Sinoć je Dubrovčane i još uvijek mnogobrojne turiste zatekao prizor čovjeka u bolničkom krevetu nasred Straduna, ispred crkve Male braće. Izazvao je veliku pozornost i komentare. Neki su mu ljudi prilazili i pitali ga treba li mu pomoć, dok su drugi vadili mobitele i fotografirali neobičan prizor.
Čuli su se komentari u smislu ‘je li moguće da ga je tu ostavila neka medicinska služba‘. Nagađalo se je li riječ o stvarnom događaju ili performansu, možda na temu turizma koji je bolest, a Dubrovnik bolesnik, nagađalo se, piše Dubrovački vjesnik.
Srećom, radilo se o ovom drugom. Događaj je i najavljen, pod nazivom performans i otvorenje izložbe ‘Dubrovniku i Mojoj Majci‘ Damira Šegote.
Damir Šegota vizualni je umjetnik rođen u Rijeci 1960. Diplomirao je kiparstvo u klasi profesora Josipa Diminića na Sveučilištu u Rijeci te je studirao na Accademia di Belle Arti di Venezia kiparski smjer. Bavi se ambijentalnim umjetničkim instalacijama, performansima, hepeningom, ready-made, kiparstvom, grafičkimdizajnom i scenografijom.
Osnivač je i suosnivač nekolicine formalnih i neformalnih umjetničkih grupa te autor samostalnih i sudionik grupnih izložbi. Autor je i niza projekata. Ravnatelj je Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka te član Upravnog vijeća Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik, Florin dom, organiziralo je ovaj događaj, kako su istaknuli, kao još jedan u nizu ‘Šegotinog komuniciranja s nama dok hrabro javno ponire u vlastite introspekcije u kojima kao da želi što suptilnije prikazati koliko bolna može biti bol‘.
- Bez riječi verbalizira bol ležeći u jednostavnom bolničkom krevetu na otvorenom, na jednoj dubrovačkoj ulici - stoji u najavi koju je napisala Mirjana Lenči Pernar.
- Koristeći se prostorom koji postaje prikladni scenski okvir ti dugi sati predstavljaju dugu patnju u boli, u umiranju, u opsadi. Predstavljaju duge mjesece prijetnje, duge mjesece vrebanja zavidnih snajperskih granata. Autor time ne bježi od sebe samog kao što bi mnogi rado učinili u tuzi. U tom ležanju, u toj pozi koju tijelom zauzima kao da je u simbiozi sa samom boli. Tako postaje njena esencija.
Tako postaje sama bit žalosti i te svirepe sposobnosti naše duše da nas uvede u stanje čežnje za nekim koga više nema. Autor lakoćom postaje blizak s publikom koristeći ono što je gotovo svakodnevnoprisutno: bolnički krevet, flor, gazu, urnu, bolnu besanu noć.
Sve to univerzalno nema nikada neutralnu konotaciju. A uvijek ima onu vrlo intimnu. Moguće da to autoru i nije svjesna namjera, ali time može dotaknuti i potaknuti baš svakoga. One obične. I dobre čudake. I zloće. I zlice. Pa valjda i vrtne patuljke - ističe autorica teksta.
Novinari Dubrovačkog vjesnika su nazvali umjetnika Damira Šegotu za komentar svog performansa koji je izazvao veliku pažnju.
Ljudi su se šokirali jer su mislili da je netko zaboravio pacijenta nasred Straduna?
- Jasno mi je to, da je bilo različitih reakcija na tu priču - rekao je Šegota. - Ali postoji kompletno objašnjenje iz galerije Flore. - Radi se zapravo o žalovanju za izgubljenim životima u ratovima, kako u Dubrovniku u Domovinskom ratu, tako i u prijašnjim ratovima. Moj dio u krevetu je personifikacija kolektivne boli koja je bila prisutna u vrijeme rata, te pijeteta koji su na žalost stradali.
- Nisam se mogao oglasiti ni na koji način, ali im je moj prijatelj Slaven Tolj koji je bio tu objašnjavao ljudima o čemu se radi. Bilo je jako naporno, pogotovo psihički, ali bio sam spreman na to - istaknuo je umjetnik. - Bio sam svjestan rizika, da ima svakakvih ljudi koji mogu svakako reagirati, ali zato su tu bili policajci koji su pazili da ne bude izgreda. Nije ih bilo - zaključio je.
Večeras je drugi dio događaja u galeriji Flora posvećen autorovoj majci koja je preminula prije godinu dana, piše Dubrovački vjesnik.