Dvije točke koje daju smisao daljnjem opstanku Hrvatske gospodarske komore

Što se to dogodilo u petak u Saboru, a onda i na Krku, odakle je premijer Andrej Plenković, u pauzi otvaranja LNG terminala, oporbi poslao bijesom nabitu poruku: "Ovo vam neću zaboraviti." Je li oporba doista amoralno posegnula za prilikom koju je dobila zbog borbe starijeg Tuđmanova sina s covidom, i odlučila za zastupnika zakinutom HDZ-u i partnerima pokazati da ne mogu računati na posluh u sabornici? Je li tema o Hrvatskoj gospodarskoj komori doista toliko važna da zbog nje ostane zaleđeno glasanje o obnovi od potresa i usvajanje državne strategije za sljedećih deset godina? Jest i nije.

Korištenje bolesti zastupnika za pritisak na politiku, pogotovo kada se to radi svjesno i dogovoreno, sigurno nije moralni vrhunac nečije stranačke politike. Riječ je, međutim, o koraku koji će napraviti gotovo svaki političar čiji je posao da svoju ideju, i ideju biračke baze, progura kroz parlamentarnu proceduru. Istovremeno je blokada rada parlamenta, kada taj potez ne izazove očekivanu reakciju, pa ne uspije, znak nedoraslosti za ozbiljnu političku utakmicu.

Svakomu je jasno da je Hrvatska gospodarska komora, ovakva kakva jest, izgubila ulogu u životu zajednice. Tko se dvoumi, neka pokuša zamisliti Hrvatsku bez HGK. Što bi kome nedostajalo, a da mu već danas, uz Komoru kakva jest, ne nedostaje?

Današnja Komora temelji se na Zakonu o HGK iz 1991. godine. Nastala je osamostaljenjem i transformacijom iz Privredne komore Hrvatske, koja je bila sastavnica velike Privredne komore Jugoslavije, pritom je zadržala niz sadržaja koji su, zbog transformacije ekonomije i društva, u međuvremenu postali dio posla nekome drugome, ili su, zbog napuštanja socijalističke "planske ekonomije", postali suvišni.

Zakon kao Komorina dva primarna zadatka navodi "zastupanje interesa članica pred državnim organima kod oblikovanja gospodarskog sistema i mjera ekonomske politike", a onda i "procjenu mogućnosti i uvjeta gospodarskog razvoja". Te dvije važne teme od 1993. su u domeni rada Hrvatske udruge poslodavaca, HGK tu ima marginalan utjecaj, u suradnji s onim kompanijama i malim biznisima koji su zaključili da im, uz obavezno članstvo u Komori, dobrovoljno, ali ne besplatno, članstvo u HUP-u ne donosi dodatne benefite.

Za razliku od Komore, HUP je privatna udruga, njegov ustroj i program rada ovise o odluci najvećih članova prema čijim se interesima kroje i ključne točke utjecaja na politiku. HUP-u to omogućava Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (2015.) putem sudjelovanja u tripartitnim tijelima poput Gospodarsko-socijalnog vijeća. Komori su, znači, ostala tri zakonom određena zadatka: "unapređivanje razvoja poduzetništva, uspostavljanje i razvoj svih vrsta poslovnih odnosa s inozemstvom te poticanje istraživanja, razvoja i inovacija". Na prvoj točki je zakazala, druge dvije još joj daju smisao opstanka.

U raspravi o HGK najmanje sporne su 42 kune (najniže) članarine. Pravi je problem, iako ne sabornice u petak, što je ovakva, loša, Komora za sve obavezna, pa se zato i članarina, iako nevelika, doživljava kao još jedan od suvišnih nameta isisanoj poslovnoj zajednici.

Zato Komoru treba mijenjati. Očistiti je od politike i stranačkih utjecaja, pogurati u suradnju sa slabom gospodarskom diplomacijom, usmjeriti prema suradnji s biznisu okrenutim sastavnicama obrazovnog sustava i otvoriti je kao dobrovoljnu (ne besplatnu) platformu za suradnju na inozemnim tržištima.

Uspije li Komora sebe organizirati prema načelima dobrog biznisa, svoje usluge učiniti potrebnima i tako se osposobiti za opstanak u konkurentnom okruženju, ne treba strahovati da neće preživjeti ukidanje obaveznog članstva i članarine. Ako to ne napravi, zašto bi netko vjerovao njenim savjetima?

Saborski igrokaz od petka šamar je i vlasti i oporbi. Vlasti jer uporno štiti koncept zastarjele, prisilne Komore koju građani desetljećima doživljavaju kao "skladište isluženih političara" ili, u boljem slučaju, "čekaonicu za funkcije". Oporbi jer se u masi važnih pitanja o kojima je u petak trebalo glasati - od hitne sanacije štete nakon dvostrukog potresa do zaštićenog pojasa u Jadranu i državne strategije, koja, ma kako po nekima bila skupa, isprazna ili, jednostavno, loša, zadaje ritam razvoja države - opredijelila za miniranje svakog rješenja.

Izborom bojkota kao oruđa otpora, inače ideološki sukobljena, ali za ovu priliku ujedinjena oko Mostova prijedloga izmjene Zakona o HGK (koji se ne bavi sadržajem rada Komore, nego isključivo članarinom), lijevo-desna oporba odabrala je stari recept nečinjenja, jedini koji sigurno ne donosi rezultat, osim što među građanima pojačava otpor prema svemu što dolazi "od politike".

Saborski bojkot opet je osvijetlio ključnu manu našeg sustava - slabo uvježbanu demokraciju, koja, u nedostatku institucija koje ju opslužuju, funkcionira kao loša vrsta predgrađanskog sustava gdje onaj tko prikupi više glasnijih pobornika ima pravo prignječiti zajednicu, čak i kad dolazi s nevažnim, pa i potencijalno štetnim prijedlogom.