Došlo je vrijeme da se plate dugovi, jasno je kao dan da Kerumova kandidatura ima samo jednu svrhu

U srpnju 2017. samo je nekoliko stotina glasova dijelilo Željko Keruma od toga da drugi put postane gradonačelnik Splita. Kerum je vlast u drugom hrvatskom gradu izgubio od kandidata HDZ-a Andre Krstulovića za jedvitih 1% glasova. Izgubio ju je nakon skandalozne i mučne kampanje u kojoj se vrijeđalo čak i pretke, a nije se prezalo od najnižih objeda.

Tog srpanjskog dana mnogi su pomislili kako je priči o Kerumu kao političkoj činjenici stigao neumitni kraj. Jer, Kerum nije uspio postati načelnik. Lista mu na lokalnim izborima nije prošla osobito. Njegovi su biznisi u tom trenutku ionako stajali neslavno, stečajevi firmi vukli su se godinama po trgovačkim sudovima, a njegove nekretnine pale su u ruke banaka, stečajnih sudaca ili lešinarskih fondova. U javnosti su se javljali deseci ljudi koje je Kerum ojadio tako što im je ostao dužan zaostale plaće ili neplaćenu robu. Činilo se da Kerum više nigdje i ni u čemu neće biti spomena vrijedan faktor.

Krivo. Jer - u striktno političkom smislu - ono što je slijedilo potom najugodnije je razdoblje Kerumove političke karijere.
Premda je tijekom kampanje sipao uvrede spram HDZ-ova protukandidata, Kerum je odmah nakon izbora pohrlio produžiti koaliciju s HDZ-om na županijskoj razini. U hipu se dogovorio s HDZ-om o diobi vlasti u gradu, a taj koalicijski sporazum čak i nije dogovoren u Splitu, nego - da po Split to bude još više ponižavajuće - na tajkunovoj hacijendi u Rogoznici.

Poput umješnog trgovca, Kerum je prodao svoje ruke u gradskom vijeću, te zauzvrat dobio 40% svih gradskih tvrtki, ustanova, nadzornih odbora i upravnih vijeća. U te dvije petine raskomadanog pobjedničkog kolača našao se niz školskih odbora, našla se javna ustanova koja skrbi o Marjanu, pa čak i - nestvarno, ali istinito - mjesto ravnatelja opere. Tako se tog ljeta 2017. dijelio kolač zvan Split: tako da se ravnatelj opere dogovarao na rogozničkoj terasi, uz vino i punjene paprike.

Od tog trenutka, za Keruma je počeo novi medeni mjesec. Prvi put nakon 2009. bio je dio političke vlasti i u regiji i u gradu. Namjestio je svoju “famigliu” i odane kmetove u školske odbore, muzeje i gradske komunalne firme. Da - ako pitate - svog je čovjeka postavio čak i da vodi operu. S osiguračem u ruci na obje razine vlasti, Kerum se osigurao da ne izgubi ono što mu je bilo važno. Znao je da neće u pitanje doći njegove koncesije na pomorskom dobru, da mu neće rušiti bespravne anekse restorana, da nitko neće petljati po štekatima njega i njegove klike, da neće biti urbanističkih promjena koje mu nisu po volji. Zgrabio je sve divote koje sa sobom nosi vlast u Hrvatskoj.

No, ako je zgrabio sve divote koje vlast nosi, Kerum se vrlo rado lišio jedine nezgodne strane koju vlast nosi: a to je odgovornost. Premda je nominalno bio dio vlasti, Kerum se nastavio ponašati kao da s tom vlasti nema veze. Sazivao bi presice u kojima bi grmio poput ljutog opozicionara. Gradonačelnika s čijom je strankom u koaliciji prozivao je kao nesposobnog i inertnog truta, podmetao mu je kadrovska kukavičja jaja i minirao u gradskom vijeću projekte. Tijekom tri godine koalicijski su “partneri” ratovali oko koječega, od sanacija Marjana do režima štekata u centru, a Kerumu je uspjelo ionako pogubljenu Oparinu administraciju učiniti još više bezubom i anemičnom.

Pritom je za njega ta agonija bila win-win situacija. Kao dio vlasti, mogao se hvastati bilo čime što se dogodilo dobro. Kao politički konkurent HDZ-a, mogao je likovati što njegov budući protivnik doživljava političku agoniju. Sabotirajući vlastitog koalicijskog partnera, Kerum je slabio vlastitu političku konkurenciju i pripremao čas kad će opet ujahati u Banovinu poput konjice u posljednjoj roli vesterna. Tako funkcionira kerumovska politička alkemija. Što je bolje, to je bolje. No - ako je gore, također je po njega bolje.

Tako je Kerum “vladao” Splitom posljednje tri godine. Vladao je, a istodobno bio “šef opozicije”, vladao je i verbalno kinjio partnere u vlasti, vladao je i mušičavo sebi dizao cijenu podižući ljestvicu ponižavanja partnera. Tako je samo u posljednjih par tjedana Kerum smijenio upravitelja Marjana kojeg je sam postavio, zato što ga ovaj - citat - “nije sluša” i jer se “tija ulizat aktivistima”. Na njegovo je mjesto nakanio postaviti konobara iz vlastitog bifea, a tu odluku sad mora amenovati fini gospodin poteštat koji s Kerumom lomi koalicijsku naćvu hljeba.

Krstulović Opara je, ukratko, naučio lekciju koju je prethodno naučila i njegova bivša stranačka šefica Jadranka Kosor. Naučio je kako to završi kao idete trgovati s trgovcem. Završi tako da ostanete i bez košulje i bez majice.

Sve to vrijeme neupućenoj je i naivnoj javnosti bilo nejasno zašto to, zapravo, HDZ-u treba? Nikom nije bilo jasno zašto HDZ zalijeva i uzgaja vlastitog političkog konkurenta, zašto mu pušta da bubri i raste na istom glasačkom tijelu, umjesto da to lijepo odradi, kako HDZ to ionako dobro zna, uz pomoć “žetončića”? Trgovina, međutim, ima dvije strane, pa onaj koji prodaje neki put mora i kupiti. Stoga je došao trenutak kad je i Kerum morao HDZ-u vratiti uslugu. A taj je trenutak došao sada, u izbornoj kampanji.

Posve neočekivano, Kerum je prošli tjedan probudio svoju stranku HGS iz nacionalne političke hibernacije i obznanio da će sudjelovati na parlamentarnim izborima. Obznanio je da će se natjecati u dvije dalmatinske jedinice (IX. i X.). Ovog tjedna saznali smo i tko će biti Kerumov estradni adut na listi. Na drugom mjestu liste u X. izbornoj jedinici naći će se popularni pučki pjevač i maliganski recidivist, “čovjek bevanda” Mladen Grdović. Dva pobratima po muškim grešnim užicima vodit će tako parlamentarnu listu u izbornoj jedinici u kojoj je gužva ne desnici ionako golema. Kerum će ući u utrku u jedinici u kojoj iste glasove jure - ispričavam se ako sam nekog zaboravio - Bruna Esih, Ruža Tomašić, Robert Pauletić, Božo Petrov te - naravno - HDZ.

Kerumova odluka da se kandidira za parlament u Dalmaciji bila je vjerojatno najkoordiniraniji čin zajedničke politike koji su Kerum i HDZ dogovorili u ove tri godine. Iz aviona je, naime, bilo jasno da Kerumova kandidatura ima samo jednu svrhu: a to je da čupne koji glas onoj političkoj opciji koje se HDZ pribojava - Škorinoj. Kerum to gotovo da nije ni krio. U inauguracijskom intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji lakonski je rekao kako su HDZ i SDP jedine ozbiljne stranke, kako će on koalirati samo s njima, a ostatak je intervjua posvetio pljuvanju po Škori, njegovom političkom projektu i listi.

Tako je tog dana Kerum počeo odrađivati svoj dio političke pogodbe.

Iskreno - ne bi mi ni jedna suza pala niz lice kad bi HDZ-ova smicalica uspjela i kad bi Kerum Škori čupnuo svojih 2% religijski odanih obožavatelja. Teško je doista naći riječi dovoljnog snebivanja nad onim što se pomalja iza Škorina političkog projekta. Politička platforma slavonskog trubadura u političkom smislu doista nije ništa doli pjena i dim demagogije, hrpa praznih domoljubnih refrena, gomila praznih floskula.

O Škorinim ćete življenim političkim vrijednostima više saznati iz jednog parkirališta ispred bolnice Merkur nego iz svih sažvakanih fraza u nečem što se zove program. Nadalje, Škorin je politički projekt dosad neviđeni skup suspektnih individua i čistog ološa. Na njegovoj se listi nalazi liječnik kojeg je samo zastara spasila od presude za mito.

Na njegovoj je listi čovjek koji se predstavlja kao konzervativni tribun, a ostavio je nevjenčanu suprugu s kojom ima troje djece. Na njegovoj je listi zabavljač s Martinja koji je posljednji put politički podržavao - koga? - Nadana Vidoševića. Na njegovoj je listi dojučerašnji vrtni patuljak Zdravka Mamića, patuljak koji je najednom počeo samostalno micati keramičkim rukama, ali ne tako da se zna točno prekrstiti. Škorin politički pokret je - ukratko - poželjan koliko i antraks i filoksera.

No, neki je put u politici medicina gorča od bolesti, a kad je Željko Kerum u pitanju, to je tako uvijek bilo, i tako će uvijek biti. HDZ je sad “aktivirao” svog koalicijskog spavača, navio ga je poput mehaničkog robotića i naputio da uz zujanje i vibriranje odradi kampanju. Kerum će to napraviti, čupnuti možda 1-2% i možda uskratiti Škorinim ljudima jedan od dva dalmatinska mandata. Nikakve štete, reći ćete.

No - ponavljamo - s Kerumom se ne trguje tek tako. Tko s njim trguje, dobije malo, a plati skupo. A onaj tko s njim trguje - to je HDZ - neće to platiti svojim, platit će našim. Stoga bi zabrinuti građanin trebao sebi postaviti pitanje: čime ćemo to platiti? Ako će Grdović svoje političko odrađivanje naplatiti u bevandi, u čemu će je naplatiti Kerum? Hoće li mu posušiti bespravni aneks restorana na Marjanu? Hoćemo to platiti kakvim zgodnim urbanističkim bonusom? Hoće li za nagradu dobiti priliku da - recimo - sruši centar Koteks? Ili će se trampa zgodno prebiti na trgovačkom sudu, kakvim stečajem ili - još bolje - bešavnom predstečajnom nagodbom?

Dok gledamo Kerumovu kampanjsku travestiju i političko odrađivanje, ne znamo točno cijenu, što piše na etiketi i na bar-kodu. Ipak, postoji nešto što znamo. Znamo da ćemo cijenu platiti - mi.