NI TRI RATA NISU IH SLOMILA

DOŽIVJETI STOTU U HRVATSKOJ Nevjerojatne priče naših ljudi koji su preživjeli cijelo stoljeće i još su s nama: 'Ovo su naši recepti za dugovječnost!'

 Sandra Šimunović, Tom Dubravec / HANZA media

Ljudi su sve zdraviji, svijet je sve stariji. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj je živio 2201 stogodišnjak, što je čak 51,2 posto više nego 2001. Među njima je bilo 1719 žena i 482 muškarca. Danas ih je, vjerojatno, već tisuću više.

Ne ulazeći u statističke finese, kao ni u razloge nove dugovječnosti, možemo konstatirati da je trend prisutan u cijelome razvijenom svijetu. I da, od svih dobnih skupina, upravo ta najstarija doživljava najveći rast.

Bit će ih – nas – sve više.

Prema predviđanjima, 2050. u maloj Hrvatskoj živjet će 6000 stogodišnjaka. Šest tisuća onih koje su roditelji donijeli na bolji svijet odmah nakon Drugog svjetskog rata. A polovicom 21. stoljeća, dok budu puhali u tu jednu veliku svijeću za svoje prvo stoljeće, svijet će, po svemu sudeći, izgledati kao neka sasvim druga svemirska civilizacija.

No statistika je jedno, a osobna povijest nešto posve drugo.

Priče ljudi kojima je dano da u relativnom zdravlju požive tako dugo uvijek su fascinantne: oni kao da znaju neke jednostavne, suštinske istine. Čini se, toliko jednostavne da je upravo nevjerojatno kako to da mladom, bistrom čovjeku u naponu snage nikad nisu ni na kraj pameti. Osim odabranima, koji će opet jednoga dana znatiželjnoj dječurliji svojih praunuka pričati o tim svojim nevjerojatnim vremenima, kakva se nikakvim hologramskim projekcijama niti nekim drugim virtualnim alatima zapravo ne daju prispodobiti.

BARBARA MAJERIĆ - rođena u Zagrebu 5. rujna 1916.
'I danas se volim našminkati, jako držim do svog izgleda'
Sandra Šimunović / HANZA media

- Kad sam završila pučku školu na Trnju, ostvarila sam svoju životnu želju - upisala sam se u školu za frizerku. Nakon škole, zaposlila sam se u frizerskom salonu u Ilici 24. Ali kad sam se udala i rodila kćer, više se nisam vraćala na posao nego sam svoje mušterije frizirala doma. Moj prvi muž nestao je u ratu i rano sam ostala sama. Poslije sam se još dva puta udavala. Imam dva unuka i četvoro praunuka. Čemu dugujem svoju dugovječnost? Prije svega, druženju s mladima. Uvijek sam čuvala unuke i kuhala im. Odlična sam kuharica, svi to znaju. I uvijek sam voljela pjevati. A kao mlada išla sam na plesnjake kad god sam mogla - uz svog vrlo strogog oca. I uvijek sam držala do svog izgleda i lijepo se nosila. I danas jako pazim na to, lijepo se oblačim i volim se našminkati. Ja svoje godine nosim sa stilom.

VASO KRASIĆ - rođen 20. prosinca 1913. u Varošu kraj Drniša
'Vina sam pio, al’ se nikad nisam napio, a jaja sam pojio najviše na svitu, i to u sorbulu'
Ante Čizmić / HANZA media

- Sjećam se kad smo ko dica išli u školu, bilo je to negdje oko 1920., zaustavili bi nas Talijani i poredali pored kazana, nahranili bi nas, što su oni jeli i mi smo, a ne ka oni Nijemci koji bi uvik šta bi ostalo spize bacali. Školu sam završio u Drnišu, ali sam s devet godina već počeo kopati s ocem, jedva sam čekao 18. rođendan kako bih otišao u rudnik - s 18 godina počeo sam raditi u prvom rudniku, Siveriću.

Ćaća mi je plaka kad sam otišao, nikako mu nije bilo drago što idem raditi u rudnik. Reče mi: di ćeš, sinko, a ko će vinograd kopat, kud ćeš od sramote pored ove zemlje u rudnik ići. A kad san dobija prvu plaću, reka je: nastavi, sinko, ti taj posa.

Brat mi je Mile 1938. godine poginuo u rudniku boksita Kontinental. Sâm sam jednom moga i ja tako završit, jednom sam doša radit i triba sam minom baratat i ka da mi je sam Bog reka da izađem vanka, pomaka sam se unazad i sve se srušilo u sekund.

Doma bi radio na zemlji, imao sam 4000 panja (trsa), kući bi nešto pojeo i pješke sat i po do rudnika odradio smjenu i sat i po pješke kući - tako svaki dan.

Kopao sam u rudniku do 1964. godine, kad sam otišao u penziju.

A kako se živilo? Ovdje se uvik pivalo, kad bi se išlo u polje i iz polja, nediljom smo se sastajali u Puvarinama, tamo smo se sastajali, igrali kola i pjevali, tu su se momci i cure zamirali.

Kad sam jednom došao u doktora, doktor mi je kazao: ti si zabušant, jesi li ti u životu šta radio - a ja ko bager kopao zemlju cili život.

Paštetu i salamu nisam nikad probao, jeo sam lešo meso, juhu... Za večeru, kad nisam imao šta, jeo sam kruh s ljutikom. Vina sam pio, al’ se nikad nisam napio, a jaja sam pojio najviše na svitu i to u sorbulu (meko kuhano).

Redovni vojni rok služio sam u vojsci Kraljevine Jugoslavije u Podgorici, a zapovjednik mi je bio Sulejman Filipović. U Drugome svjetskom ratu sam se sakrivao od vojske iako smo mi rudali bili zaštićeni, nismo morali u rat. Čak je jedno vrime njemački oficir spavao kod mene na kauču, svako pet minuta bi mu vojnik donosio informacije, tako da sam i ja znao izvješće s terena.

Godine 1995. protjeralo nas u Oluji, ja i moja žena Marija živjeli smo u Subotici, a 1997. vratili smo se u kuću koja je bila spaljena do temelja, bez struje i vode. Kako nije bilo struje, svaki dan sam morao u Drniš po spizu - naprti na ramena i nosi kući.

Imao sam tri sestre, brata, tri sina, dvije kćeri, jedanaestero unučadi i petnaestero praunučadi. Žena mi Marija je umrla u 92. godini.

Evo i sada imam punu kuću vina, šta će mi više... A vina se nekad pilo, vode nikako.

I dan danas se mene pita savjet kad nešto treba radit’ oko kuće ili u polju.

IVANKA JANJČIĆ, djevojački NARANČA - rođena u Dubrovniku 20. svibnja 1916.
'Strijeljali su sve osim mene, jer me Gestapov pas volio'
Tom Dubravec / HANZA media

- Otac mi je bio Ivan Naranča, kapetan, porijeklom iz Krila Jesenice kod Splita, majka je bila Marija. Imala sam tri brata i sestru koja je poginula u Bosni kao partizanka. A tu je i dvoje djece: Davor živi u Splitu i redovito me posjećuje u domu na Zenti gdje živim već 15 godina, a kći Jadranka živi u Celju. Dali su mi pet unuka i šest praunuka.

Mladost sam proživjela u Dubrovniku. Živjela sam na Prijeku - kad kreneš sa Straduna Ulicom od Buže (Boškovićeva), prva kuća na Prijeku s desne strane. Bila sam živa, nestašna, izvodila svakakve vratolomije. Najviše sam se voljela kupati na Porporeli, skakati na glavu u more, ali sam išla i na skijanje na Orjen. Potajno sam odlazila skakati u more sa stijena u Pilama pa bi svašta izmišljala kad bih se vratila kući. Sjećam se plesanja po rubu krova na kući u Dubrovniku, dundo me ugledao sa Straduna, poludio pa trčao da me skine s krova.

Obožavala sam ples, odlazila na balove u Nautici i Sokolani. Dubrovački momci lijepo su se odijevali za ples, nije se moglo doć’ u robi za po kući. Glumila sam u jednoj kazališnoj predstavi u dubrovačkom kazalištu, a poslije bi me u splitskom HNK zvali da pomognem glumcima s dubrovačkim izgovorom u djelima Marina Držića. Išli su mi jezici, govorim talijanski, njemački, služim se engleskim a na francuskom i danas ponavljam molitve koje su me časne učile kad sam bila mala.

U Dubrovniku sam završila Trgovačku akademiju, bila sam dobra matematičarka.

Za vrijeme Drugog rata bila sam u ilegali, surađivala s partizanima, pisala materijale, raznosila ih okolo. Teta je skrivala poruke ispod perike pa ih raznosila po gradu. Uvijek sam se znala snaći... Ali policija me uhapsila u Dubrovniku i transportirala u ustaški zatvor u Sarajevu, više od godinu dana su me držali. Jednom su me ispitivali oni iz Gestapa. Prišao mi je njihov vojni pas, njemački ovčar, stavio mi glavu u krilo i mazio se. Ti su psi bili dresirani za neke druge radnje i njemački vojnici su ostali zaprepašteni. Rekli su mi da sam dobra žena. Pustili su me iz zatvora da idem kući, a dan nakon izlaska ostali zatvorenici su pobijeni.

Udala sam se 1944. za Viktora Janjčića. Poslije rata, 1947. otišli smo u Split i zaposlila sam se u Povjereništvu unutarnjih poslova Dalmacije.

Dobrog sam zdravlja (diže nogu visoko pokazujući kako se pleše linđo), čitam bez naočala, najviše romane iz Glorije, na TV-u gledam kvizove i zabavne emisije i rješavam križaljke - u tome sam majstor.

GABRIJEL ŠURINA - rođen u Tuhelju 23. veljače 1917.
'Moj portugizec pili su Tito i Nixon. Jedite žlicom i dugo bute živjeli'
Sandra Šimunović / HANZA media

- Pučku školu završio sam u Tuhelju, a onda sm se preselio u Zagreb i upisao se u Klasičnu gimnaziju. Ali nisam je završio, nisu mi išli jezici. Položio sam za trgovca i zaposlio se kao pomoćnik u jednoj trgovini. Tri godine sam radio, a onda sam otišao u vojsku. U Drugom svjetskom ratu bio sam u domobranima, stacioniran u Zagrebu.

Oženio sam se odmah na početku rata, 1941., moja Marijana i ja imali smo troje djece. Imam i troje unučadi i dvoje praunuka. Ali zato što sam bio u domobranima, nakon rata nisam mogao naći posao. Na kraju me jedan moj dobar poznanik zaposlio kao skladištara u poduzeću Grič. Nisu požalili, bio sam dobar radnik, sposoban, i polako sam napredovao. Na kraju sam postao direktor poduzeća, i ostao sam direktor skoro do penzije. Zadnjih par godina radio sam kao savjetnik direktora.

U mirovini sam se počeo više baviti vinogradom i proizvodnjom portugisca. Moj se portugizec pio u restoranu Vidikovac, koji je vodio moj brat. Tamo je dolazio i Tito sa svojom svitom na štrukle i vino. Jednom je čak bio i Nixon. A recept za dugovječnost? Hranite se sa žlicom i dugo bute živjeli. To i puno ljubavi, i prijatelji, kojih na žalost više nema, i život bez poroka. Ja sam u životu znao uloviti sreću, iskoristiti pomoć dragih ljudi, ali tu sam njihovu dobrotu uvijek znao dvostruku vratiti.

MARIJA DEBELIĆ - rođena 25. svibnja 1914. u Banjolu na otoku Rabu
'Da mi je još jednom sjesti pred svoju kuću uz more, gdje raste najstarije drvo na otoku'
Sandra Šimunović / HANZA media

- Oca se i ne sjećam, poginuo je kao vojnik u Prvom svjetskom ratu. Majka je sama odgojila mene i brata, više se nikad nije udavala. Udala sam se s 23 godine za mog Antu, imali smo četvoro djece, tri sina i kćer. Nismo u posjedu imali nikakvu zemlju da bi se bavili poljoprivredom, pa smo se među prvima počeli baviti turizmom i iznajmljivati sobe u ljetnim mjesecima. Ostatak godine živjeli smo od onoga što bi Ante zaradio kao stolar. Teško se živjelo, ali smo uspjeli školovati svu djecu. Danas imam, hvala Bogu, devetero unučadi, devetnaestero praunučadi i četvero šukununučadi. Zadnjih 13. godina živjela sam s kćeri u Zagrebu, a od prije koji mjesec sam ovdje, u Domu za starije i nemoćne Maksimir.

Tajna moje dugovječnosti? Moja obitelj, vjera u Boga i more. Što bih još željela od života, nego da mi je samo još jednom proći uz more i sjesti ispred svoje kuće na Rabu pod najstarije drvo na otoku, koje raste baš u tom našem dvorištu. “Di vapori krstare i ljujaju se po moru” (pjeva), tamo bih htjela biti.

STANKO TRLIN - rođen 11. svibnja 1916. u Ravči kraj Vrgorca
'S istočnog fronta pješice sam se vratio u Hrvatsku'
Tom Dubravec / HANZA media

- Bio sam najmlađi sin u obitelji, peto od sedmero djece. Osim mene, otac Dane i majka Iva imali su još i moje sestre Ružu, Milu i Maru te moju braću Andriju, Ivana i Marka. Moja žena Iva (1927.) isto je iz Ravče, i ja vjenčali smo se 1953. i imali troje djece: Danicu, Gojka i Milenu. Imamo osmero unučadi i petero praunučadi.

Položio sam malu maturu u školi u Ravči, šest razreda. Do odlaska u vojsku bavio sam se poljoprivredom i stočarstvom, čuvao koze, obiteljsko blago.

Godine 1937. pozvalo me u vojsku u Boku kotorsku, u pješadiju. Nakon dvije godine pješice sam došao iz Tivta kući u Ravču. 1941. mobiliziran sam u domobrane, otišao prvo u Mostar i nakon toga u Goražde gdje sam ostao devet mjeseci na protuavionskim topovima. A onda su me 1942. iz Goražda poslali na istočni front u tadašnji SSSR - prvo Nikolajev, pa Odesa, na kraju Krim. Bilo mi je svega dosta: na povlačenju s Krima izašao sam iz bunkera prespavati na livadu nadajući se da će me u snu pogoditi granata. Međutim, granata je raznijela bunker - svi su poginuli, a ja sam ostao neozlijeđen.

Iz Ukrajine sam krenuo prema Hrvatskoj. Opet sam pješačio kući, putem sam mijenjao višak odjeće i opreme za hranu. Ali, u Mađarskoj su me uhapsili i poslali u logor na prisilni rad blizu Budimpešte, gdje sam ostao sedam mjeseci. Iz Mađarske sam uspio pobjeći u Zemun odakle me Andrija Artuković poslao na odsustvo.

Napokon sam preko Bosne i Hercegovine došao vlakom do Čapljine, a zatim nekim kamionom do Ravče. Putem sam, sjećam se, kupio 100 kila kukuruza i donio ga kući.

Tu sam se, u selu Kozica, priključio partizanima. Partizanski zapovjednik u Kozici dao mi je strojnicu da je očistim i streljam 60 Vrgorčana vezanih žicom. Što ću, znam ih neke - očistio sam strojnicu, ali sam onda odbio pucati i stao s njima u vrstu za streljanje. Po kazni za odbijanje zapovijedi poslali su me na ratište kod Gospića. Tamo sam bio ranjen, ali uspio sam ostati živ među samo 19 preživjelih suboraca iz bataljona. Kraj rata dočekao sam u Trstu.

Nakon rata tretirali su me kao domobrana pa nisam mogao naći posao, preživljavao sam nekako kod kuće u Ravči i 1965. sam dobio pravo na invalidninu (60% invalid 2. sv. rata). Danas primam 570 kuna mjesečno. Lani sam tražio povećanje invalidnine, ali su me odbili jer nisam bio u stanju doći pred liječničku komisiju u Splitu.

A kako sam poživio? Dan započinjem orahovicom, pijem oko pola litre vina svaki dan, a pušim, šta ću vam reć’, evo - zadnjih 85 godina.

ANTE DRAGIĆ - rođen 1915. u Savru na Dugom otoku
'Prošao sam tri rata, napisao 11 knjiga i nikad nisam putovao izvan zemlje'
Jure Mišković / HANZA media

- Prošao sam tri rata. U Prvom sam se rodio, u Drugom sam ranjen u borbi protiv talijanskih fašista, a treći sam, eto, nekako preživio.

Od svoje sedamnaeste godine do Drugog svjetskog rata bavio sam se ribarstvom - i dan danas more mi puno znači, veliki sam zaljubljenik u more.

Nakon Drugog svj. rata bio sam zadužen za organizaciju trgovina u Zadru te za obnovu bolnice i početak njezinog rada - tada su u toj bolnici bila trojica liječnika. Supruga Olgica mi je umrla nedavno, zapravo ove godine, u 91. godini života. Imali smo dvoje djece, kćer i sina, ali sin nam je umro. Imam svog zaštitnika, sv. Antu i svoj sretan broj - 13.

Napisao sam jedanaest knjiga i dobio Nagradu za životno djelo Zadarske županije.

Nikad nisam putovao nigdje izvan zemlje. Živim u Zadru na Poluotoku, i svaki dan prošetam i popijem kavu u kavani Danica na Kalelargi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:42