Kanada kao obećana zemlja, u kojoj teku med i mlijeko, ili daleka, bezdušna destinacija gdje se radi po cio dan, živi na kredit kao i u domaji, te provede život da bi se u mirovini vratilo rodnoj grudi?!
Mišljenja ima raznih, kao i iskustava, no prema statistikama, sve više Hrvata trajno leti preko oceana u pravcu Kanade!
Prema informacijama Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a temeljem procjene Veleposlanstva RH i Generalnog konzulata u Kanadi, Hrvatskih katoličkih misija i popisa stanovništva Kanade, smatra se da danas tamo živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Ta statistika mogla bi se, sudeći po aktualnom trendu, uskoro dobrano nabildati..., piše Slobodna Dalmacija .
Hrvati, kao i drugi doseljenici, moraju provesti tri godine prije nego što dobiju mogućnost za stjecanje kanadskog državljanstva, a nakon toga postaju punopravni građani sa svim povlasticama te zemlje. Kanada dopušta dvojno državljanstvo, a taj privilegij – da zadrže hrvatsko državljanstvo – neki će iskoristiti zbog nostalgije i mogućnosti glasanja, a dio njih i stoga što se, unatoč “superživotu”, namjerava vratiti kad-tad u Hrvatsku.
Benefit putovanja u Kanadu bez vize – budući da ju je kanadska vlada ukinula za Hrvate još 2009. godine – iskoristila je i naša sugovornica, koja o svojem kratkotrajnom, šestomjesečnom “pokusnom” boravku u Kanadi nema lijepe riječi.
Kao i mnogi drugi mladi ljudi, njezini sunarodnjaci, i ona je lako povjerovala u priče o ugodnom životu koji se – uz puno rada, doduše – može ostvariti daleko od domovine. Trideset trogodišnja Valentina Maretić nastanjena je u Splitu već sedam godina, a rodom je iz kontinentalne Hrvatske. Pustolovnog je duha, ne boji se novih izazova, pa je tako čak četiri godine prije nastanjenja u Split provela “navigajući” na putničkom kruzeru u svojstvu konobarice, odnosno frizerke, što joj je i formalna profesija.
- Otišla sam u Kanadu u studenom pretprošle godine, po preporuci dobrog prijatelja, koji ovdje uvijek dolazi na ljetovanje iz Kanade i ostavlja dojam čovjeka kojemu dobro ide u životu. To je prva pogreška; poslije sam uvidjela da on u Kanadi živi kao pas da bi se ovdje baškario mjesec dana. Ipak, ne mogu reći da me prevario jer je uglavnom ispoštovao dogovorene uvjete za moj odlazak – svoju priču započinje Valerija, koja se vratila već u lipnju prošle godine nazad u Split, te lako odmah zaposlila kao frizerka.
- Možda sam naprosto otišla u Kanadu u krivo vrijeme; svih šest mjeseci mog boravka tamo padala je ledena, sumorna kišica. To me dotuklo – govori Valentina.
Inače je dogovor bio da će raditi za našeg čovjeka koji ima poljoprivredni obrt, i to u svojstvu kuharice i spremačice za petnaestak radnika zaposlenih iz naše šire regije. Živjela je u Lengleyu (blizu Vancouvera), imala je sama na raspolaganju kuću, te automobil (za koji je morala ipak plaćati gorivo, što je bila jedna od nepovoljnih stavki, kaže).
Dan je započinjala u osam ujutro, kad se dvadesetak minuta vozila do radnog mjesta, to jest kuće u kojoj su živjeli radnici za koje je kuhala i čistila. Bila joj je obećana (i ispoštovana!) plaća u visini 2000 dolara na mjesec, a besplatno je koristila i kuću za stanovanje. Jednom tjedno je, u okvirima propisanog budžeta, odlazila u nabavu hrane, i tako izjutra kuhala, a nakon ručka (uvijek u 15 sati) bi počistila, pospremila sobe, očistila sanitarije...
- Bilo mi je rečeno da ću raditi samo tri sata dnevno, a nikad nisam radni dan završila prije šest popodne. Dobro, znalo se dogoditi da jedan dan odradim malo duže na toj farmi, pa tako “uštipnem” vrijeme za sutradan, no onda opet ne bih znala kud ću sa sobom!
Zato sam – više iz štosa, nego potrebe – pronašla dodatni posao, na crno, u jednom frizerskom salonu u središtu grada, do kojega sam trebala voziti skoro sat vremena. Tu nije bilo nešto puno posla za mene jer još nisam imala svoj krug mušterija, ali meni se sviđalo vrtjeti oko salona, moje struke – povjerava Valerija, koja je “u hodu” razabrala da se Kanađanima život većinom odvija u - automobilu.
- Ljudi kupe kavu (preskupu: stoji oko 30-ak kuna!) za van, pa je uz cigaretu piju u autu dok se voze na posao. Tako i jedu. Nekad s nogu popiju kavu u onim užasnim “starbucksima”; nema meračenja, ćakule kao kod nas. Kad se s nekim pokušaš dogovoriti za kavu ili navečer piće, uvijek je odgovor: “Hey, I’m running business” (Imam posla) – ogorčeno će naša sugovornica, koja je u tih šest kanadskih mjeseci izišla van svega nekoliko puta.
- Svuda je prazno jer ljudi rade po cio dan i navečer su umorni. Nema se ni gdje izići; rade kasina do jedan iza ponoći, a u diskoteke izlaze tinejdžeri. Žene su po ulici neugledne, odjevene sportski, dotjeraju se samo kad idu na neki party, večeru... Ja se volim šminkati svaki dan, zbog čega su me gledali kao Marsovku ili prostitutku – prisjeća se Valentina, koju je najviše tištila usamljenost. Vikendima je odlazila na roštilj kod hrvatskih prijatelja, što je tamo udarna zabava neradnim danima.
- Imam prijatelje iz rodnoga grada, par koji je u Kanadu došao na njegovu inicijativu, dok je cura s njim pošla iz ljubavi i dandanas se, nakon nekoliko godina, još uvijek ne osjeća dobro. U Hrvatskoj je imala svoj kafić, a danas konobari u hotelu koji joj se, nasreću, nalazi u blizini stana pa ne gubi puno vremena na prijevoz. On je, pak, majstor-keramičar i oduševljen je količinom posla i urednom isplatom.
Rade po petnaest sati dnevno, vide se samo navečer, i planiraju nazad u Hrvatsku kad skupe novac. Toliko o sreći – rezimira Valerija, koja se u Vancouveru družila i s kumom, nekad sanitarnim inspektorom, i njegovom suprugom, koja je poslovođa jedne prodavaonice.
- Kum mi je u HR bio gospodin čovjek, inspektor, a u Kanadi vozi šleper. Supruga se bolje snašla, ona je zadovoljna svojim poslom, i zbog dvoje male djece planiraju život u Kanadi; ali samo do mirovine – mračno namiguje Valerija, koja sebe nije vidjela ni u kakvom sličnom scenariju.
- Tamo za kupiti preskupe cigarete (oko 56 kuna kutija) morate pokazati dva dokumenta! Kad idete kupiti bocu alkohola, to možete učiniti samo u specijaliziranoj prodavaonici, i svi vas gledaju ispod oka kao da si išao kupiti heroin. Osjećala sam se nelagodno u Kanadi, život mi je bio skup i nekvalitetan, vremenske prilike ubitačne, a ljudi otuđeni. Dobro je, pak, to što posla ima stvarno za sve, pogotovo one s nižim i srednjim obrazovanjem jer naše se visokoškolske diplome, koliko mi je poznato, ne priznaju u Kanadi. Može se, dakle, raditi i zaraditi – iskreno će nesuđena Kanađanka.
Anka: 'U Hrvatskoj sam preživljavala, a u Kanadi živim i uživam!'
Jedna od Hrvatica koje o Kanadi mogu reći sve najljepše je Anka Drandić sa svojom obitelji, suprugom i dvije kćeri. Sa 39 godina života je prije 24 godine iz Skradina otišla u daleku zemlju bez ikakvog znanja engleskog jezika. Danas tamo ima privatnu praksu kao sociologinja i psihoterapeutkinja, lijep dom u Mississaugau, vikendicu na Floridi, visoko obrazovane kćeri, od kojih jedna također već ima privatnu praksu kao psihijatrica... Evo njezine priče.
– Rođena sam u Dubravicama pokraj Skradina. Cijela moja obitelj – ja, moj suprug i naše dvije kćeri, Marijana i Ana, koje su tada imale 16 i 9 godina – emigrirala je legalno sa svim papirima u Kanadu, u Toronto, 1990. godine, piše Slobodna Dalmacija .
Prije toga smo živjeli u Rijeci. Ja sam radila kao socijalna radnica u Brodogradilištu “3. maj”, a suprug je radio kao informatičar. Voljela sam svoj posao, ali nisam bila zadovoljna životom u Hrvatskoj jer sam mislila da mi pripada bolji život s obzirom na moju radišnost i intelektualne sposobnosti. Željela sam raditi posao koji će mi omogućiti da živim dostojanstveno i kvalitetno, a ne da svu energiju utrošim na puko preživljavanje. Bojali smo se i za naše kćeri, da ne budu sirotinja.
I tako sam počela razmišljati o Kanadi kao obećanoj zemlji, gdje ću postići ono što mi moja zemlja nije bila u stanju dati, a to je da se školujem i intelektualno razvijam adekvatno svojim sposobnostima.
Roditelji me nisu mogli dalje školovati, pa sam završila srednju medicinsku školu. Radeći kao medicinska sestra u Rijeci, izvanredno sam upisala višu socijalnu u Zagrebu.
Roditelji su me učili da budem radišna, odgovorna prema životu, da volim ljude te da poštenim radom mogu sve postići. No, kada to nije najbolje funkcioniralo u našoj lijepoj zemlji, rekla sam sebi – idi, traži bolje. Duboko sam vjerovala u sebe i radosno sam otišla u Kanadu.
Na engleskom nisam znala ni brojiti do 10, ali sam imala nadu i volju za boljim životom. Sjećam se da sam govorila da ću peći kolače i čistiti kuće, i to će mi biti dosta za život. Upravo je tako i počelo... Kćeri su išle u školu, ja sam čistila kuće i njegovala stare ljude preko agencije za devet dolara na sat, te išla u školu kako bih naučila engleski. Suprug je radio u svojoj struci, jer njegove su diplome i kompjutorsko znanje bili priznati (diploma inženjera i magisterij). Naravno, bez njega ne bi bilo moguće sve to školovanje koje smo prošle naše kćeri i ja.
Već na početku bila sam sretna. Često sam radila besplatno, volontirala, jer to je uvjet da bi se dobio posao: traži se iskustvo. Uz to, ako radiš, brže naučiš novi jezik.
Onda sam krenula u višu školu za socijalne radnike. U početku ništa nisam razumjela, i danas mi nije jasno kako sam sve to mogla proći. Profesori su ovdje inače jako strpljivi i cijene kad se netko trudi, tako da sam imala samo dobra iskustva.
Kad sam završila višu, krenula sam na fakultet za socijalne radnike. Studiranje je trajalo četiri godine i završila sam ga s “A” – kako ovdje kažu – najvišom ocjenom. To je bio uvjet za magisterij, jer samo dva posto studenata uspije upisati poslijediplomski. Kad su me već primili, morala sam hrabro dalje... Bilo me je malo strah, zbog engleskog, ali bilo mi je fantastično.
Nakon dvije godine magisterija izabrala sam radnju “Depresija žena iz Hrvatske”. Imala sam grupu divnih žena srednje životne dobi. To mi je bio veliki uspjeh, dobro sam to napravila. Nakon toga sam dobila posao savjetnice u jednoj agenciji.
Svaki dan dok sam se vozila na posao, pjevala sam: toliko sam bila sretna što radim!
Svaki dan imala sam šest klijenata, a to mi je iskustvo dalo priliku za ono što sam godinama sanjala: da otvorim privatnu kliniku kao savjetnica za bračne probleme, ovisnosti, depresiju, tjeskobu i probleme s djecom. Imam klijente iz cijelog svijeta, a ima i naših ljudi.
Posao mi je jako zanimljiv. Radim ga već pet godina i jako sam sretna jer se moj san ostvario. To sam sanjala još dok sam čuvala krave u Čulišićima: to je polje udaljeno četiri kilometra od moje rodne kuće u Dubravicama i kao dijete sam tamo išla svaki dan držeći knjigu u ruci, koju do dana današnjega ne ispuštam.
Nikad nisam maštala o velikom novcu, priželjkivala sam miran i pristojan život, a novac dođe kad se najmanje nadaš. U Kanadi se, naime, mnogi ljudi izgube. Previše energije troše na fantaziju o novcu i sasvim je normalno da na kraju ne uspiju.
Još većim uspjehom od mojeg držim to što smo uspjeli obje kćeri usmjeriti da idu na medicinu. Ovdje je jako teško upisati medicinu, koja traje osam godina. Kćeri su nam bile jako dobre u školi i obje su već diplomirale. Starija Marijana već je i specijalizirala i radi kao psihijatrica, ima privatnu praksu. Mlada Ana je na drugoj godini specijalizacije – opet psihijatrije. Tu se stažira pet godina. One su se odlično snašle i vole Kanadu. Kada vidim kako lijepo žive, ništa mi nije teško, sve se isplatilo: visoko su cijenjene, odlično plaćene, nude im se izvrsne mogućnosti, putuju po cijelome svijetu... No, moramo priznati da se mladi lakše asimiliraju nego mi stariji – primjećuje naša sugovornica, koja se u Hrvatsku ne kani vraćati, osim na odmor.
– Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu – geografski. Zamislite, Jadran s jedne strane, a iza leđa Velebit, kao posut srebrom. Ljepota... Ali živjeti u Hrvatskoj je naporno. Ne mogu se vratiti i živjeti tamo, jer sam ovdje gdje jesam puno investirala u ljude koji me trebaju, kao i ja njih. Tu su i djeca, a i meni i suprugu tu je lijepo, komotno. Ipak, u Hrvatsku me najviše vuče rodbina, dragi ljudi.
Pa naš prekrasan Jadran, miris smilja, onaj osjećaj topline kad gaziš po kamenju... Planiram dolaziti ljeti, loviti ribu, uživati. Kad mi je najteže, zatvorim oči na nekoliko minuta, zamišljam da sam pokraj mora i osjećam se puno bolje. To je nešto što nosimo u sebi i nikada nećemo izgubiti taj osjećaj pripadnosti. No, život je pun kompromisa i trebamo učiniti što se najbolje može jer ga nećemo imati priliku ponoviti – zaključuje Hrvatica u Kanadi, Anka Drandić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....