EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO Tajna veza najmoćnijeg Hitlerovog kolekcionara i Hrvatske

Djed Corneliusa Gurlitta, osumnjičenog radi skrivanja vrijednih umjetnina koje je njegov otac oduzeo tijekom Drugog svjetskog rata, bio je njegov imenjak, i odlučivao je početkom 20. stoljeća o izgledu Zagreba. Na poziv Kluba arhitekata sudjelovao je kao predsjednik Ocjenjivačkog odbora u natječajima za regulaciju Kaptola i za crkvu Svetog Blaža. U oba je slučaja pobijedio arhitekt Viktor Kovačić.

Vodeći stručnjak epohe

- Riječ je o vodećem stručnjaku svoje epohe - kaže teoretičar arhitekture Aleksandar Laslo. Iz sačuvane dokumentacije jasno je koliko je njegov posjet značio javnosti. Kada je 1908. stigao u Zagreb na natječaj za Kaptol, dan za danom, njegovo se predavanje najavljivalo na naslovnicama novina. A iako je bio stručnjak za barok, te je objavio epohalno važna djela za ovo razdoblje, odabirom Kovačića, može se jasno naslutiti da je imao sluha i za modernu arhitekturu.

Tiskana je i knjižica s Gurlittovim tekstom koji govori o tome kako bi Kaptol trebao izgledati, u kontekstu njegova proučavanja gradova. Malo je sačuvanih knjižica, jednu od njih ima kolekcionar Jura Gašparac. On također posjeduje i pismo koje je Gurlitt pisao Klubu hrvatskih arhitekata. Pismo je adresirano na tadašnje sjedište arhitekata, Marovsku 23/Agram. U zaglavlju je plavi žig ovog arhitekta. Pisano je na njemačkom, puno je kićenih rečenica, rukopis je teško čitljiv, no može se razaznati da se rado odaziva na poziv, te da mu je ovaj zahtjevni natječajni rad u kojemu se isprepliću gradnja novog i zaštita spomenika izazov: “podjednako su važni i očuvanje starih građevina, ali moderan rječnik u novim građevinama”. Njegove su rečenice, među ostalim, označile prekid s dominantnim historicizmom, koji je mnogo toga rušio, a zatim ponovno gradio imitirajući stilove iz prošlosti.

Na fotografiji: Jure Gašparac sa zaboravljenim dokumentima Gurlitta starijeg

Ostavština Kovačića

Arhitekti, pak, nisu krili svoje oduševljenje zbog dolaska velike zvijezde teorije arhitekture pa su tako naveli: “Vrlo je značajno da po dobru volju gradske općine, da je - u brizi za uspjeh svog smjelog pothvata - odlučila se pozvati u porotu među ostalima i stručnjaka svjetskog glasa, što ga ovaj uživa kao učenjak na polju znanosti za osnivanje gradova. Tajni dvorski savjetnik Dr. Kornelije Gurlitt, profesor visoke tehničke škole u Dresdenu, odazvao se je rado tome pozivu, da sudjeluje kao porotnik. S umirenjem se može reći, da je ova činjenica po grad Zagreb od velike važnosti. Čini se, kao da se to uviđa, da je zanemario do sada ispravni postupak kod izgradnje grada po modernim načelima i da se grad Zagreb sve više nakazuje i nepovoljno razvija. Što bi napokon moglo i kobnim posljedicama uroditi...”

Navedeno pismo je bilo u ostavštini Viktora Kovačića, oca moderne arhitekture, prijatelja Adolfa Loosa i Otta Wagnera. U istoj je ostavštini sačuvana Kovačićeva prepiska i s Wagnerom , Loosom, ali i s Bukovcem, te ostalim vodećim protagonistima epohe. Povjesničar umjetnosti Tihomil Stahuljak otkupio ga je od Kovačićeve udovice, dok je radio na monografiji o ovom arhitektu, koja nikada nije dovršena, jer je umro dok je dovršavao djelo. Stahuljak je bio samozatajna osoba, nije mnogo izlazio, niti se družio, proučavao je povijest u svojem stanu od 150 kvadrata, a nakon njegove smrti otkriveno je da je tamo čuvao pravo blago: od originalnih nacrta znamenite vile Karma na Ženevskom jezeru pa nadalje. Podsjetimo kako su podršku ovoj vrijednoj zbirci, o kojoj sada skrbi Gašparac, dali i stručnjaci Željka Čorak i Aleksandar Laslo: - Laslo je rekao da je riječ o karikama koje su nedostajale, a koje nas vezuju uz važne međunarodne protagoniste epohe - kaže Gašparac.

Došao i 1909. godine

Jedna od tih, dakle, karika koje nedostaju, a koje su iz zbirke Stahuljak, svakako je i prepiska s Gurlittom, koji je došao, kako doznajemo iz dokumentacije “spriječiti kobne posljedice pogrešnog urbanizma”. Te kobne posljedice po mnogima su već na snazi jer je dvije godine ranije arhitekt Herman Bolle u svojem purističkom pohodu srušio Bakačevu kulu i okolne zidine, što su mnogi tada smatrali velikom greškom. Svrha je natječaja za Kaptol bila da donekle popravi situaciju koja je nastala takvom nespretnom odlukom. Bio je to prvi put raspisan javni natječaj za regulaciju povijesnoga dijela grada, a jamac nepristranog suđenja bio je upravo Gurlitt, o čemu svjedoči i jedna crtica: Herman Bolle, autor Katedrale, nepozvan je došao na žiriranje, i ostao sjediti s njima. Nakon što je Gurlitt upozoren na Bolleov postupak, ocijenio ga je kao “nedobronamjeran pokušaj utjecaja na prosuđivanje članova porote”, i udaljio ga je. Treba podsjetiti kako je Bolle u to doba bio jedan od najmoćnijih ljudi u gradu.

Kovačićev je prijedlog, naprotiv, označio prekid s historicizmom, predvidio je i uspješno očuvanje starog ambijenta, i gradnju novog, i prometnu regulaciju. Nažalost, taj projekt nije izveden, no imao je utjecaja na kasniji urbanizam Zagreba, a posljedica je da je Gurlitt došao u Zagreb ponovno, 1909. godine, kao član žirija za crkvu Svetog Blaža. Natječaj je bio za domaće arhitekte, no raspravljalo se o važnosti uglednog međunarodnog člana žirija: “Trebamo pozvati opće priznatog stručnjaka iz inozemstva”. Gurlitt je poziv prihvatio, radi njega je rok za natječaj pomaknut par tjedana kasnije, i odlučio se za tada idejni projekt crkve Svetog Blaža, koja je danas jedno od najljepših djela arhitekture početka 20. stoljeća koje imamo u Hrvatskoj i remek-djelo Viktora Kovačića.

Cornelius Gurlitt, čiji je otac bio pejsažni slikar Louis Gurlitt, a ujak kompozitor Gustav C. Gurlitt, umro je 1938., ako je suditi po natječajima u Zagrebu, bio je pošten i ispravnog pogleda na modernu arhitekturu. Sin mu je u početku nastavio njegov posao, studirao je povijest umjetnosti i nema sumnje da je otac bio ponosan. No, srećom, nije doživio (odnosno, doživio je samo početak) da vidi u čiju službu će Hildebrand Gurlitt staviti svoje obrazovanje. Teško da bi to mogao i zamisliti, jer njegova je majka bila Židovka.

Goebbelsov čovjek

Naime, podsjetimo kako je umjetničkim svijetom kao bomba odjeknula vijest da je Cornelius Gurlitt mlađi, danas 80-godišnjak, u svojem stanu u Münchenu, u nemogućim uvjetima čuvao neka od najvažnijih djela moderne umjetnosti. To su djela koja je naslijedio od svojeg oca Hildebranda kojeg je zbog njegovih veza na tržištu umjetnina i procjenjiteljske ekspertize Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels zadužio za izvoz onih umjetnina koje su nacisti proglasili “izopačenima”. Cornelius mlađi cijeli život nije ništa radio, nego bi kad bi mu zatrebao novac, prodao koju sliku, i teško bi se uopće po uvjetima u kojima je držao umjetnine (stare staklenke i smeće u zamračenoj sobi), dalo naslutiti da je iz obitelji koja iz generaciju u generaciju ostavila važnog traga u povijesti umjetnosti, umjetnosti, glazbi i arhitekturi.

Hitlerov muzej u Linzu

Među umjetninama su i nepoznata djela Picassa, Chagalla, Kleea i Matissea, te je procijenjena na između milijardu i dvije milijarde eura; riječ je sveukupno oko 1500 djela, a barem za njih dvjestotinjak postoje međunarodne tjeralice. Neke od tih umjetnina Hitler je dao maknuti iz njemačkih muzeja, 1937. i 1938., druge su otete od židovskih obitelji, četrdesetih godina.

Paradoksalno je da je Gurlitt među prvima prepoznao te izlagao one umjetnike koje je Hitler kasnije smatrao “izopačenima”, među kojima su Max Pechstein i Emil Nolde, radi čega je i dobio otkaz sa svojeg prvog radnog mjesta. Gurlitt je umjetnine kupovao i za Hitlerov muzej planiran u Linzu.

Nakon rata tvrdio je da je zbirka uništena u bombardiranju, smatralo se da je bio žrtva nacističkog progona.