FOTO: TUŽNI ISPRAĆAJ MLADIĆA KOJI JE PAO U ŠAHT 'Još stotinu osmijeha si nam trebao dati'

ZAGREB - U zvuke pjesme 'Krist na žalu' i 'Tišina' na sesvetskom groblju Markovo polje od nesretno preminulog Juraja Šimunića (19) u srijedu oko 12,30 sati oprostilo se preko 600 ljudi.

- Zašto si me napustio sine? Zašto? - neutješno je, čvrsto držeći bijelu ružu, plakala njegova majka Višnja, dok je otac skamenjeno puštao suzu za suzom. Svim prisutnima dok su gledali spuštanje bijelog lijesa u raku, po glavi se motalo samo jedno - misteriozne okolnosti koje su dovele do tragedije, odnosno Jurajevog nestanka i pronalaska nakon 48 sati u metar i pol dubokom šahtu u sklopu napuštene zgrade zagrebačke Krajiške ulice.

Izuzetno dirljivim riječima od brata se oprostila njegova tri godine starija sestra Kristina za koju je Juraj svojom osobnošću bio uzor: - Braco moj, anđeli ne hodaju zemljom nego lete nebom. A ti si upravo to. Anđeo. Za ono što sam ja danas, zaslužan si ti. I znam da ću jednog dana kada se susretnemo opet gore, primit te za ruku i ispričati ti sve što si propustio.

Za Jurajeve školske i fakultetske kolege posljednji oproštaj nije zbogom nego doviđenja i ne prestaju se pitati što je točno njihov prijatelj radio u zabačenom dijelu ulice.

- Još stotinu osmijeha si nam trebao dati. I na stotine riječi pokloniti. Koliko ćeš nam nedostajati samo nebo zna - grcajući u suzama oprostila se u ime njegovih školskih prijatelja Jurajeva prijateljica.

I svećenik je dao do znanja da su vrlo čudne okolnosti koje su dovele do smrti mladića punog života, a osim shrvane obitelji zavijene u crno, posljedni pozdrav uputilo mu je na stotine prijatelja, školskih kolega, ali i kolega njegovih roditelja iz Ministarstva unutarnjih poslova.

- Dan prije njegovog nestanka, staklo na vratima gdje se ulazi u zabačeni prostor gdje je pronađen mrtav, bilo je cijelo. Čudno da razbijanje stakla nitko nije čuo. Ono što je još čudnije je misterij njegovog odlaska u prostor bivšeg TDR-a u kojem se znaju okupljati skvoteri. Očito mu se žurilo na sastanak s nekim. Ali, je li taj netko gledao kako Juraj stradava pa zbog straha okrenuo glavu i nestao? - pitaju se neki od Jurajevih prijatelja koji su se od njega došli oprostiti sa bijelim ružama. Prisjetili su se kako mu, kao desetogodišnjaku, nije 'sjedala' rastava roditelja jer ih je oboje volio istom jačinom.