EKSPLOZIJA DUGOVA U HRVATSKOM ZDRAVSTVU Bolnice se samo u dva mjeseca 2017. zadužile za još 150 milijuna kn

Dugovi bolnica nastavljaju rasti i u ovoj godini, i to zasad za oko 150 milijuna kuna, pa se može očekivati dodatno povećanje dospjelih obveza koje su na kraju prošle godine iznosile 3,525 milijardi kuna.

Očekivano, najveći dio tih dugova su oni bolnički, koji premašuju 2,576 milijarde kuna. Ostatak je uglavnom dugovanje za lijekove jer se značajno produljio rok plaćanja veledrogerijama. To je razlog što je za danas ministar zdravstva Milan Kujundžić najavio sastanak s ravnateljima državnih bolnica, a cilj je zaustaviti povećanje mjesečnih gubitaka, koji opasno rastu - od početka godine za novih 150 milijuna kuna - i to prije svega racionalizacijom troškova. Navodno, jedan od uzroka dugova je i sve veća potrošnja skupih lijekova. Primjerice, nedavna odluka Upravnog vijeća HZZO-a o stavljanju na listu novih skupih lijekova, kao i proširenje indikacija za postojeće, samo u ovoj godini podiže potrošnju za oko 110 milijuna kuna.

Sve to razlog je što upravna vijeća bolnica traže da se “utvrdi mjesečni plan potrošnje lijekova i potrošnog materijala te krvnih pripravaka”, a ako prijeđu taj limit, “smanjit će se prihodi u sljedećem mjesecu”!

Skupi lijekovi

Nedavni problem s liječenjem multiple skleroze skupim lijekovima kod dijela pacijenata, kao i nekih drugih teških bolesti, otvara pitanje financiranja sve većeg broja pacijenta, poglavito u nekim bolnicama. Naime, neke bolnice, premda imaju fond za skupe lijekove, šalju svoje pacijente u druge ustanove kako ne bi “proizvodile gubitak”. To je razlog što će liječnici koji u buduće budu “selili” pacijente morati tražiti pismeno očitovanje svojih kolega iz drugih ustanova o razlozima selidbe.

No, bez obzira na to koliko zdravstvo stegnulo remen, za što ima prostora racionalizacijom, to ipak neće biti dovoljno da se pokrpaju sve veći gubici ako država i dalje bude najveći dužnik zdravstvenog sustava. Naime, HZZO je izašao iz riznice 2015. godine. Da bi to uspio, tadašnji ministar Siniša Varga morao se odreći dijela prihoda HZZO-a koji stiže iz državnog proračuna. Isti model vrijedio je i na relaciji Zdravko Marić - Dario Nakić, a i Milan Kujundžić kao novi ministar zdravstva nije uspio dobiti sve četiri milijarde, koliki je dug države HZZO-u po zakonu, nego samo 2,4 milijarde.

Čisti računi

Umjesto da se govori o tome kako da država pokrije svoje troškove za obvezno i dopunsko osiguranje neosiguranih osoba, kao i dohodak od trošarina, te politici čistih računa, sve se glasnije govori o mogućoj “sanaciji sustava”, a na mala vrata i “povećanju dopunskog osiguranja ako bude trebalo”. No, računica je jasna - građani ne trebaju plaćati ni kune više sve dok država ne plati svoje dugove sustavu, a država ne treba ništa sanirati, nego platiti svoje obveze prema zakonu.

Deficit proračuna

Primjerice, da je za protekle dvije godine, kao i za ovu koja je tek počela, državni sustav podmirio svoje obveze, ukupno bi to bilo najmanje 4,5 milijardi kuna, što jasno pokazuje da zdravstvo uopće ne bi bilo u gubitku, nego u suficitu od milijardu kuna, pa onda ne treba niti povećavati troškove građanima. Doda li se tome racionalizacija, jasno je da bi kvaliteta liječenja i s proračunom koji je za europske relacije skroman mogla biti znatno veća. Svjesni su toga i u HZZO-u.

- Za politiku sam čistih računa. Ne može se deficit državnog proračuna prelamati preko leđa zdravstvenog sustava i to se mora riješiti što prije. U neredu se uvijek pojavljuje više neracionalnosti negoli bi ih objektivno trebalo biti. Primjerice, zbog produljivanja rokova plaćanja u zdravstvu, cijene lijekova i potrošnog materijala su sigurno više jer tu činjenicu dobavljači ugrađuju u troškove - kaže potpredsjednik Upravnog vijeća HZZO-a Josip Budimir.

Upravo dok se ne riješi taj “detalj” u financiranju zdravstva, odnosno obveza države da podmiruje svoje račune, neće se riješiti novčane dubioze sustava koliko god sastanaka i “bukvica” održao ravnateljima ministar zdravstva. To zasad služi samo za povremenu i selektivnu smjenu “nepoćudnih” ravnatelja i eventualno “žmikanje” građana novim troškovima, ali ne i za rješavanje stvarnog problema.