UDARAC ŽRTVAMA

Dodik se šepuri po Hrvatskoj, uživa na Hvaru s Milanovićem, a dao nam je samo takav šamar u Prijedoru

Pokolj u Prijedoru odnosi se na golem niz ubojstava, mučenja, silovanja, sakaćenja i masakra

Piše:

Vijesti SD/Slobodna Dalmacija

Objavljeno: 06. kolovoz 2023. 15:41

Milorad Dodik

Antonio Balic/Cropix

Ove i sve prijašnje godine "Oluju" smo slavili u Kninu, jer tamo je počeo i završio Domovinski rat, a Srbija je opijelo za žrtve održala u Prijedoru. Veliko je zlo i podlost odabrati Prijedor u Bosni i Hercegovini za takvu vrstu komemoracije, imajući na umu činjenicu da su srpske paravojne formacije u tom kraju počinile strašne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima, prenosi Slobodna Dalmacija.

I povjesničari i analitičari kažu da su jedni od najogavnijih zločina počinjeni u tom gradu, kada su čitana svjedočanstva, zavladao je muk i na Haaškom sudu.

A tko je to odabrao i na taj način poslao poruku? Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. Da, baš taj Dodik koji se prije nekoliko dana šepurio po Hvaru. Došao je na poziv hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

Pokolj u Prijedoru odnosi se na golem niz ubojstava, mučenja, silovanja i sakaćenja koji su nad oko 5000 nesrpskih stanovnika (muslimana - Bošnjaka i Hrvata) počinili JNA i srpska paravojska u okolici i u samom Prijedoru 1992. tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Po masovnosti, to je drugi najveći masakr u ratu u Bosni, nakon genocida u Srebrenici.

I onda izaberu taj grad u kojem će imati opijelo za "Oluju"? U tom gradu su Vučić i Dodik jedino mogli kleknuti i zatražiti oprost za ono sve što su napravili njihovi sunarodnjaci, a oni i dalje taj zločin "podgrijavaju".

U Prijedoru je teško nabrojiti sve zločine koji su počinjeni protiv muslimana ili Hrvata, ali jedan je posebno mučan:

Masakr na Korićanskim stijenama - 21. kolovoza 1992. godine. Spomenutog dana više od 200 Prijedorčana izdvojeno je iz prognaničkog konvoja od strane srpskih policajaca na planini Vlašić, na lokaciji Korićanskih stijena.

Civilima (Bošnjacima) je naređeno da stanu na rub provalije, a potom im je pucano u leđa. Nakon što su civili popadali u 100 metara duboku provaliju, policajci su nastavili bacati bombe i dodatno pucati kako nitko ne bi preživio. Ipak, nekoliko ih se spasilo ranijim bacanjem u provaliju, a oni su poslije svjedočili na Haaškom tribunalu na suđenjima ratnim zločincima. Na svaku obljetnicu masakra baca se 250 ruža u provaliju.

"Život je bio jako težak i mučan. Kretanje nam je bilo ograničeno. Ako biste otišli nešto kupiti u dućan, morali ste nositi bijele trake. Na prozorima naših kuća i stanova morale su biti izvješene bijele zastave...", ispričala je jedna od svjedokinja, čije je svjedočanstvo postalo i dio dokumentarnog filma "Zločini pred Tribunalom: Prijedor", u produkciji Outreach programa haaškog Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, navodi Deutsche Welle.

Film je premijerno prikazan u Novom Sadu i u Beogradu i govori o zločinima u općini Prijedor, tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Kroz riječi svjedoka na suđenjima, ali i tužitelja, sudaca i optuženih, film je mučno svjedočanstvo o monstruoznim zločinima koji su počinjeni nad mulimanima (Bošnjacima) i Hrvatima u Prijedoru.

Više od tri tisuće žrtava nesrpske nacionalnosti zabilježeno je na području Prijedora za vrijeme rata u BiH. Od toga je oko 1300 u Kozarcu i okolini. Neki od njih bili su u logorima Keraterm i Omarska, neki odvođeni na Korićanske stijene, neki u logor na Manjaču, neki su završili u masovnoj grobnici u Tomašici, a neki se do danas vode kao nestali. Satisfakcija obiteljima žrtava teško da može biti bilo kakva presuda ili kazna, slažu se u Prijedoru, ali je presuda Karadžiću na doživotnu robiju za masovna ubijanja, protjerivanja i genocid u Srebrenici dobar početak za suočavanje s onim svim što je počinjeno u proteklom ratu.

Redatelj dokumentarnog filma o ratnim zločinima u Prijedoru Petar Finci kaže da je želja da se pruži prostor žrtvama da govore i da se ova svjedočanstva, kao pouka, ostave u amanet mladim generacijama.

"Ovo je isto tako način da se ostavi priča žrtava, jer će transkripte njihovih svjedočenja rijetko tko čitati. Vjerujemo da ćemo ovako doprijeti do šireg kruga publike i da će priča žrtava doći do više ljudi", kaže Finci.

U općini Prijedor su tijekom rata postojala tri logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje. Jedan od preživjelih logoraša je u filmu rekao: "Bilo je ljudi koje izvedu pa ih tuku, tuku..., a onda ga vrate, a on je mrtav pa ga samo bace unutra u sobu."

Svedočenje mladića koji je preživio masovno strijeljanje glasilo je ovako: "Koliko je trajalo - ja ne znam. Znam da je nekoliko ljudi ispred mene, možda četvero, petero, šestero ljudi... palo, pokošeno. Tako da su mene pogurnuli unazad, ali ne na leđa, već sam se ja uspio skupiti potrbuške. Tako da su tri do četiri čovjeka pala meni na leđa, ovako do pola leđa. To su bili mrtvi ljudi, pokošeni ljudi."

Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) navodi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u izravnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5209 građana Prijedora, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata, prenosi Slobodna Dalmacija.

‘Ubijeni su pred kućom. Nas su zatvorili, a njih su izveli i pobili‘

Na dvadesetak kilometara jugoistočno od Prijedora nalazi se masovna grobnica u kojoj su do sada pronađeni posmrtni ostaci oko 400 tijela ubijenih, uglavnom Bošnjaka, ubijenih na području prijedorske općine 1992. godine.

Nekoliko kilometara prije grobnice put je uzak, makadamski, a malo prije samog mjesta jedva prohodan. Na mjestu zatječemo predstavnike Tužiteljstva BiH, MUP-a RS te predstavnike Instituta za nestale i liječnike sudske medicine. Eldar Jahić iz Tužiteljstva BiH, koje je nadležno za cijeli proces, nazočan je ekshumaciji od početka: ‘Dolje su tijela bila na 3 do 5 metara na nekoliko mikrolokacija. Ovdje je taj bazen velike grobnice. Do sada je ekshumirano 275 kompletnih i 113 nekompletnih. Tijela su bila na hrpama, 3 do 4 gomile, na dnu su bila kompletna tijela u 3 nivoa i zato smo tu pronašli puno dijelova tijela‘, kaže on, a navodi DW.

Pretpostavlja se da je najveći broj ubijenih i sahranjenih na ovom lokalitetu iz okolnih prijedorskih sela Bišćani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, Rakovčani i Zecovi u kojima su živjeli Bošnjaci. Nakon 21 godine traganja Fikreta Ramulić iz Bišćana vjeruje da će u Tomašici biti pronađeni posmrtni ostaci njezina muža i sina koji je imao samo 18 godina kada je bio ubijen. Ubijeni su na kućnom pragu.

‘Kad god se koja grobnica otvarala, nadala sam se. Baš sada kad sam čula za ovo, još mi je teže. Neki dan kad nisam crkla, bio mu je rođendan, a on leži tamo...Ubijeni su pred kućom. Nas su zatvorili, a njih su izveli i pobili. Kad smo izašli, vidjeli smo da svi leže u dvorištu. Djever tu kod štale, a njih dvojica dolje, niže‘, govori Fikreta. Vahida Duratović, takođeriz Bišćana, traga za cijelom obitelji. Vjeruje da će posmrtni ostaci članova obitelji biti pronađeni u grobnici u Tomašici: ‘Teško je kada se to sve sada povratilo. Ja sam izgubila sina i muža i osam članova obitelji. Dolje u toj šumi su ubijeni. I sada je teško to, sada je možda i gore nego onaj dan kada je to bilo‘, kaže ona.

Vahida ima još jednog sina, Mirsada, koji je sa 17 godina prošao logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. U ljeto 1992. godine služio je kao živi štit vojsci koja je ušla u Bišćane: ‘Ja sam se vratio u Prijedor prije 14 godina sa svojom obitelji, majkom, suprugom i jednim djetetom. U međuvremenu sam dobio drugo dijete. Peteročlana obitelj sada živi u kući u kojoj je ubijena moja strina, hodam po dvorištu u kojemu su ubijeni svi članovi moje obitelji, svaki dan prolazim putem kojim sam sprovoden kao živi štit.‘

Mirsad Duratović predsjednik je Udruženja logoraša ‘Prijedor 92‘ i jedan od aktivista koji se snažno zalaže za procesuiranje svih odgovornih za počinjene zločine u prijedorskoj općini, ali i izgradnju spomen-obilježja koje bi podsjećalo na sve zločine koji su se desili u Prijedoru. ‘Što će kome smetati da ovdje postoji spomen- obilježje svim žrtvama Prijedora? Dakle, napravit ćemo i taj ustupak, neće to biti spomen-obilježje Bošnjacima, Hrvatima ili ne-Srbima, već svim palim i ubijenim građanima Prijedora‘, kaže on.

Gradonačelnik Prijedora Marko Pavić posjetio je grobnicu u Tomašici, što i nije dobilo pretjeranu medijsku pažnju. Iz udruženja logoraša pozdravljaju Pavićev potez, koji i sam kaže da je to ljudski čin: ‘To je jedan civilizacijski i normalan potez nekoga tko je načelnik svih građana u Prijedoru. Otišao sam sa željom da izrazim žaljenje zbog žrtava i izrazim sućut obiteljima čiji su članovi ekshumirani."

Pavić: ‘Nikada nisam zabranio tako nešto‘

Kada je riječ o spomen-obilježju, Pavić kaže da nikada nije zabranio tako nešto: ‘Ja sam se naslušao priča da sam zabranio ovo ili ono. Niti sam ja kada zabranjivao niti je kada što dolazilo do mene. Ja nisam bio nadležan za ono za što su me optuživali. Tako i ovo, to je stvar dijaloga koji treba biti unutar Prijedora, a ne da bude nametnut sa strane‘, kaže on.

Ekshumacija će se u Tomašici nastaviti i sljedećih dana, a očekuje se pronalazak još tijela stradalih iz prijedorskih sela. Radi se o do sada najvećoj masovnoj grobnici u BiH u kojoj je, ako se uzmu u obzir i tijela koja su prebačena na druge lokalitete, bilo ukopano oko 800 ubijenih. U ovom dijelu BiH do sada je otkriveno više od 130 masovnih grobnica, a samo na području Prijedora pronađeno ih je više od 60, pisao je DW.

Kronologija

Kako je 1991. započeo konačan raspad SFRJ, odnosi Srba, Bošnjaka i Hrvata su se pogoršali diljem Bosne, pa i u Prijedoru. Tijekom ljeta 1991., teško naoružana brigada Pančevo je iz Srbije stigla u Prijedor. Navodni povod bio je rat u Hrvatskoj. Brojni tenkovi iz Banje Luke prošli su kroz Prijedor na svojem putu prema Kostajnici, Petrinji i Karlovcu, navodi Wiki.

Razni rezervisti smjestili su se u obližnjem hotelu, što je počelo izazivati nemir među građanima. Već krajem 1991. godine počeo se odigravati plan prema kojem je JNA, u suradnji sa SDS-om, trebala distribuirati oružje i vojnu opremu srpskim stanovnicima Prijedora i okolice, uglavnom tijekom noćnih sati. U kolovozu 1991. razotkrivena je snimka razgovora između Slobodana Miloševića i generala Nikole Uzelca, koji je vodio vojsku JNA u Banjoj Luci. Tijekom razgovora Milošević je Uzelcu naredio davanje oružja na raspolaganje vođi Srpske demokratske stranke Radovanu Karadžiću.

Bošnjaci i Hrvati su se počeli iseljavati iz Prijedora zbog porasta nesigurnosti i agresivnosti u općini usred sve veće srpske propagande: mediji su govorili da se Srbi moraju naoružati, istovremeno nazivajući Hrvate i Bošnjake "ustašama", "mudžahedinima" ili "Zelenim beretkama". Paravojska "Vukovi s Vučjaka" preuzela je u kolovozu 1991. radioodašiljač s planine Kozare, čime su odsjekli vezu s TV Sarajevom. Zamijenjena je emisijama iz Beograda i Banje Luke u kojima su emitirani intervjui srpskih političara, a srpske nacionalističke pjesme, koje su donedavno bile zabranjene, sve češće su se puštale.

Sredinom travnja ‘92 postavljene su blokade na cestama prema Prijedoru, što je otežalo putovanje. 23. travnja, SDS je odlučio da svi Srbi moraju početi zajedno raditi na preuzimanju općine u koordinaciji s JNA. Do kraja mjeseca, uspostavljene su tajne srpske policijske stanice, a više od 1500 naoružanih Srba je bilo spremno za zauzimanje mjesta. Preuzimanje se naposljetku dogodilo u noći s 29. na 30. travnja, kada su u Prijedoru nasilno preuzete funkcije predsjednika i potpredsjednika općine, ravnatelja poštanskog ureda, načelnika policije, suda, banke itd...

U travnju 1994., službenici UN-a i Crvenog križa optužili su bosanske Srbe za ubijanje najmanje 19 civila (17 Bošnjaka i dva Hrvata) u tjedan dana u Prijedoru, u kako su opisali, "u najgorem valu etničkog čišćenja zadnjih 18 mjeseci", sve sa svrhom strašenja nesrpskog stanovništva kako bi ono napustilo to područje. Napadači su bacali granate u kuće te potom ubijali i pljačkali ukućane. Prema procjeni, u proljeće 1992. između 40 i 60 Bošnjaka i Hrvata tjedno je napuštalo općinu Prijedor.

Radio Prijedor je započeo s emitiranjem vijesti koje se, prema ICTY-u, jedino mogu opisati kao "bezočne laži": Dr. Mirsad Mujadžić, bošnjački političar, optužen je da je "injekcijama davao droge srpskim ženama kako ne bi mogle rađati djecu", a dr. Željko Sikora, Hrvat, proglašen je "doktorom monstrumom" jer je "tjerao srpske žene na pobačaj". Nadalje, Kozarski Vjesnik je 10. lipnja 1992. objavio vijest da je dr. Osman Mahmuljin namjerno dao pogrešne lijekove svojem srpskom kolegi, dr. Živku Dukiću, koji je dobio srčani udar. Sve te vijesti imale su jedan cilj: potaknuti Srbe na linč protiv nesrpskog stanovništva. Prema ICTY-ju, Mile Mutić, urednik Kozarskog Vjesnika, i novinar Rade Mutić, redovno su pohađali sastanka s predstavnicima SDS-a kako bi dobili upute o daljnjim koracima širenja propagande i agitacije.

Gradonačelnik Radmilo Željaja izdao je ultimatum, pozivajući sve Bošnjake na predaju oružja srpskoj vojsci te dao izjave "vjernost Republici Srpskoj", a naglašeno je da će svaki otpor biti kažnjen. Civilno stanovništvo je uglavnom poslušalo ultimatum i predalo lovačke puške i druga oružja, u nadi da će ih potom ostaviti na miru. Srpska vojska je išla od kuće do kuće i skupljala oružje.

Noel Malcolm je ovako opisao propagandu o tom okrugu:

"Kako sam često putovao po Bosni, preko 15 godina, a ostajao sam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu vjerovati tvrdnji da je zemlja oduvijek bila obuzeta etničkom mržnjom. No nakon što sam gledao Radio-televiziju Beograd 1991./92., mogu razumjeti kako su obični bosanski Srbi počeli vjerovati da su bili pod prijetnjom od hordi ustaša, fundamentalnih džihadista i čega sve ne. Kao što je to objasnio neovisni beogradski novinar Miloš Vasić za američku publiku, to bi bilo kao da su sve ‘TV stanice u SAD-u preuzeli članovi Ku-Klux-Klana. Morate zamisliti SAD s malo TV stanica izuzev onih kojima je glavni urednik David Duke. I vi biste imali rat unutar pet godina‘."

Radio je također obavijestio da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu iznad svojeg doma kao znak vjernosti srpskim vlastima. Charles McLeod, koji je posjetio općinu Prijedor u kolovozu 1992., potvrdio je da su sve bošnjačke kuće bile identificirane bijelom zastavom na krovu.

Najviše stradanja stanovništva dogodilo se u logorima u okolici Prijedora. 1992., BBC je otkrio postojanje logora Omarska i zabilježio iskaze logoraša, koje je opisao kao "šokantne i nečovječne". EU je logore opisao kao "odurne i odvratne". U Omarskoj, nekadašnjem rudniku udaljenom 20 km od Prijedora, držano je između 4000 i 6000 zatvorenika, Bošnjaka i Hrvata.

Vezane vijesti