EKSKLUZIVNO 'Spremno mi je pozirao na vratima, a onda rekao: Uđite, popijte piće'

Postoje rijetki trenuci u životu fotoreportera kada je uistinu lijepo biti na poslu. Jedan takav trenutak u mom se životu dogodio u petak. Tog sam se dana, naime, licem u lice susreo s nacionalnim herojem, netom oslobođenim generalom Antom Gotovinom . Stisnuo sam mu ruku i rekao: Dobrodošli, generale.

FOTOGALERIJA: SLAVLJE GENERALA GOTOVINE U KRUGU OBITELJI

Na jednom od klasičnih novinarskih zadataka, kakvi su uobičajeni kada je riječ o dolasku važnih osoba, satima sam stajao ispred generalove kuće na zagrebačkom Srebrnjaku. Dok sam na vijestima slušao kako slave na Trgu bana Jelačića, crni automobil stvorio se niotkuda. Trenutak koji je Ante Gotovina čekao više od deset godina upravo se događao pred mojim očima.

Dunja Zloić Gotovina, elegantna u crnom, u kući je dočekivala goste. Iz automobila je izišao general u pratnji ministra obrane, imenjaka Kotromanovića. Pružio je ruku i meni. Bio sam sretan što mogu stisnuti ruku heroju. Napravio sam nekoliko fotografija te zamolio generala za jednu obiteljsku fotografiju ispred kućnih vrata.

- Može! - odgovorio mi je.

- Dunja, dođi, molim te, da napravimo jednu fotografiju - zamolio je suprugu Gotovina. Ona se spremno odazvala i pozvala djecu. Došla je do njega, zagrlila ga i sa smiješkom pozirala. Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka u posljednjih desetak godina njezina života. Pristojno sam zahvalio na njihovoj ljubaznosti i uvjeren da je moj posao gotov, htio otići. No, general Gotovina, na moje veliko iznenađenje, poziva me u svoj dom.

- Uđite, popijte bar piće! Samo vas molim, bez slikanja - kaže mi general. Što ću? Iznenađen sam i pristajem. Nevjerojatna je činjenica da sam uopće ovdje, u domu heroja na dan njegova oslobađanja.

Ljubazno sam ponuđen čašom finog bijelog vina. Fotoaparat visi s mog ramena, no ja sam svjestan: snimanja ovdje nema.

Gotovina se pozdravlja sa svojim prijateljima, rodbinom, svojim najbližima koje godinama nije vidio. Ne može se reći da je atmosfera bila euforična, no emocije su se itekako osjećale.

- U vaše zdravlje, generale - nazdravljam mu. Kucnuo sam se čašom s njime, a on je odjednom rekao: - Ma možete napraviti fotografiju!

Spremno sam izvadio fotoaparat i snimio ga. Pokraj njega su stali ministar Ante Kotromanović te njegova vjerna supruga. Razmišljao sam kako joj je bilo čekajući ga svih ovih godina. Iza njega bio je lijepo postavljen stol za večeru.

Postalo je jasno da ovo nije javni događaj. General je htio u miru večerati sa svojim najbližima.

Htio je učiniti ono o čemu je maštao tijekom svojeg utamničenja: uz dobru hranu s prijateljima podići čašu i reći: “Gotovo je!”.

Odlazim, jer želim čovjeka pustiti da uživa u tim trenucima. Izlazim kroz drvena vrata, sretan što sam imao priliku sudjelovati u ovom nevjerojatnom trenutku. No, general me ne pušta samo tako. Za mnom viče jedan od gostiju.

- Oprostite, čekajte, samo malo! - kaže.

- Da? - okrećem se zbunjeno.

- Nemojte ići praznih ruku. General vam šalje vino - kaže čovjek i u ruku mi tutne butelju korčulanskog pošipa. Od danas, u mom je stanu ona na posebnome mjestu.

Generale, najljepša vam hvala na svemu.