DEŽULOVIĆ: Da postoji psihijatar za države, Hrvatska ne bi bila jedini pacijent, ali bi bila među zahvalnijima

Da postoji negdje psihijatar za države, ne bi mu Hrvatska sasvim sigurno bila jedini pacijent, ali bi mu bila među zahvalnijima i svakako redovitijima. Napisao bi kakav Sigmund Freud za bolesne države ključno djelo freudalističke psihoanalize, “Slučaj Republike Hrvatske ili shizofrenija kao društvena paradigma”, debelu raspravu o neobičnoj maloj državi s juga što je onoga dana banula u njegovu bečku ordinaciju.

Analiza na kauču

- Kad ste to osjetili prvi put? - petnaest minuta kasnije pitao bi bradati doktor s naliv-perom nad notesom na koljenima.

- Kad sam dobila to pismo - odgovorila bi Republika Hrvatska opružena na kauču obučenom u teški zeleni tapecirung, glave zabačene na jastuk i pogleda zalijepljenog u debelu neku mušicu na plafonu.

- Pismo, kažete? - klimnuo bi glavom gospodin Freud s dosadom u glasu, ne podižući pogled s notesa. - Koje pismo?

- Ćirilicu - spremno bi odgovorila Hrvatska.

- Ćilir...? - zbunjeno bi doktor Freud spustio monokl s desnog oka.

- Ćirilica - ponovila bi Republika Hrvatska.

- Zanimljivo - zastao bi stari doktor s naliv-perom u zraku, odjednom zainteresiran neobičnom i njemu nepoznatom novom riječju. - Rekli ste “ćirilica”? Kako se to točno piše?

- Ne znam - zavapila bi Republika s kauča. - U tome i jest stvar.

Poznat će u nacional-psihoanalizi biti taj već čuveni slučaj Republike Hrvatske iz 2013. godine. Klasični slučaj nacionalne šizofrenije, o kojemu će budući bečki studenti učiti iz debelih psihoanalitičkih rasprava, nama suvremenicima dobro je pak poznat već iz dnevnih novina.

Počelo je, dobro se toga sjećamo jer je bilo koliko jučer, nekakvim znanstvenim skupom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, nema tome jedva mjesec dana, na kojemu su najumnije hrvatske lingvističke glave naumile rehabilitirati ćirilicu kao autentično hrvatsko pismo, dobru dakle staru srednjovjekovnu “arvacku ćirilicu” kojom su naši srednjovjekovni preci pisali lijepih stotinu i pedeset godina prije nego su iz Vatikana nevoljko prihvatili ono nerazumljivo, oblo pismo papinskih depeša i direktiva.

Lijep je to komad međudržavnog skandala bio, sjetit će se preživjeli svjedoci, kad je srpska kulturna elita ustala u obranu svog službenog pisma, što im ga eto podmukli Latini kradu pred očima. Upadaju hrvatski slovokradice noću u srpske arhive, odnose jedan po jedan grafem tradicionalne srpske ćirilice, kradu Srbima samu koštanu srž njihova identiteta i krišom ga nose u Zagreb, pa svojataju i hrvatskim krste čak i Miroslavljevo Jevanđelje, zaglavni kamen srpskoga jezika, pismenosti i kulture. Što bi rekao pučki genij, pliva patka preko Save, nosi ćirilično pismo na vrh glave.

Isklesana slova

Dotle se primila ta priča s hrvatskom ćirilicom da je na kraju spomenik hrvatskoj ćirilici stao nicati u samom srcu hrvatskoga nacionalnog bića, usred kršne Hercegovine, u Kočerinu kraj Širokog Brijega, tamo gdje komunistička i pravoslavna noga nikad kročila nije. Grgo Mikulić, direktor Turističkog ureda Široki Brijeg, pjesnik, kipar i klesar, stao je tako - čitali ste nekidan u novinama - od hercegovačkog kamena rujna klesati metar visoka kvrgava ćirilična slova, sve uz financijsku pomoć SDP-ova ministarstva kulture iz matice Hrvatske, da ih kao spomenik arvackoj ćirilici postavi duž ceste što od Mostara preko Duvna i Livna vodi prema Splitu.

− U početku je bilo nevjerice i čuđenja, ali kad smo objasnili da se radi o starom hrvatskom pismu kojim je 1404. godine pisana i Kočerinska ploča, nadgrobni spomenik Vignja Miloševića, koja se čuva u crkvenom prostoru crkve u Kočerinu kao spomenik nulte kategorije, sve je sjelo na svoje - objašnjava Grgo kako je svoju zamisao obranio od “nevjerice i čuđenja” domorodaca, kojima je kamena ćirilica uz cestu legla otprilike kao srpska kasetna bomba u dnevni boravak.

I dok se tako u Hrvatskoj akademiji dokazivalo hrvatstvo kvrgave ćirilice - upravo dakle tih dana dok se njezin veličanstveni monument klesao u samom epicentru hrvatskog državotvorlja - na drugom kraju hrvatskog globusa, u hrvatskom Alamu, nepokorenom Vukovaru, dvadeset hiljada ljudi okupilo se na protestu protiv uvođenja dvojezičnih natpisa u javni prostor, protiv dakle uvođenja iste te ćirilice na table s nazivima ulica i javnih institucija.

- Čekajte, stanite malo - priču će na tom mjestu prekinuti doktor Freud. - Govorimo o istom pismu?

- Da, o ćirilici - odgovorit će Republika Hrvatska.

- Starom hrvatskom pismu? - nesigurno će sijedi doktor, bojeći se da je sve krivo shvatio.

- Da, da. Stara, srednjovjekovna hrvatska ćirilica.

- Ne razumijem - predat će se iskusni psihoanalitičar. - U čemu je problem sa starom hrvatskom ćirilicom?

- U tome što je srpska - jednostavno će odgovoriti pacijentica.

Pričat će onda pacijentica o tome kako ćirilica u Hrvata ima nezgodnu konotaciju, pa je većina ljudi iz nekog razloga ne doživljava toliko kao pismo Kočerinske ploče iz 1404. godine, koliko kao pismo beogradske Politike i Memoranduma srpske Akademije nauka i umetnosti.

- I dalje ne razumijem - prekinut će je bečki doktor. - U Širokom Brijegu ćirilici podižu spomenik, a u Vukovaru zbog iste ćirilice spremaju novi Domovinski rat?

- To je zato - ponudit će Republika Hrvatska logično objašnjenje - što su u Širokom živog Srbina vidjeli samo na televiziji, dok su u Vukovaru prema posljednjem popisu već trideset posto stanovništva Srbi.

- Sad shvaćam - reći će dr. Freud zapisujući u svoj notes. - Ćirilicu su gradu-heroji nametnuli prokleti Srbi i nova komunistička vlast?

- Pa i ne baš - stidljivo će priznati pacijentica. - Kao službeno pismo dvojezičnog Vukovara prije četiri i pol godine uveli su je zapravo HDZ i HSP, kao kusur u političkoj trgovini sa SDSS-om, a da bi zajebali SDP.

- SDP je bio protiv?

- Da.

- Čekajte, da vidim jesam li dobro razumio - nervozno će iskusni stari doktor Freud premjestiti dupe u naslonjaču.

- Dok u strašnoj ustaškoj Hercegovini grade spomenik ćirilici uz financijsku pomoć hrvatskog SDP-a, u Vukovaru protiv nje kao srbokomunističke podvale protestiraju glasači HDZ-a i HSP-a, istih stranaka koje su je prije četiri godine protiv SDP-ove volje i uveli?

- U najkraćemu da, moglo bi se tako reći.

- Pa to je onda pat-pozicija!

- U tome i jest stvar - ustat će s kauča pacijentica. - Mi sad ne znamo je li to PAT na latinici ili na ćirilici!

Piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.