FELJTON Memoari generala Glaisea: 'Promatrao sam kako neljudski sadisti iskaljuju svoj bijes'

Zagreb, studeni 1942.

U ovo vrijeme prepuno događaja vodio sam mnoge teške pregovore s Poglavnikom. To mi je bilo utoliko teže jer sam se posljednjih mjeseci sve snažnije uvjeravao u neiskrenost, lažljivost i pakost tog čovjeka. Već duže vrijeme to je communis opinio o njemu - čak i nekih njegovih najbližih suradnika. Na Paveliću i njegovoj rulji još se jedanput potvrdilo koliko sam bio u pravu kad sam 19. travnja 1937. - još sam bio ministar u samostalnoj Austriji - rekao Hitleru: “Znate, Führeru, povijesno je iskustvo da se politika emigranata u pravilu pretvori u nesreću za maticu zemlju”. Na odlasku sam pomislio: za ime Boga, što si to upravo rekao? - Pa on je i sam emigrant!... Hitler se nije pokazao nikakvim protuargumentom za moju tezu.

EKSKLUZIVNI ZAPISI IZ NDH Tajni memoari povjerenika Adolfa Hitlera za Hrvatsku

Podrugljiv smiješak

Nakon što je “Dido” Kvaternik, patološki sin patološkog maršala (majka mu je, kao kći Josipa Franka, polužidovka, ali jedini vrijedan član obitelji), zajedno s Tomićem, sadistom zaduženim za Poglavnikovu osobnu sigurnost, na najstrašniji način “pravio red” u Srijemu, doznao sam neposredno prije našeg leta u Rusiju da se nešto sprema i u Bjelovaru, nekoć sjedištu Varaždinske pješačke pukovnije broj 16.

Dva dana prije našeg leta nazvao sam Poglavnika, koji mi je uskoro javio da je telefonirao velikom županu i doznao da je u Bjelovaru sve u najboljem redu. Isto to priopćio mi je uz podrugljiv smiješak mladi Kvaternik na samom aerodromu. Naravno, sve je bila laž. Već nekoliko dana prije mladi Kvaternik poslao je Tomića s njegovom ruljom da opet što temeljitije unesreće komad hrvatske zemlje. Tomićev opoziv iz Srijema zahtijevao je čak i Kasche.

Na fotografiji: Eugen Dido Kvaternik

Nakon povratka iz Rusije odmah sam, naravno, doznao za besprimjernu svinjariju koju je počinila ta banda ubojica i zločinaca. Opet sam se obratio Poglavniku, koji mi je pismeno priopćio preko Ive Perčevića, čija uloga svakim danom postaje sve nepodnošljivija, da su, nažalost, bili prisiljeni uhititi četiri komunista u Bjelovaru.

U stvarnosti tada je već najmanje 6500 nesretnika svih starosnih dobi i oba spola bilo strpano u zatvor ili odvezeno u još strašnije logore, ili su ih već poslali na drugi svijet. Još uvijek su me obmanjivali; naposljetku mi je sve dozlogrdilo, te sam u prisutnosti našeg poslanika i novoga glavara hrvatskoga Glavnog stožera Prpića zahtijevao slanje mješovite njemačko-hrvatske komisije u Bjelovar. Slika koja se pružala pred tom komisijom bila je upravo užasna.

U samom gradu dospjelo je u šape tih zločinaca najmanje 6000 ljudi, a da i ne govorim o drugim mjestima, npr. o Grubišnom Polju, Preradovićevu zavičaju, koji je do ulaska u nojštatsku Vojnu akademiju bio pravoslavac. Posvuda napadaju “Srbe”, koje u nacionalnom pogledu obilježava isključivo njihova vjera, a čiji su se očevi generacijama borili pod carskom zastavom.

Tomić je, doduše, bio opozvan i Pavelić je obećao likvidaciju, ali kad me je nekoliko dana kasnije jedan drugi događaj doveo na teren, mogao sam na glavnoj pruzi kod Siska vidjeti teretne vlakove kako voze amo-tamo bez voznog reda; iza prozorskih rešetaka gledale su izgladnjele žene i djeca: sve su to žrtve divnoga ustaškog režima.

Drugi događaj! Još se nije nimalo stišao moj bijes zbog Bjelovara kad sam doznao da su u tri mjesta na Savi koja su prije godinu dana prešla na katoličku vjeru upali ustaški zločinci iz susjednoga koncentracijskog logora Jasenovac. Na moju telefonsku intervenciju Poglavnik je obećao pomoć, ali dva dana kasnije priopćio mi je jedan hrvatski prijatelj da se napad na ta nesretna sela ponovio.

Na fotografiji: Slavko Kvaternik

Inspekcija u Sisku

Odmah sam odjurio k državnom poglavaru i izjavio da ću se osobno uputiti u koncentracijski logor u Sisku, o kojem su mi rečene strašne stvari, a nakon toga otići i u spomenuta mjesta na Savi. Zahtijevao sam da mi se pridruže i ustaški funkcionari; vlak polazi za dva sata. Pavelić mi je dao jednoga državnog tajnika i jednoga ustaškog pobočnika, pa smo krenuli - Metzger, ja, garnizonski liječnik i nekoliko službenika njemačkog Ureda za rad. Uvijek mi je teško pri srcu dok se vozim kroz ovu lijepu zemlju i mislim kako su joj veliku nesreću nanijeli zli ljudi. U Sisku sam doživio već opisanu sliku. Poslao sam liječnika da sve pobliže pogleda. Izbjegao sam da sâm uđem u jedan od željezničkih vagona jer nijedan njemački general ne bi smio učiniti tako nešto a da odmah ne intervenira. No to mi je politički bilo zabranjeno.

Nakon toga otišli smo u koncentracijski logor, koji je bio smješten u nekoj tvornici. Užasne prilike. Malo muškaraca, mnogo žena i djece bez dovoljno odjeće, noću leže na kamenu, ucviljeni su, kukaju i plaču. “Zapovjednik logora” - usprkos kasnijoj Poglavnikovoj povoljnoj ocjeni, običan lupež; ignorirao sam ga, ali sam zato svojoj ustaškoj pratnji rekao: “U ovakvim prilikama čovjeku dođe da povraća... samo da povraća, moja gospodo!” A ono najstrašnije: dvorana uz čiji uzdužni zid na oskudnoj slami, koju su zacijelo bacili ovamo samo zbog moje “inspekcije”, leži oko 50 gole djece, dijelom već mrtve, a dijelom na umoru! Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracijskih logora bili Britanci u Burskom ratu. No ta mjesta užasa dosegnula su vrhunac ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom, kojeg smo mi postavili. Navodno je najgore u Jasenovcu, gdje, doduše, ne može zaviriti običan smrtnik.

Na fotografiji: Holokaust

Pomoću prevoditelja razgovarao sam s mnogima od tih jadnika, pružio im i ruku, i mnogi od njih mogli su vjerojatno odmah nakon mog odlaska otići kući, gdje su, naravno, gotovo bez iznimke našli uništene domove. U kandže tih zločinaca dospjeli su čak i radnici koji su bili angažirani u Njemačkoj. Zapovjedio sam da njih i njihove najbliže odmah puste na slobodu.

Ubojstvo pilota

Što bismo mi sve dobro mogli učiniti u ovoj zemlji da nam je dopušteno - umjesto što samo promatramo kako neljudski sadisti “iskaljuju svoj bijes”! Uvijek sam iznova protestirao, ali moja moć nije dovoljna. Ipak, uspio sam spriječiti mnoga zla koja bi se bila dogodila i povrh svega ovoga, što je već ionako prevršilo svaku mjeru. Smijem se dakle donekle utješiti uvjerenjem da sam spasio nekoliko tisuća života. Kad bi to barem bile stotine tisuća!

U listopadu 1941. na ulicama Zagreba ubijena su dva njemačka pilota. S hrvatske strane odmah su mi ponudili da strijeljam nekoliko tisuća talaca komunista. Na svu sreću, uhvaćena su trojica atentatora, Hrvata, koji su prema sporazumu izvedeni pred njemački ratni sud i osuđeni na smrt. Dopustio sam i ulaganje žalbe. Nakon toga tri ubojice, koje su to i priznale, strijeljane su. Mjesec i pol kasnije poginula su pred Sarajevom dva njemačka vojnika u borbi protiv četnika.

Strijeljanje talaca

General Böhme, nažalost Austrijanac, koji je u to vrijeme kao opunomoćeni general u Srbiji provodio svoje nepodopštine, zahtijevao je od mene da dadem strijeljati 650 [?] talaca; ako ih nemam na zalihi, on će mi poslati odgovarajući materijal iz Niša ili Beograda. Odbio sam to i nisam se mogao suzdržati a da ga ne upitam ne bi li mi mogao staviti na raspolaganje čak i pariške komuniste da ih strijeljam na zidinama Sarajeva...

[...]

Sva ta zbivanja dovela su do nekoliko vrlo oštrih razračunavanja s Poglavnikom, koji je morao dopustiti da mu i preko telefona iznesem okrutne istine. Bilo je posve uobičajeno što sam njegove najvjernije pristaše nazivao zločincima koji kao preduvjet za svoj položaj moraju izvršiti najmanje po jedno ubojstvo, silovanje i razbojstvo. To što dva mjeseca nakon toga nije uslijedila nikakva njihova nova “akcija”, može se sigurno bar djelomice pripisati mojoj intervenciji. Crkveni Bok i susjedna mjesta ponovno su naseljena starim stanovnicima, ako su još bili živi. Nažalost, u prosincu su ih neočekivano napali partizani, što je najbolji dokaz njihove nedužnosti.

Već prije putovanja k Führeru Poglavnik je priopćio da će se rastati od obojice Kvaternika. Što se tiče sina, najtoplije sam mu to odobravao, a nisam se protivio ni u vezi s ocem, jer pokazao se kao upropastitelj vojske najgore vrste. U sklopu te akcije u državnom vrhu Pavelić me jednom prilikom, možda namjerno, doveo u neugodnu situaciju kako bi si stvorio alibi za poslije. Zajedno s maršalom, koji još nije ništa slutio, bio sam kod Pavelića na podnošenju izvješća. Kad sam već htio otići, rekao je da mi mora postaviti još tri kratka pitanja. Na prvo pitanje: što njemačka vojska misli o ustašama, rekao sam mu pravu istinu. Zatim me iznenadio drugim pitanjem: što njemačka vojska misli o mladom Kvaterniku?

Čudnovata metoda

Njegov otac nije bio manje zapanjen od mene, koji sam se izvukao s primjedbom da njemačkoj vojsci nisu osobito drage policijske metode kojima se služi Dido. A onda je slijedilo ono glavno: što njemačka vojska misli o samome maršalu? Odbio sam izraziti se o tome; jer i pohvala bi bila vrijednosni sud, a ja sebi ne mogu dopustiti da dajem takve sudove. Kasnije mi je Pavelić objasnio da je postavio ta neugodna pitanja kako bi pripremio obojicu Kvaternika na njihov pad. Čudnovata metoda, koja nije djelovala, bar ne na starog Kvaternika.

Likovi koji se spominju u Glaiseovim zapisima

Ante PaveliĆ ( 1889. -1959.) , ustaški Poglavnik. Osnivač ustaškog pokreta. Pet dana nakon proglašenja NDH došao u Zagreb i preuzeo vlast. Uskoro uvodi rasne zakone i počinje istrebljenje Židova, Srba, Roma i Hrvata koji se ne slažu s njegovim režimom.

Slavko Kvaternik (1878. - 1947.) časnik austrougarske vojske koji se nakon osnivanja Kraljevine SHS priključuje njenoj vojsci. Dočekao Nijemce u Zagrebu 1941. te uime Pavelića, koji je tada još bio u Italiji, proglasio NDH. Na početku čovjek broj dva ustaškog režima, ali ubrzo dolazi u sukob s Pavelićem i krajem 1942. povlači se iz politi ke.

Eugen Dido Kvaternik (1910. - 1962.) Uz Pavelića i oca Slavka, najznačajnija osoba ustaške države. Bio je s Pavelićem u emigraciji od 1933. Nakon osnivanja NDH, zadužen je za sigurnost režima te provedbu rasnih zakona. No, najesen 1942. sukobio se s Pavelićem te otišao u egzil .

Siegfried Kasche (1903. -1947.) veleposlanik nacističke Njemačke u NDH od travnja 1941. do svibnja 1945 . Jedan od najstarijih članova SA. Preživio unutarstranački sukob Roem -Hitler. Jedan od rijetkih pripadnika SA koji su izašli živi iz Noći dugih noževa. Saveznici su ga uhitili u Austriji i izručili Jugoslaviji, gdje je osuđen na smrt.