Država kroz nove zakone želi natjerati građane da sporove rješavaju kroz medijaciju, a ne na sudu

Ministarstvo pravosuđa i uprave uputilo je u petak u javno savjetovanje nacrte dvaju zakona - Zakona o mirnom rješavanju sporova i Zakona o izvansudskom parničnom postupku. Svrha predloženih zakonskih nacrta je smanjiti broj sudskih postupaka, i dugotrajnih suđenja te potaknuti građane da u većoj mjeri nego su to činili do sad međusobne sporove rješavaju izvansudskim nagodbama, ili ako su već krenuli sudski - mirenjem.

Novim Zakonom o mirnom rješavanju sporova država želi građane potaknuti da u većoj mjeri nego što su to činili do sad međusobne sporove rješavaju mirno kroz medijaciju, umjesto u dugotrajnim skupim sudskim postupcima. Ministarstvo pravosuđa i uprave koje je predložilo ovaj zakon u obrazloženju ističe da je medijacija kao postupak za stranke u sporu dobrovoljna, brža i jeftinija, te da stranke u bilo kojem trenutku medijaciju mogu prekinuti i spor rješavati na sudu

Novim zakonom o mirnom rješavanju sporova predviđeno je osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova. Sjedište će mu biti u Zagrebu a podružnice u Rijeci, Splitu i Osijeku. Taj Centar bi imao status javne ustanove koja bi akreditirala institucije za mirno rješavanje sporova, akreditirala bi i programe edukacije za pojedine vrste sporova, provodila stručno osposobljavanje medijatora i procjenitelja i vodila registar medijatora i procjenitelja. Centar za medijaciju imenovat će, u slučajevima kad se stranke ne mogu same dogovoriti oko izbora medijatora, osobu koja će mirno rješavati njihov spor.

Novim zakonom strankama se uvodi i obaveza da prije pokretanja sudskog postupka pokušaju spor riješiti mirnim putem. Neće moći otpočeti sudski postupak ako ga prethodno nisu pokušali riješiti mirno.

Hrvatska je prvi Zakon o mirenju donijela 2003., a zatim novi suvremeniji Zakon 2011., ali njihova primjena nije dala zadovoljavajuće rezultate. Građani ni gotovo 20 godina od donošenja prvog Zakona o mirenju i dalje nemaju dovoljno povjerenja u mogućnost rješavanja spora mirnim putem, i dalje više vjeruju odluci suda. Uz to, postojeći sustav mirenja je disperziran po izmiriteljskim tijelima različitih ministarstava i stručnih komora koja nisu ni na koji način međusobno povezana, a institucije koje se bave izmirenjem time se ne bave profesionalno već usput. Djelatnost izmiritelja također nije nije regulirana.

Novim Zakonom o mirnom rješavanju sporova, ti se nedostaci, kako ističe Ministarstvo koje ga je predložilo nastoje riješiti i to prvenstveno kroz osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova koji bi izdavanjem akreditacija za izmiriteljske institucije i edukacije te kroz vođenje registra izmiritelja sustav mirnog rješavanja sporova trebao učiniti transparentnijim te poticati kulturu rješavanja sporova mirenjem i povjerenje građana u taj način rješavanja sporova.

Novim Zakonom o izvanparničnom postupku se, kako tvrdi Ministarstvo pravosuđa i uprave, osuvremenjuje izvanparnični postupak i ujednačuju pravila po kojim se on odvija.

Naime, u Hrvatskoj su još uvijek na snazi pravila Zakona o izvanparničnom postupku iz doba Kraljevine Jugoslavije, donesena 1934. koja su u mnogome zastarjela. Uz to su izvanparnični postupci disperzirani u različitim zakonima pa zbog takvih rješenja nisu ujednačeni, što dovodi do pravne nesigurnosti.

Javno savjetovanje oko oba zakona trajat će mjesec dana.

Zajednička svrha navedenih zakona je rasteretiti sudove i smanjiti pritisak novih predmeta na sudove. Naime, u Hrvatskoj, koja broji nešto manje od 4 milijuna stanovnika, svake godine na sudove stigne oko milijun novih sudskih predmeta.

Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić u svom godišnjem izviješću o stanju sudbene vlasti u 2021. ističe da se s tako velikom godišnjim prilivom novih sudskih predmeta ne bi mogao nositi ni jedan pravosudni sustav u Europi, te da je nemoguće rad sudova učiniti efikasnijim dok građani, tvrtke, institucije u Hrvatskoj imaju običaj da sve svoje sporove rješavaju na sudu.

Veliki generator novih sudskih sporova je, ističe Dobornić, u izvješću država, a to znači Vlada, Ministarstva, ustanove, agencije, a posebno tvrtke u državnom i lokalnom vlasništvu čije uprave ne žele same rješavati nastale sporove već ih prevaljuju na sudove, nadajući se da će se s presudama i njihovim posljedicama, kad nakon niza godina budu donesene, suočavati oni koji će doći na njihova mjesta.