Reforme su proteklih godina vjerojatno postale najspominjanija riječ u hrvatskom javnom prostoru. O promjenama se puno govorilo, neki su prijedlozi čak bili i na stolu, ali na njima je napravljeno malo ili, što je bilo još češće, ništa.
Stručnjaci su davno zaključili da je reformski kapacitet hrvatskoga društva mali. U svakom slučaju, puno je manji od onoga u drugim zemljama s kojima se obično uspoređujemo. No, takvi su nam i rezultati. Iza nas je šest godina recesije, po čemu smo vjerojatno najgori u Europi, te jedna godina vrlo slabog, anemičnog oporavka, kakav nam se “smiješi” i sljedećih godina.
Mali kapacitet reformi
- Od uvođenja PDV-a, jedina značajnija reforma koju smo proveli bila je mirovinska, odnosno uvođenje drugog i trećeg mirovinskog stupa, no ni ona nikada nije provedena do kraja. Reformski kapacitet našega društva doista je mali. Prije krize imali smo razdoblje razmjerno visokih stopa gospodarskog rasta, a kada stvari idu dobro, onda je i interes za reforme mali, kako kod vlasti, tako i u javnosti. Potom je došla kriza i reforme su se opet izbjegavale - ocjenjuje Zdeslav Šantić, makroekonomist SG Splitske banke.
Upravo je zadiranje u mirovinski sustav, odnosno u njegov drugi stup, kroz koji godišnje prođe oko pet milijardi kuna, možda i najbolji primjer kako vladajuće elite u Hrvatskoj gledaju na reforme. Javnost je ovih dana uzbunio prijedlog zamrzavanja uplata u drugi mirovinski stup, ili čak njegova ukidanja, što bi državi dalo u ruke 70-ak milijardi kuna. Tim bi se novcem, prema prijedlozima koji su dolazili iz Mostovih redova, krpale poveće proračunske rupe.
Ovdje valja podsjetiti da to nije prvi put da se predlaže “nacionalizacija” drugog mirovinskog stupa. Naime, o sličnim se financijskim vratolomijama 2009. razmišljalo i u tadašnjoj Vladi Ive Sanadera. Bila je to prva, a po mnogima i najgora recesijska godina: otkazi u privatnom sektoru pljuštali su na sve strane, burza rada punila se velikom brzinom, a proračunski prihodi su rapidno padali, dok su troškovi koje je trebalo podmiriti iz državne blagajne rasli. Stoga su u Banskim dvorima tada oko bacili i na drugi mirovinski stup. No, nakon negativnih reakcija javnosti, vladajući su od te ideje ipak odustali.
Propale milijarde
Sličan je ishod imala i ideja davanja autocesta u koncesiju. Još se u Sanaderovoj Vladi 2009. razmišljalo o tome, no od toga se odustalo nakon što je prijedlog pokopao negativan stav javnosti. Ideju davanja autocesta u koncesiju oživjela je potom Vlada Zorana Milanovića: njihove računice govorile su da bi Hrvatska tako jednokratno ubrala oko tri milijarde eura, što bi bio pravi lijek za zatvaranje proračunskog manjka i smanjenje javnoga duga. No, otpor javnosti i ovoga je puta bio presudan: dok su vladajući govorili da je davanje u koncesiju neophodno kako bi se otplatila zaduženja HAC-a, protivnici su upozoravali da je davanje autocesta u koncesiju jednokratna mjera, koja će možda napuniti proračun, ali privatni koncesionar će autocestama upravljati desetljećima. Stoga je Milanovićev kabinet od toga također odustao.
Koristi na dugi rok
Spomenuta dva primjera jasno pokazuju kako vladajuće elite u Hrvatskoj gledaju na reformski proces. On je dobar samo kada im ide u korist, makar ta korist bila i na kratke staze. Kada je riječ o dubljim reformama, onim strukturnima, koje u početku nose troškove, a koristi generiraju tek na dulje staze, za njih vladajući nisu zainteresirani. Mnogi razloge za to pronalaze u čestim izbornim ciklusima - parlamentarnim, predsjedničkim, lokalnim, a odnedavno i onima za Europski parlament. A javnosti koja zazire od reformi nitko se ne želi zamjerati: na platformi “krv, znoj i suze”, naime, ne dobivaju se glasovi.
- Kod nas su česti izborni ciklusi, svako malo imamo neke izbore. K tome, kod političkih elita dominira stav da Hrvatska ima dosta državne imovine koju može staviti u funkciju i od toga nešto zaraditi, što opet razvodnjuje potrebu za reformama. No, ni to baš ne daje rezultate - upozorava Hrvoje Stojić, makroekonomist Hypo banke.
Dio razloga za izostanak reformi sindikati, ali i ekonomisti, opet vide u nepripremljenosti reformskih zahvata. Doista, kada se analiziraju dosadašnji prijedlozi reformi, za malo koji se može reći da je stvarno bio pripremljen. Više se zapravo radilo o listi želja, koju nije pratila ni odgovarajuća analiza učinaka, ni jasan popis zadataka, ni financijska konstrukcija, a najčešće ni odgovor na pitanje “što dalje”. Primjer za to su česti prijedlozi reforme lokalne samouprave: zahtjevi za tu reformu upućivani su svakoj Vladi od 2009. naovamo, no nikada nije jasno rečeno ni što bi se točno time postiglo, ni koliko bi to koštalo, ni tko bi preuzeo poslove koje obavljaju sadašnje županije, gradovi i općine.
Reforme bez efekta
Nerijetko se događalo i da jedan reformski pokušaj poništava rezultate drugoga. Vidi se to i po, primjerice, izmjenama sustava poreza na dohodak. Porez na dohodak jedan je od važnijih prihoda lokalne samouprave. No, njegove izmjene zanimljiv su zalogaj za središnju vlast jer jačaju kupovnu moć stanovništva, a time i broj potencijalnih glasova na izborima. To što je zadiranje u taj sustav skupo stajalo gradove i općine središnju vlast najčešće nije bilo previše briga.
- Sve reforme koje su se kod nas predlagale obično bi se slamale preko leđa radnika i građana. No, problem je i što su prijedlozi reformi bili nedorečeni i neusklađeni, pa jedna predložena reforma obično nije imala veze s drugom. Kada su, recimo, provođene reforme u sustavu poreza na dohodak, ljudi su dobili nešto više novca, ali jedinice lokalne samouprave su izgubile znatan prihod, pa su povećavale prirez i rezale potrošnju, i tako su građani zapravo bili na gubitku - objašnjava Krešmir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Kao ilustraciju navodi da je posljednjim izmjenama u sustavu poreza na dohodak samo Grad Zagreb, prema nekim računicama, izgubio oko 800 milijuna kuna.
- Reforme se ne mogu provoditi odvojeno, kao da je svaka od njih svoj otok - zaključuje Sever.
I u redovima poslodavaca upozoravaju da reformski proces u Hrvatskoju nikada nije imao glavu i rep, odnosno sadržavao skup mjera koje su međusobno usklađene. Razloge za to Petar Lovrić, predsjednik HUP-ove Udruge malih i srednjih poduzetnika, vidi kako u otporima društva reformama, tako i u nedostatku kulture dijaloga, posebno onog socijalnog.Ipak, čini se da glavni uzrok izostanku reformskog procesa poslodavci vide u izostanku leadershipa u vladajućoj eliti. Na to su, uostalom, upozorili još na početku krize.
- Izostanak reformi je i pitanje nedostatka liderstva. Zašto bi netko provodio reforme dok se može povoljno zadužiti? - napominje Lovrić.
Ipak, čini se da bi se sada stvari mogle pokrenuti s mrtve točke. Kao i u slučaju drugih zemalja, okidač za to bit će teže zaduživanje, do kojeg će doći kada i Europska središnja banka (ECB), kao što je već učinio američki Fed, zaoštri monetarnu politiku. To je scenarij za koji većina ekonomista očekuje da će se dogoditi sljedeće godine, a prezaduženu Hrvatsku, čiji je javni dug već sad na oko 90 posto BDP-a i ima tendenciju daljnjeg rasta, dok joj je rejting već u kategoriji financijskog ‘smeća’, on će posebno pogoditi.
Vrag stiže po svoje
- Čini se da vrag sada dolazi po svoje i da ćemo ovoga puta morati provesti reforme - smatra Lovrić.
Svoj prilog tome nesumnjivo će dati i EU, koja ne želi još jednu Grčku na svom južnom rubu. Eurokrati, uostalom, Hrvatsku u svojim izvješćima stalno upozoravaju na potrebu ubrzanja reformi.
Upravo zbog troškova i gubitnika koji će iz tog procesa proizaći i ekonomisti, i poslodavci, i sindikalci vjeruju da je potrebno postići konsenzus oko temeljnih reformskih pitanja. U protivnom, rezultat će biti kao i s prijedlogom outsourcinga, kojeg je svojedobno gurala Milanovićeva Vlada. Radi se o izdvajanju pratećih djelatnosti, poput ugostiteljskih i zaštitarskih usluga, iz državnih skuta, čime se, kako su pokazivale tadašnje računice, moglo uštedjeti i više od tri milijarde kuna. No, i ta se ideja nasukala na otporu sindikata i dijela javnosti, kojima se na kraju priklonila i politika. Stoga je otvoreno pitanje je li za reformski konsenzus koji se predlaže spremna i politička elita zemlje.
Što predlaže Institut za javne financije?
1. Strategija razvoja:
Vlada mora donijeti nacionalnu strategiju razvoja za razdoblje do 2020. godine koja mora biti usklađena s planovima i propisima EU za isto razdoblje. U strategiji treba iskazati ciljeve, prioritete i aktivnosti koje Vlada namjerava provoditi, što bi se pozitivno odrazilo i na koordinaciju sektorskih politika unutar nje.
2. Bolje upravljanje javnim dugom:
Razina hrvatskoga javnoga duga teško je održiva za hrvatsko gospodarstvo, pa IJF preporučuje da se donese zakon o javnom dugu i strategija upravljanja njime. Također, preporučuju da Ministarstvo financija osnaži odjel za upravljanje javnim dugom, kao i bolju koordinaciju mjera fiskalne i monetarne politike.
3. Bolje upravljanje državnom imovinom:
Dio javne infrastrukture može se dati u koncesiju, a dio javnih poduzeća može se privatizirati preko burze, koristeći IPO. Jasno treba definirati koje su djelatnosti i javna poduzeća od strateškog državnog interesa i koja to nisu, pa mogu u privatizaciju. Treba ubrzati privatizaciju onih poduzeća koja državi nisu potrebna.
4. Teritorijalni preustroj i fiskalna decentralizacija:
Neophodan je politički konsenzus oko utvrđivanja broja i optimalne veličine županija, gradova i općina te provedba temeljite reforme teritorijalnog i fiskalnog ustroja države. Financiranje županija, gradova i općina treba organizirati prvenstveno porezima, a izravne pomoći iz proračuna temeljiti na troškovima po korisniku usluge, bez dijeljenja poreza u svrhe koje nisu fiskalne.
5. Cjelovita reforma poreznog sustava:
Porezni sustav treba cjelovito analizirati i predložiti izmjene. Prvenstveno bi trebalo sniziti troškove rada, ponajprije doprinose, a zatim možda i porez na dohodak. Rashodnu stranu proračuna treba smanjiti, a novi porezi, ili povećanje postojećih, mogu se uvesti tamo gdje su manje štetni za gospodarstvo, poput poreza na nekretnine, na nasljedstvo i darove, trošarine na duhan i ekološki porezi. Opća stopu PDV-a ne smije se smanjivati dok postoji proračunski manjak, a ne smije se ni proširivati broj proizvoda i usluga na koje se primjenjuje snižena stopa PDV-a.
6. Donijeti program javnih investicija:
Nova Vlada mora pripremiti pregled dosadašnjih javnih investicija, kako onih koje su se financirale iz državnog, tako i onih koje su se financirale iz županijskih i lokalnih proračuna. Potrebno je osnažiti odjel kapitalnih investicija Ministarstva financija te odobravati i financirati dugoročne kapitalne projekte koji će se uklapati u strateške prioritete države i EU.
7. Smanjiti subvencije:
U Hrvatskoj su državne potpore veće od prosjeka EU. Treba ih smanjiti i, umjesto u sektore, usmjeravati u hiorizontalne ciljeve, poput istraživanja i razvoja, zaštite okoliša i zapošljavanja. Javna poduzeća treba restrukturirati i uspostaviti sustav praćenja učinkovitosti državnih potpora te objaviti registar potpora.
8. Reforme mirovinskog sustava:
Dodatno treba destimulirati odlaske u prijevremenu mirovinu. Mirovine ostvarene prema posebnim propisima treba smanjiti, ubrzati izjednačavanje dobne granice za odlazak u mirovinu muškaraca i žena. Ne smije se zanemarivati značaj drugog i trećeg mirovinskog stupa.
Tri vlade su htjele autoceste dati u koncesiju, sve odustale
1. Vlada Ive Sanadera:
U razdoblju prije krize Vlade uglavnom se nisu ni provodile reforme, barem ne one značajnije. Na početku recesije Sanader je osnovao Ekonomsko vijeće u kojem su se razmatrali reformski prijedlozi, te mjere za borbu protiv recesije, koje su konačno i predstavljene u veljači 2009. Među prijedlozima s kojima se u to vrijeme izlazilo u javnost bilo je i davanje autocesta u koncesiju, kao i ukidanje drugog mirovinskog stupa.
Ipak, Sanaderova je Vlada u ožujku 2009. provela možda i najveće smanjenje državne potršnje. Rebalansom proračuna, naime, tadašnja je potrošnja smanjena za 5,4 milijardi kuna, sa 127 na 121,6 milijardi kuna.
2. Vlada Jadranke Kosor:
Sanaderova nasljednica na premijerskoj funkciji okružila se ekonomskim savjetnicima - Sandrom Švaljek, Željkom Lovrinčevićem, Borislavom Škegrom i Željkom Perićem. Oni su za Vladu sastavili Program gospodarskog oporavka, koji je predstavljen u travnju 2010. Dugoočekivani Program gospodarskog oporavka predviđao je provedbu niza reformi, koje bi hrvatsko gospodarstvo usmjerile na put oporavka.
No, malo toga iz programa je provedeno. Pokušaja je, doduše, bilo, poput izmjena Zakona o radu, ali Vlada ih je na kraju, suočena s referendumom, u rujnu 2010. povukla iz saborske procedure. U posljednjoj godini Kosoričina mandata malo toga se provodilo.
3. Vlada Zorana Milanovića:
Suprotno prijedlozima ekonomista i međunarodnih institucija, i Kukuriku koalicija odlučila se za politiku malih reformskih procesa. Tako je, primjerice, na početku mandata 2012. donijela odluku o povećanju cijena struje i plina kako bi se olakšalo poslovanje javnih poduzeća iz sektora energetike. Od 2013. uvedena je i fiskalizacija, što je smanjilo sviu ekonomiju, a 2014. je izmijenjen i Zakon o radu. Ipak, ni Milanovićeva Vlada nije provela veće reformske zahvate. Iako je najavljivala outsourcing pratećih djelatnosti u Vladinim tijelima i monetizaciju autocesta, od toga je odustala. Posljednja godina njenog mandata bila je u znaku populističkih mjera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....