jer što ja osobno imam da se igra u Puli, Osijeku, što ja imam ako Dinamo ili Hajduk pobijedi u finalu kupa ili pobjednik bude Istra ili Varteks. Oni u Hajduku, nažalost, uvijek vide problem, kažu na sve ne, ne, ne, a za ljubav je potrebno dvoje. Igrat će se sigurno u Splitu, iako je Uefa zabranila, a zabranio je i cijeli svijet jer se vidjelo nešto što se nije smjelo vidjeti, nikada. Kada bismo i imali nacionalni stadion, ne bismo igrali samo tamo, igralo bi se i drugdje. Ali, sjetite se da su navijači nedavno razbili stadion u Vinkovcima, a nitko nije odgovarao. Kao kada je Niko Kovač bio gušen, a napadač je dobio kaznu od 200 kuna.

A što je s nacionalnim stadionom?

- I kad se ta tema pokrene, ponovno se ježim. Pogledajte susjednu Mađarsku, ima stadion, a zar smo mi u ovoj zemlji nesposobni za to? Godinama sam putujući svojim suradnicima govorio da slikaju stadione, godinama sam kao papagaj ponavljao da treba poboljšati infrastrukturu. Ljudi me zovu poslije pobjeda i kažu: ‘Davore, što stalno pričaš o infrastrukturi, pričaj o pobjedi’. A ja njima kažem: ‘Ne, moja je dužnost upozoriti da nemamo stadion, da nam je slaba infrastruktura’. Jedina smo tranzicijska zemlja koja je dobila aerodrom, a nema stadion. Nisam završio Oxford i Cambridge, ali imam otvorene oči i radim samo ono što rade i svi drugi vani, pa tako i znam što treba učiniti.

Može li zaživjeti Bandićev projekt za nacionalni stadion?

- Ne bih ulazio u detalje. U taj projekt treba ući s ljubavlju, vjerujem gospodinu Bandiću, ali i Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar Kitarović da će se političkim angažmanom gurati taj projekt. I neka ga režu i neka ga modeliraju pred izbore, ali neka ga bude, jer Modrić, Rakitić i drugi igrači to zaslužuju.

Hoće li i HNS dati svoj doprinos?

- Naravno da hoće, uvijek.

Imali ste sjajnu sportsku karijeru. Što je teže biti - vrhunski nogometaš ili predsjednik nogometnog saveza?

- Teže je biti dužnosnik jer se moraš baviti svime i donositi odluke. S druge strane, sjediš u loži, staviš kravatu, gledaš utakmicu i ne možeš je odlučiti. A ja sam bio taj koji je to mogao, zabijao golove, hat trick. Nije slučajno - bez lažne skromnosti - između 1998. i ove, 2018. godine postoji neka poveznica. Sada sam prvi čovjek druge reprezentacije na svijetu, tada je bila Zlatna kopačka i treće mjesto. Volio bih i da mene netko pretekne te da za dvadeset godina ili, bolje, prije postanemo svjetski prvaci.