Dugoočekivani dokument napokon ugledao svjetlo dana: Ovo je plan za hrvatski turizam za idućih osam godina

Uz jako puno kašnjenja te debelo usred glavne sezone danas je svjetlo dana napokon ugledala famozna Strategija održivog turizma do 2030. godine, krovni dokument koji bi trebao zacrtati putanju razvoja domaćeg turizma u sljedećih osam godina.

Dokument na 146 stranica danas je pušten u javno savjetovanje pa će tako svi zainteresirani dionici na njega moći dati svoje primjedbe, ali i iščitati što je Ministarstvo turizma, zajedno s partnerima, zacrtalo kao ključni smjer razvoja jednog od najprofitabilnijih domaćih sektora.

A iz dokumenta proizlaze četiri ključna strateška cilja: razvoj cjelogodišnjeg i regionalno uravnoteženog turizma, razvoj turizma uz očuvanje okoliša, stvaranje konkurentnog i inovativnog turizma te za kraj - stvaranje otpornog turizma.

Kako bismo za osam godina znali je li strategija provedena, u dokumentu se navode i neki konkretni trendovi koji bi se trebali promijeniti.

Recimo, tako je plan da udio komercijalnih noćenja u kontinentalnoj Hrvatskoj do 2030. godine s 5,4 naraste na 10,1 posto, dakle gotovo se udvostruči, dok bi udio noćenja koja ostvarujemo izvan sezone trebala narasti sa 16 na 28,3 posto.

Nadalje, Ministarstvo si je kao cilj zadalo i poboljšanje pozicije na ljestvici konkurentnosti putovanja i turizma na kojoj bismo se u osam godina s 14. trebali popeti na deseto ili još više mjesto, a jedan od ciljeva je i smanjenje emisije CO₂ u turizmu s 46.196 t na 43.000 t.

Dodatno, u planu je povećanje prihoda po stranom noćenju u odnosu na EU s 57 na 67 posto te pomicanje na ljestvici ukupnog indeksa razvoja putovanja i turizma s 46. na 35. ili više mjesto.

Zabrinjavajući trendovi

Strategija, između ostaloga, donosi i trenutačnu statistiku koja otkriva pomalo zabrinjavajuće trendove u domaćem turizmu: činjenicu da smještaj u odmaralištima, sobama i apartmanima u strukturi ukupnog smještaja čini čak 66 posto dok su hoteli tek na 13 posto. Iako je prošlom strategijom bilo planirano povećanje udjela hotelskog smještaja, dogodilo se suprotno - rastao je udio soba i apartmana koji istodobno ima iznimno nisku stopu popunjenosti, samo 27,6 posto. Dokument otkriva i kako se većina smještajnih kapaciteta, dakle njih 92,5 posto, nalazi u Jadranskoj Hrvatskoj te da smo u proteklih deset godina, između 2009. i 2019., uspjeli povećati udio noćenja u glavnoj sezoni s 80 na 84 posto, iako je krovnim dokumentom bilo zacrtano suprotno.

Iskustvo koje sektor ima s prošlom strategijom turizma tako najbolje opisuje raspoloženje u kojemu turistički sektor dočekuje novi krovni dokument o kojemu se, barem kad su u pitanju autori legislativa, govori kao o magičnom štapiću za rješenje svih turističkih problema. Ipak, ovih se dana neslužbeno među turističkim stručnjacima može čuti kako od ovog važnog dokumenta nemaju velikih očekivanja te da je on ključan ponajviše u administrativnom smislu jer je temelj za korištenje novca iz Nacionalnog plana otpornosti i oporavka namijenjenih turizmu, dok je upitno hoće li doista uspjeti u rješavanju nekih gorućih problema sektora.

Mnogi će, nakon čitanja dokumenta, dokaz tih sumnji pronaći u činjenici da nova Strategija zapravo samo usputno apostrofira problem smještajne strukture koju danas mnogi ističu kao najveću prepreku u ostvarenju održivog turizma, dok je puno više orijentirana na pitanja ekologije i statusa na različitim ljestvicama konkurentnosti koje nužno ne odražavaju pravo stanje na terenu.

Osim toga, turizam je trenutačno ponajviše opterećen rastućom cijenom energije i pitanjima kako će to utjecati na njihove financijske rezultate i buduće investicije.

Doduše, što će se konkretno i kako raditi da se turizam usmjeri ka održivom znat ćemo tek nakon izrade Nacionalnog plana razvoja održivog turizma do 2027. godine, koji je već sam po sebi malo sporan zbog dosta kratkog roka.

Četiri scenarija

Strategija je ponudila i četiri različita scenarija razvoja turizma i posljedica koje bi oni mogli imati na okruženje. Prema prvom negativnom scenariju, dolazi do pada intenziteta turizma, što nam donosi znatno manji broj noćenja i dolazaka te smanjenje prihoda od turizma po stanovniku i stagnaciju hotelske ponude. Drugi negativni scenarij podrazumijeva rast intenziteta koji nam donosi preveliki pritisak na ključne resurse te negativne efekte na infrastrukturu, pitanje radne snage, strukturu smještaja i slično.

Bazni scenarij je umjeren - podrazumijeva više-manje jednak intenzitet sezone uz konzervativan rast noćenja te stagnaciju prihoda po noćenju pa se idealnim smatra četvrti, pozitivni scenarij. Prema njemu broj noćenja raste, ali kroz sezonu, raste i udio hotelske ponude te aktivacija turistički nerazvijenih područja.

Dodatno, zanimljiva je usporedba s prijašnjom strategijom koja je, barem ovako na prvu, imala razrađen puno veći broj konkretnih mjera - zakonskih izmjena i slično, potrebnih za drugačije pozicioniranje domaćeg turizma, dok je trenutačni dokument u tom smislu puno više načelan i dosta konzervativan, čak i kada donosi neke konkretne ciljeve zbog čega je iz njega teško iščitati transformacijski put domaćeg turizma. Posebno ako ona još jednom ostane samo puko slovo na papiru.