PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

Dnevnik samoizoliranog intelektualca: Sad je trenutak za vlastiti vrt kao vrhunac samoostvarenja

Voltaireova metafora vrta kao samoostvarenja zapravo je doslovna, što znači da je praktičan savjet a ne filozofska teza

 
 Nikola Vilić/Cropix

Vlastiti vrt gotovo svatko može imati, ako i minijaturan, na balkonu, prozorskoj dasci ili na tlu ispod četverokatnice.
Vrtove je novozagrebačke svojedobno, u kasnom socijalizmu, melankolično duhovito opisivao Veselko Tenžera, u doba kad je urbano vrtlarenje u nas još bilo prežitak seoskog načina života. Danas se razvilo u globalan trend pa se svijetom podižu takozvane samoodržive zgradurine po kojima se, među ostalim, obilno sadi različito jestivo i ukrasno bilje.


Možda je većini ljudi u nas dostupan “pravi” vrt, zemljište u blizini doma. Stoji svega nekoliko stotina kuna da nabavite alat, sjeme, sadnice; svakovrsno znanje o sadnji i uzgoju lako je izbistriti na internetu, a i knjižare nude niz pouzdanih priručnika. Još su trošak voda, eventualno njezina doprema, a koji put se ne može izbjeći kemijska zaštita od nametnika.


Ne vjerujte ekološkom uzgoju, osim ako je vaš. Možete dakle krumpirove zlatice skupljati ručno, nasipati zid od soli oko nasada salate da otjerate puževe golaće, uklanjati grane sa stabljike rajčice koju je zahvatila “rđa”, ali opet riskirate da vam urod dobrim dijelom propadne. Tko god pak profesionalno živi od uzgoja biljaka, taj si takvu ekologiju ne može priuštiti.


Voltaireova metafora vrta kao samoostvarenja zapravo je doslovna, što znači da je praktičan savjet a ne filozofska teza. Doba pandemije, doba je vrtova. Karantena i strah od nestašica donijeli su ekstra profit trgovcima vrtnom opremom ili uzgajivačima sadnica, ali zašto ne? Dakako, neće vas nekoliko gredica mrkve, luka i krumpira prehraniti, ali nije im to niti svrha. Samo bavljenje vrtom jest dobitak. Ljudi depresivni, ljudi usamljeni, ljudi pomućeni - nema koga okrijepiti neće plijevljenje, uzmimo, jagoda.


Istječe lipanj, u našoj unutrašnjosti mjesec u kojem biljke ključno nabujaju, kad ih treba mnogo zalijevati, okopavati i plijeviti. Toliko je u Karlovcu kišan da vrtove uopće nije trebalo zalijevati, pa nisam morao vući vodu s Korane za nekoliko četvornih metara nasada u jednom od vrtova Tihane Bakarić, nekad prije moje supruge. Osobito sam pažljiv s jagodama, slaba neka sorta, trebalo ih je plijeviti do zadnje travke da se kako-tako razlistaju. Plodovi zore pri tlu, sitni su i vrlo neravnomjerno sazrijevaju. Valja ih već tjednima brati malo-pomalo, a većina plodova nije negoli za džem ili da se pravi sok od njih. Oni međutim najbolji, ti su toliko sočni i aromatični da boljih nisam našao u dućanu.


Pišem dnevnik pandemijski 98. dan, što nije teško, ali je izazovno pisati dosljedno, iznova radoznalo, a možda je i nemoguće, kako je praktički nemoguće i jagode oplijeviti dokraja dok su još u fazi cvjetanja i prvog zrenja, premda plijeviš svaki dan.
Sad je isteklo vrijeme čupkanja korova prstima, jagode narasle, bolje je da tlo pod njima nije golo, dulje da zadržava vlagu za predstojećih vrućina. Tako i s pisanjem, što je danas korisno, već sutra neće biti, a prekosutra opet hoće. Bilo kako bilo, vrt jest jedini, doduše apsolutno nesavršen, raj koji nam je sigurno dostupan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:25