SUKOB INTERESA

DRŽAVNI TAJNIK U SUKOBU INTERESA Skromni stan od 17 kvadrata u kojem živi Veronika moći će otkupiti autor zakona: 'Da sam htio biti zločest...'

 
Veronika Drobila
 CROPIX

U 17 kvadrata mansardnog stana dvorišne zgrade u Primorskoj 25 u centru Zagreba živi Veronika Drobila. Skromnije ne može, sa samo nekoliko osnovnih komada namještaja, odmaknutih od crnih zidova zbog vlage. Toaleta nema - zajednički je, izvan stana u niši zaklonjenoj zavjesom. Nema ni sudopera, samo pipa ispod koje stoji kanta.

Kad joj je prije devet godina umrla majka Evica, udomila je dvije mačke - one su tu, kaže, da tjeraju samoću i miševe. Veronika Drobila zaštićeni je najmoprimac i svaki mjesec plaća 33,99 kuna najamnine državi koja je vlasnica dvije trećine stana, a jednom u šest mjeseci otići će i zbirno platiti 16,99 kuna privatnom vlasniku.

Ono što Veroniku Drobilu razlikuje od 8935 zaštićenih najmoprimaca koji bi se prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova do 1. rujna 2023. godine morali iseliti iz stana, jest to što živi u stanu kombiniranog vlasništva, državno-privatnog. Jedna trećina u vlasništvu je Krste Uhlira, oca Željka Uhlira, državnog tajnika Ministarstva graditeljstva i prostornog planiranja i inicijatora zakona. Taj, ali i još jedan od 35 kvadrata na istoj adresi, isto u trećinskom vlasništvu obitelji Uhlir, razlog je zbog kojega je Hrvatski savez udruga stanara (HSUS) prijavio Željka Uhlira zbog sukoba interesa Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa.

Realno stanje

“Uhlir je autor prijedloga zakona koji je Vlada 14. lipnja uputila na drugo čitanje u Sabor. Sukladno članku 28., zaštićeni najmoprimci su se do 1. rujna 2023. dužni iseliti iz stana i osloboditi ga za vlasnika. Krsto Uhlir, otac državnog tajnika, vlasnik je minimalno dva stana u kojima žive zaštićeni najmoprimci.” HSUS smatra kako Uhlir “predlaganjem zakona izravno pogoduje članovima svoje najuže obitelji, a kojih je jedini nasljednik”. Optužuju ga i zato što nije prikazao realno stanje svoje imovine u imovinskoj kartici - zatajio je da je suvlasnik jedne četvrtine stana u Bleiweisovoj ulici.

“Rekao mi je Krsto da kad njega više ne bude, najamninu će odmah preuzeti njegov sin koji stanuje u susjedstvu i da ću k njemu ići plaćati. Baš sam ovih dana odnijela Krsti 200 kuna, rekao mi je da će mi se njegov sin javiti, nek budem mirna... Nitko nikad nije došao vidjeti kako se sve ruši samo od sebe, Gorana Marića sam pozvala da dođe vidjeti u čemu živim”, priča 74-godišnja Veronika Drobila koja prima 1957,43 kune mirovine i zimu mora pregrmjeti bez grijanja - “ne smijem potrošiti više od 300 kuna na struju, inače nemam što jesti”.

Ni danas joj nije jasno kako je obitelj Uhlir postala vlasnik stana u kojemu živi jer je on bio u vlasništvu obitelji Marinšek koja je bila vlasnik polovice zgrade u Primorskoj 25, dok je drugu polovicu držala obitelj Pustišek, krojača kojeg se sjeća kao dobrog čovjeka.

“U ovom sam stanu provela cijeli život. Tako je ispalo, da se nisam udavala. Moja mama Evica radila je kao dvorkinja, stan je dobila 1939. godine na korištenje od doktora Marinšeka koji je živio na Ribnjaku. Marinšek je bio vlasnik stana, a ne Pustišek. Pustišek je stanovao tu prek’ na prvom katu, a kako je najednom on, koji to nikad nije bio, postao vlasnik, ne znam. I javna bilježnica se čudila. Nudili su nam otkup, ali nismo imali novca, mama se razboljela. Nemam ni za život, a kamoli za kupnju stana. Pa kaj oni gnjave stare ljude, nek’ se strpe dok umremo, ionako nemam nasljednika”, priča Veronika Drobila i prisjeća se kako je ostala u čudu kad joj je 18. studenoga 2006. stiglo prvo pismo od sad već pokojne Danice Mokrović-Uhlir, majke Željka Uhlira, u kojemu je obavještava da je suvlasnica tog stana i da joj se javi radi ugovora o najmu. “Danicu sam poznavala jer je često dolazila Pustišeku”, kaže Veronika i pokazuje ugovor iz siječnja 2008. - utvrdit će se da je cijena najamnine 2,36 kuna po kvadratu, znači za dvije šestine 13,21 kunu mjesečno!

Oporuka

Pisma upozorenja slana Veroniki i njezinoj majci imaju u zaglavlju “Odvjetnički ured Danica Mokrović-Uhlir”. Adresa je u susjedstvu, Primorska 1, gdje se nalazi 37,92 kvadrata ureda koje je otkupila od Gradskog ureda za izgradnju grada Zagreba 27. ožujka 1997. godine za 20.566 kuna, odnosno 5843 tadašnje marke, premda će na ostavinskoj raspravi prošle godine nakon njezine smrti stan “narasti” na trosobni od 67,76 kvadrata. Taj podatak o otkupu društvenog vlasništva je bitan, napominje odvjetnik udruge Marko Fak, jer su neke bivše socijalističke zemlje rješavajući probleme nastale nacionalizacijom smatrale da je pravedno obeštećen onaj tko je dobio pravo otkupa društvenog stana. Nije moguće posve rekonstruirati kako je 17 kvadrata dospjelo u ruke obitelji Uhlir.

Mihael Pustišek pisao je oporuku u dubokoj starosti, s pune 94 godine, samo četiri mjeseca prije smrti. Vodio je bitku za povrat ili obeštećenje za svoj dio imovine u Primorskoj 25 gdje je većina stanara otkupila stanove. Dva stana odlučio je ostaviti Danici Mokrović-Uhlir s kojom nije bio ni u kakvom srodstvu, a ne svojoj kćeri: 34,55 kvadrata na prvom katu i mansardni od 17 kvadrata - u tom se rješenju ne spominje nikakva dioba suvlasničkih dijelova. Pustišek je pisao oporuku 13. studenoga 2002. godine i poklonio stanove koji faktički još nisu bili njegovi. Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada tek devet dana poslije, 22. studenoga 2002., donijet će rješenje da se Pustišeku vraćaju dvije šestine stanova dok će se o preostalim dijelovima nekretnine odlučiti nakon isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat oduzete imovine stranih državljana.

Povrat

O preostalom suvlasničkom dijelu nisu mogli odlučiti jer je bivša suvlasnica Franciska Marinšek-Repić strana državljanka. Uvid u zemljišne knjige otkriva da su bivši suvlasnici nacionalizirane zgrade, ulične i dvorišne, bili Franciska Marinšek-Repić u 3/6 dijela, a ostatak su ravnopravno dijelili Pustišeki, otac, supruga i kći Ljerka koja nije podnijela zahtjev za povrat. Potvrđivanje legitimnosti povrata imovine događa se pod paskom Željka Uhlira koji je u to doba, od 2001. do 2005., bio na čelu Ureda za upravljanje imovinom Grada Zagreba koji je rješavao slučaj njegove majke.

Željko Uhlir je i profesionalno i privatno vezan za nekretnine, nekoć kao zamjenik ministrice graditeljstva i prostornog uređenja te direktor Agencije za pravni promet i posredovanje nekretnina. I sam se borio za povrat u Kačićevoj 6 koja je bila vlasništvo djeda Krste, a 1945. je nacionalizirana - u njoj je 12 stanova, od kojih je tri naslijedio Željko Uhlir. Tako stoji u njegovoj imovinskoj kartici, bez specifikacije općina, tri stana, jedan od 96, drugi od 39 i treći od 26 kvadrata, dvije garaže od po 15 kvadrata i druge nekretnine od 52,77 i 66,70 kvadrata.

Može se pretpostaviti da su druge nekretnine zapravo poslovni prostori u Kačićevoj gdje je i otac naslijedio od supruge dio od 87,98 kvadrata poslovnog prostora i još jednog stana od 58,96 kvadrata. Obitelj Uhlir ima solidnu kolekciju nekretnina: uz tri stana u Kačićevoj, tu su još trosobni stan od 75 kvadrata u Bleiweisovoj ulici - to je stan koji Željko Uhlir nije prijavio, dvosobni stan u Kukuljevićevoj na Britanskom trgu, kuću od 78 kvadrata na području Zaprešića, trosobni stan od 67,76 kvadrata u Primorskoj i dva u Primorskoj 25.

“Mrtvi kapital”

“To se već zna. Kao malodobnik sam postao suvlasnik stana u Bleiweisovoj jer su se tako dogovorili moji roditelji, a ja sam skroz na to zaboravio kad sam predavao karticu. Izvršit ću dopunu”, priznaje Uhlir, ali i odbacuje optužbe da kao državni tajnik favorizira obiteljske nekretninske poslove. Tvrdi da ga Udruga pokušava diskreditirati kao onoga tko predstavlja zakon.

“Moji su roditelji naslijedili dva stana u Primorskoj 25, ali su vlasnici samo jedne trećine, dok su dvije trećine u vlasništvu države”, kaže Uhlir i pojašnjava: “Moj otac po tom zakonu ne može postupati, zakon se neće odnositi na nas, zaštićenim najmoprimcima ostaje status quo jer je veći dio vlasništva državni. Da sam bio zločest, mogao sam usmjeravati zakon da i oni moraju napustiti stan, ali nisam”.

Na novinarsku primjedbu kako Ministarstvo državne imovine nema aspiraciju upravljati dijelom vlasništva u tim stanovima, nego će ih željeti prodati, a logično je da ih ponudi suvlasniku, Željko Uhlir lakonski odgovara: “Možda meteor lupi u Zemlju. Mi želimo te stanove prodati i riješiti se problema. Zasad država nije pokazala nikakav interes da ih kupi”. Da Ministarstvu nije u interesu da u portfelju drže, kako kažu, “mrtvi kapital, nego žele da se maksimalno privede svrhi”, potvrdili su i u Ministarstvu. U ovakvim kombiniranim slučajevima, kažu, “netko bi se trebao odreći svoga dijela ili suglasiti da proda”. Ne bi bili zainteresirani za otkup dijela ruiniranog stana od 17 kvadrata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 09:19