Djeluje li lex Agrokor na očekivanja kao da je halucinogena droga?

Koliko god sam podržavao i podržavam lex Agrokor kao mudru i hrabru interventnu mjeru koja je omogućila stabilizaciju najvećeg poslovnog sustava u zemlji, kao i njegovih dobavljača, moram priznati da me javni “dijalog” o prijedlogu temeljnih principa nagodbe vjerovnika, koji je prezentirao izvanredni povjerenik Ante Ramljak, prije svega vraća na oštra javna upozorenja ugledne profesorice Pravnog fakulteta Jasne Garašić, koja je, pak, ukazala na konfrontaciju spasonosnog lexa s “osnovama trgovačkog i modernog stečajnog prava” pa čak i s “temeljnim ustavnim odredbama” jer, pojednostavljeno prepričano, preferira opće i pojedinačne ekonomske interese pred očiglednim pravima vjerovnika te tako otvara crnu rupu pravne nesigurnosti, a koncept bilo koje regulacije insolvencijskog postupka ne bi, kad je u pitanju pravna sigurnost, trebao imati tako kataklizmičke posljedice u pravnom sustavu.

Iako sam krajnje nesklon bilo kakvo akademskom afektiranju te radije biram održivu praktičnu logiku u odnosu na nedostižne ciljeve ideologiziranog moraliziranja, moram priznati da je lex Agrokor toliko distorzirao sliku pravnih mogućnosti i ekonomskih očekivanja da je cijelo gospodarsko-pravno okružje počelo nalikovati atmosferi Alise u zemlji čudesa. Kako nisam sklon ni halucinogenim narkoticima, koji inače proizvode takvo i slična stanja svijesti, pokušat ću još jednom upozoriti kako ne bi bilo mudro dalje pravno rastezati lex poput žvakaće gume koja se može - beskonačno rastegnuti.

Znak beskonačnosti ne postoji u jednadžbama sa žvakaćim gumama s ovog svijeta, pa tako ni od lexa ne treba očekivati beskonačnu rastezljivost/prilagodljivost jer je on i u ovom trenutku sam po sebi donio značajni broj dugoročnih pravnih rizika za sve sudionike postupka, državu, odnosno njezine porezne obveznike. Drugim riječima; vjerovnici će u jednom trenutku, sa stečajem ili bez njega, početi naplaćivati potraživanja, i to prema nekom uobičajenom pravnom slijedu. Točka. Što se kasnije upravo to (naplata) počne događati, to je veći pravni i posljedično financijski rizik cijelog posla.

Evo jednog primjera: Najzanimljiviji i pravno najintrigantniji pojam koji je iznenada postao općepoznat nakon što je povjerenik Ramljak predstavio ideju nagodbe i budućeg ustroja, jest “granični dug”. Budući da se pitanje “graničnog duga” ispostavilo kao jedna od dvije ključne točke prijepora između dobavljača i izvanrednog povjerenika, pokušali smo doznati što je točno taj “granični dug”, odnosno koja je njegova pravna definicija. Ispostavilo se da se radi o dugu temeljem ugovora/isporuka robe dobavljača Agrokorovim tvrtkama do aktiviranja lexa, a s valutom plaćanja od 10. travnja pa nadalje. Nije najjasnije radi li se o ugovorima s zakonskim rokovima isplate od 60 dana, ali je sigurno da je u “graničnom dugu” određeni broj ugovora s rokom plaćanja u 30 dana (pa i manje), ali i rokom plaćanja od 90 dana. Koliko smo uspjeli rekonstruirati, radi se o ugovorima vrlo različite razine osiguranja. Uz to, valja voditi računa kako postoji i tzv. “hibridni granični dug”.

Taj “hibridni granični” je, pak, onaj dug koji su pojedine kompanije mogle naplatiti prije aktiviranja lexa, ali su ga prolongirali na kasnije datume plaćanja. Zaključno, valja naglasiti da je pravni konstrukt “graničnog” i “hibridnog graničnog” duga zatvoren pravnim mišljenjem koje je izvanredni povjerenik zatražio jer instrumentarij “graničnog” i “hibridnog graničnog” duga nije opisan lexom, nego je omogućen diskrecijskim pravima povjerenika. Sada kad su dobavljači zatražili plaćanje tako definiranog “graničnog duga” u cijelosti trebaju biti svjesni da su time otvorili pitanje mogu li istodobno uopće ići putem nagodbe koja bi osigurala dugoročno stabilno poslovno okružje ili će, pak, radikalizacijom odnosa aktivirati stečaj.

Za dobavljače valja imati razumijevanja. Spašavajući Konzum u posljednja dva mjeseca kad ga više nitko nije želio financirati, spašavali su posredno i neke od vlastitih tržišnih konkurenata koje posluju u Agrokorovu poljoprivrednom i prehrambenom segmentu. Dobavljači su de facto financirali vlastitu konkurenciju. Pri ovome, pak, ne treba zaboraviti da su u Hrvatskoj i regiji pojedini dobavljači Konzuma konkurenti jedni drugima, što je najbolje vidljivo na policama Konzuma, te su posebno osjetljivi na bilo kakva specifična i unikatna rješenja ako nisu krojena upravo za njih. Hoće li i kako će riješiti specifična rješenja u okvirima “graničnog duga” to je pitanje za njih same.

Ima jedno suptilnije pitanje. Ono glasi: hoće li domaći dobavljači ili grupe domaćih dobavljača u kratkom predstojećem razdoblju uz pomoć domaćih i stranih konzultanata izgraditi stvarnu platformu zajedničkog nastupa u pripremi nagodbe, u samoj nagodbi i(ili) razdoblju nakon nagodbe. Međutim, teško je da si iznova mogu dopustiti drapanje nagodbe kao instrument komunikacije jer u tom trenutku prelaze u scenarij svađe s ostalim grupama vjerovnika u kojoj više nikome ne ostavljaju dovoljno širok manevarski prostor za poslovno partnerstvo pa čak i suvlasništvo u “novom Agrokoru”.

Ako dobavljači ne prepoznaju trenutak u kojem iz faze okršaja s neprincipijelnošću i(li) nerazumijevanjem menadžmenta privremene Uprave trebaju reći stop i prijeći u fazu osvješćivanja prihvatljivih otpisa te, zaključno, finalnog dogovora, situacija bi pravno gledano mogla postati potpuno nekontrolabilna, onakva kakvu ju je u akademskim scenarijima zamišljala profesorica Garašić, te ne bi preostalo ništa drugo nego da se pravni red i mir potraži u (hitno moderniziranom) stečajnom postupku.

Budući da su u dva mjeseca prije lexa dobavljači spašavali Agrokor, logično je da im je izvanredni povjerenik Ramljak ispisao svojevrsnu financijsku zahvalnicu zvanu “granični dug”. Međutim, samo tri mjeseca prije lexa ruski Sberbank, u potpunosti svjestan težine situacije, također je u Agrokor upumpao 100 milijuna eura, ali tih 100 milijuna koji su privremeno odgodili kolaps Todorićeva carstva, prema lexu, ne smije imati status “graničnog duga”, dok je, pak, cijeli roll up dobio privremenu sudsku potvrdu na temelju pravnog mišljenja na zapravo sličan način kao da je “granični dug”, ali s mnogo sigurnijim pravnim pozicijama. Ukratko, cijela priča o kolapsu Agrokora, izvanrednoj upravi i pokušaju nagodbe kontinuirani je hod po oštrici pravnog žileta. Krajnje neugodan osjećaj za sve; za Agrokor, povjerenika, državu, dobavljače, fondove i bankare. Sad ste na jednoj, sad na drugoj strani oštrice, a cijelo vrijeme prijeti opasnost razrezivanja.

Agrokor je poput automata za granične pravne situacije. Pogledajmo samo priču s apsurdnim trgovanjem dionicama tvrtki iz Agrokorova sustava koja se događa uz (priglupu) zamisao da je preostalo bilo kakvog dioničkog kapitala s kojim bi netko trebao trgovati. Iako su svi znali da kupuju/posjeduju dionice u tvrtkama gdje je Ivica Todorić glavni gazda, pa su čak i temeljili izlazne strategije na mogućnosti da Ivica Todorić jednog dana upravo zbog očiglednih problema skupo proda svoju udio u Ledu ili, recimo, Jamnici, danas pojedini manjinski udjeličari tvrde da ih je Ivica Todorić, njihov veliki suvlasnik, zapravo izigrao jer je zajedničke tvrtke preopteretio dugovima i jamstvima bez adekvatne protučinidbe za te zajedničke tvrtke. Traže stoga “poštenu namiru” iako je jasno da je njihov vlasnički udio sprežen, a da su o izdanim jamstvima uredno izvješteni preko Burze.

Valja upozoriti, što je mnogima promaklo, da su i nove uprave Agrokorovih sastavnica i Anti Ramljaku potpisale nova jamstva za ogromni roll up kredit, baš kao što su i stari direktori potpisivali raznorazna jamstva Todoriću: bespogovorno. I o svemu su Ramljakovi direktori opet lijepo izvijestili Burzu, baš kao u Todorićeva vremena. Neki od tih direktora iste su biološke činjenice; isti ljudi koji su dva puta ponovili istu praksu potpisivanja ogromnih jamstava bez protučinidbe. Mogu li sada grupe vjerovnika tražiti pravedno obeštećivanje jer se tijekom postupka insolventnosti dodatno opteretio njihov dio kolača u hipotetičkoj stečajnoj ili, pak, likvidacijskoj masi. Ma mogu, što bi možda čak bilo manje apsurdno nego što sad neki ‘stručnjaci’ tvrde da dionice Leda i Jamnice vrijede ili da se, pak, treba obeštetiti male dioničare.

Zaključno, stvar je jednostavna: usijane glave se trebaju ohladiti i početi razmišljati o realnosti otpisa. Hanfa, pak, treba prihvatiti odgovornost i zaustaviti izazivanje kaosa kroz besramne priče o obeštećenjima manjinskih udjeličara Agrokorovih tvrtki, baš kao što treba zaustaviti trgovinu dionicama koje više nemaju vrijednosti. Pri ovome bi, ako ništa drugo, trebali shvaćati da je u svakom insolvencijskom postupku trgovina dionicama pod izvanrednom upravom ili nekom drugom izvanrednom administracijom prema europskim pravnim stečevinama nemoguća. Primjerice, iz Financial Service Authorityja Velike Britanije odgovorili su nam da oni u takvim slučajevima lijepo i uredno suspendiraju trgovinu dionicama, dok se izvanredne administracije počinju baviti naplatom potraživanja vjerovnika. Sve kako treba. Osim kad se pita Hanfa.