EKSKLUZIVNO Prva ispovijest hrvatske gay obitelji s posvojenim djetetom: Za sve oko nas mi smo obitelj, a jedino država tvrdi da ne postojimo

Joj, mama, ja ti se nikad ne bih mogla zaljubiti u curu! Meni su ti dečki baš super - rekla je jedne večeri, gledajući film, tada petogodišnja Marina svojim roditeljima i izazvala salve smijeha.

- Pa, naravno! Zaljubiš se u onoga u koga se zaljubiš, ne možeš ti to odlučiti! Ne ide to tako jednostavno - smijući se, objasnila joj je mama Ivana. Zagrlila je Marinu i namignula svojoj partnerici, Marininoj drugoj mami Katarini .

Marina ne odrasta u klasičnoj obitelji s mamom i tatom: ona ima dvije mame.

- I njoj to nije nikakav problem - kaže mama Ivana, 35-godišnja učiteljica iz jednog primorskoga grada.

Marinu je posvojila prije pet godina, kad je djevojčica imala dvije godine. Posvojila ju je, službeno, kao samohrana majka, iako je u to vrijeme već živjela sa svojom partnericom Katarinom, godinu dana mlađom web dizajnericom.

Nisu je pitali je li gay

- Silno sam željela dijete, oduvijek. I silno sam željela baš posvojiti dijete. Javila sam se nadležnom centru za socijalnu skrb kao samac jer prema našem zakonu oni mogu posvojiti dijete. Prošla sam potrebnu obradu, dobila status potencijalnog posvojitelja i, kao i svi drugi, čekala nekoliko godina da se pojavi baš naše dijete, dijete za nas - priča Ivana.

Nikada je u centru, kaže, nisu pitali živi li u istospolnoj zajednici, a njoj nije bilo ni na kraj pameti to im spomenuti.

- Jedino što su me pitali, s obzirom na to da su znali da mogu imati biološko dijete, jest što će se dogoditi ako u budućnosti budem rodila. Odgovorila sam im da će nam onda biti još veselije. I to je bilo to - priča Ivana.

Prije posvojenja, zajedno sa svojom partnericom, tisuću je puta proradila sve svoje strahove i fobije, a, kaže, bilo ih je: je li takva odluka odgovorna, je li to fer prema djetetu, hoće li morati voditi neke njihove borbe, kakvo će mu biti djetinjstvo u društvu koje ovakve obitelji ne prihvaća, kako će mu objasniti našu situaciju, hoće li mu biti teško.

- Imala sam brojne strahove i promišljanja, ali odlučile smo da mi to možemo i da ćemo dati sve od sebe da našem djetetu bude dobro, da raste u sretnoj obitelji i da se može nositi s problemima ako oni nastupe - kaže Ivana.

Odmah su joj rekli istinu

A oni, kaže, zapravo nikada nisu nastupili.

- Sve je to prenapuhano, ta fama kako istospolni parovi ne bi smjeli posvajati djecu zbog društva koje to ne prihvaća i jer će toj djeci biti jako teško. Iz prakse vam mogu reći da naša okolina prihvaća našu obitelj daleko bolje nego što smo mi očekivale. Posebno lako je prihvaćaju djeca, njezini vršnjaci - kaže Ivana.

Marina je imala dvije godine kad je stigla u njihovu obitelj. Nije joj bilo neobično što ima dvije mame, nego to što ima obitelj.

- Imala je pitanja koja su tipična za posvojenu djecu, u fazi emocionalnog vezivanja. Primjerice, kad god bi vidjela trudnicu, pitala bi me je li i ona rasla u mojem trbuhu. Odgovorila bih joj da nije, da je ona rasla u trbuhu jedne druge tete koja nije mogla brinuti o njoj, da je nakon toga bila kod teta u domu gdje smo je mi, njezine mame, pronašle. Smatramo da je jako važno prema djetetu biti fer i iskren jer se onda i ono može s tim nositi - priča mama Ivana. U školi, u koju je krenula prošle jeseni, Marina nema većih problema.

Čestitke u školi

- Ali ona je stvarno takav lik da se s činjenicom da je po nekim stvarima drugačija stvarno jako dobro nosi. Ona je, recimo, svima rekla da je posvojena, iako to nije vidljivo i zna da to ne mora sa svima dijeliti. Mi kao obitelj, osim njezina pravog rođendana, slavimo i rođendan naše obitelji, odnosno dan kad nam je stigla. Ona to odmah ispriča u školi, svi joj čestitaju i nema nikakvih problema - priča Ivana.

Odmah na početku škole, kaže, Marinine mame objasnile su učiteljici svoju obiteljsku situaciju i upozorile je da, ako ona s tim ima problema, to rješava u svoje privatno vrijeme, a da se prema djetetu odnosi profesionalno i pedagoški prihvatljivo.

- Ima škakljivih situacija u kojima se mi prepadnemo, ali Marina to odlično odradi. Recimo, kad su u školi učili o svojoj obitelji, Marina je bez pardona nacrtala svoje dvije mame. I nitko nije neobično reagirao - kaže Ivana.

I u razgovoru s prijateljicama koje također žive u istospolnim zajednicama i imaju stariju djecu saznala je da se djeca vrlo lako s tim nose.

- Marina je još mala i njezini vršnjaci su mali pa to lako prihvaćaju. No, prijateljice mi kažu da i u tinejdžerskoj dobi, kad su djeca svega mnogo svjesnija, problema ima manje nego što se misli. Ima djece koja počnu spuštati i vrijeđati, ali su brojniji oni kojima je to ‘super cool’ - smijući se priča Ivana te dodaje kako je sada potpuno uvjerena da dijete - ako mu je doma dobro, ako je voljeno i svjedoči ljubavi svojih roditelja - nauči kako se nositi s onima koji joj ne žele dobro.

- Ima nekih roditelja njezinih vršnjaka koji nas izbjegavaju ili ne razgovaraju s nama, ali dok ne diraju Marinu, nama to, vjerujte mi, ni najmanje ne smeta - kaže Ivana.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista