EKSKLUZIVNO Jutarnji rekonstruira: Ovako su tajni podaci curili iz policije

Na koji način je policija došla do početnih informacija dovoljnih za pokretanje tajnoga nadzora u operaciji Bijelo, nije poznato, no policijska hipoteza za koju je nalog bio izdan, a koja kasnije nije potvrđena, bila je da Irsa Weisz, supruga imućnog zagrebačkoga poduzetnika Arnolda Weisza, planira naručiti suprugovo ubojstvo. Sud je najprije odobrio nalog protiv bračnoga para, no tajne mjere su uskoro proširivane i na druge osobe. Prije svega na nogometnoga suca iz osječkoga naselja Čepin, Igora Arambašića.

Budući da prezime Weisz na njemačkom znači bijelo, akcija je po bračnome paru dobila ime. Sam Arambašić, poznanik i Arnolda i Irse Weisz, također nije nepoznat hrvatskoj javnosti.

Naime, prije dva mjeseca, upravo negdje u vrijeme kada je policija uhitila Igora Mlinara, Vladu Rajića i Rudolfa Krpinu, Arambašić je bio protagonist jedne u najmanju ruku bizarne priče. Naime, obavijestio je medije kako je od njega naručeno ubojstvo osnivačice udruge Veronika Vere, Nade Landeke te je zajedno s njom održao press konferenciju na kojoj je ispričao da su ga dvije prevarantice tražile da pronađe nekoga tko bi mogao ubiti Landeku i da je o svemu izvijestio USKOK. U tom trenutku USKOK je već istraživao i Arambašića, nakon što se utvrdilo da mu je Irsa Weisz dojavila da se nju tajno prisluškuje.

Da su mjere provaljene, policajci su saznali vrlo eksplicitno jer je u jednom trenutku Irsa Weisz nazvala Arambašića te mu rekla kako trebaju paziti što pričaju preko telefona jer je izdan nalog za njihovo prisluškivanje. Kada ju je Arambašić pokušao razuvjeriti, ona mu je rekla da je 100 posto sigurna te mu izdiktirala čak i ime istražnoga suca koji je nalog izdao. Naravno, ovaj razgovor također je snimila policija, pa je Aramabašić nedavno u USKOK pozvan kao svjedok. No, njih troje nisu svi koji su bili nadzirani u akciji Bijelo.

Policija i USKOK detektirali su i Aramabašićeve pokušaje da stupi u kontakt s trojicom poduzetnika iz Čepina, Damirom Ivićem, inače osumnjičenim da je zajedno s Dragom Tadićem tražio mito od Ramiza Pandžića, te Draganom Bakovićem Bamburom i Stipom Barišićem Moljcem. No, sudeći prema snimljenim razgovorima, navedena trojica baš nisu bila previše zainteresirana za kontakte s nogometnim sucem.

U mjere je upao i poduzetnik Zoran Pripuz, inače poznanik Arnolda Weisza i njegova brata Eugena, no prema svemu sudeći, samo kao kolateralna žrtva. Premda USKOK sumnja na to da je i njemu netko dojavio za mjere, Pripuz nije promijenio svoje ponašanje nakon toga. Međutim, i njega su predložili kao svjedoka u ovome postupku.

Osim akcije Bijelo, policija je zbog sumnji u gospodarski kriminal provodila još dvije akcije koje su, pretpostavlja se, upravo zbog curenja informacija, kompromitirane. Međutim, naravno, kao i u prvome slučaju, riječ je o operacijama koje su bile tek u začetku, odnosno postavljene su radne hipoteze mogućeg kaznenog djela u tolikoj mjeri da je sud odobrio izdavanje naloga za tajno slušanje. No, protagonisti svakako nisu nepoznati.

U operativnoj akciji kodnoga imena Talpa pod nadzor su stavljeni slavonski kralj željeza Željko Biloš, ali i bivši član Uprave Ine, a sada nezavisni konzultant, Jozo Petrović. Kako neslužbeno doznajemo, USKOK ih je tajno nadzirao zbog sumnji da bi mogli biti umiješani u određene financijske malverzacije, no kakve i s kakvim dokazima - nije poznato.

Petrović je bio dugogodišnja siva eminencija u Ini. Na suđenju Ivi Sanaderu za primanje mita od MOL-a, demantirao je Ježića koji je za njega rekao da je jedini prisustvovao sastanku Sanadera i Hernadija. Tvrdio je da je tema sastanka bila sasvim druga. Petrović je također bio prisutan na famoznom sastanku u Veroni zajedno sa Sanaderom, Miomirom Žužulom i Željkom Čovićem, kada je prema nekim sumnjama, navodno, dogovarana prodaja hrvatske farmaceutske kompanije Pliva američkom Barru. Nakon odlaska iz Ine prošle godine, Petrović je osnovao vlastitu konzultantsku tvrtku koja povremeno surađuje s MOL-om. Zajedno s Tomislavom Karamarkom član je upravnog vijeća KK Zagreb, te navodno jedan od financijera HDZ-a.

Željko Biloš je osoba koju se zbog imovine njegovih tvrtki od oko 600 milijuna kuna smatra jednim od najbogatijih Slavonaca. Vlasnik je Osječke televizije i tvrtke OLT, a nedavno je u Osijeku dovršio ogromni shopping centar. I Biloša i Petrovića USKOK je saslušao kao svjedoke o tome je li im netko dojavio da su pod tajnim mjerama.

Treća akcija odnosila se na mjere koje je policija provodila nad odvjetnikom Perom Lozicom na temelju teze da bi mogao biti umiješan u malverzacije s građevinskim zemljištem u Zagrebu.

Lozica, čiji je sukob s vlasnikom Sokol Marića, Zlatkom Marićem nedavno punio novinske stupce, osoba je koja je bila u dobrim odnosima i s Krpinom i s Mlinarom i s Vladom Rajićem, no kakve su poslovne planove imali, nije poznato. Za odvjetnika se zna da je dugo radio za Hypo banku, te je upravo on pomogao bivšem generalu Vladimiru Zagorcu da iz banke podigne otkupninu za sina otetog 2004. godine. No, Lozica je poznat i zbog svojih veza u gradskom Poglavarstvu te kao posrednik u kupnji Hrvatskoga lista za Ratka Mačeka, odnosno HDZ.

Četvrta provaljena akcija, kodnog imena Kelvin, odnosila se na kupnju ispita na Medicinskom fakultetu i jedina je koja je probijena slučajno, kada je mladi PNUSKOK-ovac Marko Svalina o njoj obavijestio prijateljicu, kćer Višnje Lončar, tadašnje zamjenice glavnog državnog odvjetnika, kako joj se otac Božo, poznati liječnik, i brat nalaze pod mjerama jer su namjeravali kupiti ispit iz Anatomije.

Ta priča već je dobro poznata jer je ubrzo nakon dojave Višnja Lončar navodno obavijestila svojega šefa. Akcija Kelvin, iako probijena, ipak je rezultirala kakvim-takvim uspjehom jer su uhićeni izvanredni profesor na Medicinskome fakultetu Zlatko Kelović i dvoje asistenata.

Ostale akcije teško da će doživjeti ikakav epilog. No, nakon analize kome su informacije sve curile, postavlja se pitanje je li jedini cilj zapravo bio pomoći nadziranim osobama da izbjegnu kazneni progon. Naime, zanimljivo je da sve informacije nisu tražile osobe koje su bile pod nadzorom, već su se neki zanimali za akcije kako bi spriječili akciju konkurentske grupe protiv prijatelja i poslovnih suradnika, ili pak kako bi policijske podatke upotrijebili protiv nekoga, možda čak kao neki oblik ucjene.