Dumas: Hrvatska je 1992. bila jedini problem u diplomatskim odnosima Francuske i Njemačke

ZAGREB - Međunarodno priznanje Hrvatske u siječnju 1992. bilo je plod složenih diplomatskih "igara" koje su morale uvažavati globalnu sliku svijeta, nesklonost nekih svjetskih sila i strah od širih sukoba nakon raspada bivše Jugoslavije, posvjedočili su u utorak u Zagrebu neki od vodećih svjetskih diplomata u vrijeme priznanja i primanja Hrvatske u UN .

Nekadašnji ministri vanjskih poslova Francuske Roland Dumas, Mađarske Geza Jeszenski, Svete Stolice kardinal Jean-Louis Tauran, bivši poljski premijer Tadeusz Mazowietski i tadašnji predsjednik Slovenije Milan Kučan svoje viđenje tih prilika s početka 90-tih godina prošlog stoljeća iznijeli su na okruglom stolu u Hrvatskom saboru u povodu 20. obljetnice primanja Hrvatske u članstvo UN-a.

Dumas je rekao da su se ministri vanjskih poslova tadašnje Europske zajednice i po tri puta tjedno sastajali kako bi definirali zajednička stajališta prema raspadu bivše Jugoslavije i istaknuo da je priznanje Hrvatske forsirala Njemačka.

"Hrvatska je bila jedini problem u diplomatskim odnosima Francuske i Njemačke", sarkastično je rekao Dumas pojašnjavajući da je tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl bio za priznanje do Božića 1991., dok se Francuska zauzimala za 15. siječnja 1992.

"Ministru (Hansu Dietrichu) Genscheru zbog toga nije bilo nimalo lako", rekao je Dumas i ispričao zgodu s jednog ručka s Genscherom koji se deset puta ustajao od stola kako bi ga Kohl podsjetio na stav Berlina o ranijem priznanju.

Iskusni francuski diplomat prepričao je i razgovor s tadašnjim predsjednikom Sovjetskog Saveza Mihailom Gorbačovom koji je, prenoseći stav SSSR-a o raspadu Jugoslavije, rekao da se ne protivi samostalnosti novih država, ali je izrazio stanovite rezerve o mogućem širenju NATO-a na istok Europe.

Šef mađarske diplomacije od 1990.-94. Jeszenski rekao je da je Budimpešta suosjećala s Hrvatskom koju je napala nekadašnja JNA, ali je morala, barem javno, biti oprezna zbog toga što joj je Srbija susjed, a velika mađarska manjina u Vojvodini taoc tadašnjih zbivanja.

Prepričao je kako je tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera, koji je bio suzdržan prema priznaju Hrvatske, upitao nije li ono što traži Hrvatska isto što željele su britanske kolonije u Sjevernoj Americi tražeći neovisnost od Londona. "Nije mi odgovorio", rekao je ministar vanjskih poslova Mađarske, koja je kao nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a predložila Općoj skupštini priznanje Hrvatske.

Kardinal Tauran je ocijenio da je međunarodna zajednica krajem 1991. bila pasivna, pa je Sveta Stolica prva počela isticati pravo naroda na samoopredjeljenje i podsjećati na ustav SFRJ iz 1974. koji im to dopušta, ali i na demokratske obveze budućih samostalnih država u pogledu poštivanja prava manjina.

"To razdoblje europske povijesti pokazalo je kako je nekima u Europi bilo teško prihvatiti demokratsku i pluralističnu Europu", istaknuo je Tauran i dodao da je priznanje Vatikana 13. siječnja 1992., dva dana prije EZ-a, imalo za prvenstveni cilj prekinuti sukobe i spasiti ljudske živote.

Predsjednik prve poljske postkomunističke vlade Tadeusz Mazowietski govorio je o geostrateškim prilikama ranih 90-tih godina 20. stoljeća i o tome kako se Zapad bojao da osamostaljivanje Poljske ne 'zakoči' perestrojku koju je Gorbačov provodio u SSSR-u.

Thomas Pickering, stalni predstavnik SAD-a u UN-u u vrijeme primanja Hrvatske, rekao je kako u to vrijeme, s hrvatskog stajališta, SAD nije dovoljno podupirao Hrvatsku. "Poznato je da je državni tajnik Baker bio zabrinut da bi raspad Jugoslavije mogao dovesti do ozbiljnih sukoba", pojasnio je Pickering politiku tadašnje američke administracije koja je, dodao je, bila nesklona i slanju američkih vojnika u mirovnu misiju UNPROFOR. Podsjetio je, međutim, da je SAD snažno podupirao članstvo Hrvatske u NATO-u i u EU-u.

Milan Kučan, predsjednik Slovenije od 1992. do 2002., rekao je da se ulaskom Hrvatske i Slovenije u UN mogla čuti njihova istina o raspadu bivše zajedničke države, ali da su se nakon toga putovi dviju susjednih zemalja razišli.

Istaknuo je da Ljubljana i Zagreb nisu položili test iz jednog od načela UN-a, bilateralnog rješavanja sporova, pa su tako nerješena ostala pitanja koja opterećuju odnose dvije zemalja od stjecanja neovisnosti: granica, dug Ljubljanske banke i NE Krško.

O priznanju Hrvatske i primanju u UN govorili su i nekadašnji visoki hrvatski dužnosnici, predsjednik prve vlade Stjepan Mesić, prvog saziva Hrvatskog Sabora Žarko Domljan i predsjednik vlade nacionalnog jedinstva Franjo Gregorić.