“Iz Vukovara se ne može otići. Točnije, ne može se otići sasvim, premda su mnogi pokušavali. Moguće je taj grad napustiti na neko vrijeme, moguće je čak ponekad imati i osjećaj da smo posve prekinuli s njim, ali definitivnog rastanka s Vukovarom nema. Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere: bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta, bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio, bilo je ljudi koji su se čak i zarekli da se onamo više neće vraćati. Ali nikome to nije pošlo za rukom. Svi su se vratili, prije ili poslije, iako samo zato da bi ponovo odlučili kako više neće dolaziti u Vukovar, i kako bi ponovno mogli prekršiti to obećanje”, napisao je svojedobno naš veliki književnik i rođeni Vukovarac Pavao Pavličić, a njegove će vam riječi zasigurno potvrditi svaki Vukovarac gdje god da se s njime susretnete.
I upravo te rečenice najbolje govore o tome što Vukovarcima, kako onima koji su u njemu rođeni, tako i onima koji su makar i kratki dio svoga života u njemu proveli, znači ovaj grad, kakve emocije prema njemu nose. Ne čudi stoga i što su se Pavličićevim tekstom poslužili i idejni tvorci novog, ali jednog od najvažnijih, spomen-obilježja vukovarskim žrtvama. Spomen-obilježja na kojemu se našlo 2717 imena i prezimena, 2717 ljudskih sudbina, 2717 žrtava za Vukovar. Popis svih vukovarskih žrtava iz Domovinskog rata, njih 2717, od prošloga utorka napokon je svima javno dostupan. Na jednome mjestu, ponad Dunava, u dvorištu Franjevačkog samostana i župe sv. Filipa i Jakova smjestile su se 20-ak koraka duge staklene ploče i na njima imena onih koji su dali svoje živote za Vukovar. Branitelji i civili, muškarci, žene i djeca, katolici, pravoslavci, muslimani... Svi na jednome mjestu. Nakon 28 godina, koliko je proteklo od najtežih dana u povijesti ovoga grada, 2717 ljudi vratilo se u Vukovar, a njihova imena danas stoje kao trajni spomen na vrijeme i događaje za koje ne želimo da se više ikada ponove.
Žive tugu
Godinama su fra Ivica Jagodić, gvardijan Franjevačkog samostana u Vukovaru i njegova subraća slušali jadikovke vukovarskih majki o njihovim najmilijima, mnogima među njima za koje se ni danas ne zna gdje im je posljednje počivalište, i za kojima se zbog šutnje onih koji znaju sve o njihovim sudbinama do dan-danas traga. Godinama franjevci, ali i drugi svećenici i crkveni ljudi u Vukovaru žive tugu svojih vjernika i jedino što im mogu pružiti riječi su nade i utjehe. No, prije nekoliko godina jedan od njih odlučio je otići korak dalje. Možda ne tako velik, ali onima koji su izgubili svoje najmilije, jako važan.
- Tuga i bol s kojom su nam naši ljudi, ponajviše starije osobe, majke i bake dolazili na svete mise i sakramente svete ispovijedi, pri čemu je glavni razlog činjenica da još uvijek ne znaju gdje su njihovi najmiliji, u nama je rodila ideju da pokušamo na jednome mjestu objediniti sve vukovarske žrtve. Ideju za to dao je naš brat fra Josip Šoštarić, bivši župnik u Šarengradu, a onda smo o tome počeli potiho pričati, razmišljati, razrađivati... Nekakav probni uzorak bila je odluka da u prosincu 2017. godine uoči Božića u hodnik našeg samostana postavimo prvi neslužbeni popis na kojem se našlo preko 1000 ljudi. Građani i vjernici s velikim su zanimanjem dolazili i pregledavali taj popis na kojem je mnogo imena nedostajalo. Dolazili su nam i predstavnici udruga, koji su nam kazali kako im se ta ideja sviđa, ali da je treba upotpuniti. Prva među njima bila je Udruga umirovljenih policajaca koji su nam sami donijeli popis svojih poginulih i nestalih suboraca, njih 97, i čija se imena danas nalaze i na ploči na pročelju zgrade suda, gdje je nekada bila policija - priča nam fra Ivica dok pregledavamo popis iz kojeg se ne može razaznati tko je od tih ljudi te 1991. godine u Vukovaru bio branitelj, a tko civil.
- To smo i htjeli postići. Ne zato što smatramo da je netko manje ili više zaslužan, nego zato što je njihova žrtva jednaka. Svi su oni dali ono najvrednije što su imali, svi su oni žrtve koje su nastradale u jednakim ili sličnim okolnostima. Život je život, i za nas su svi oni jednako vrijedni. Jer, kada razgovaramo s ljudima koji su tih mjeseci bili u Vukovaru, oni će vam jednaku važnost dati branitelju koji je s puškom u ruci branio grad, kao i liječniku i medicinskoj sestri koji su izlazili na teren po ranjenike i tako izlagali svoje živote, pekarima koji su pekli kruh... Mnogi od njih i sami su pri tome nastradali i danas ih više nema na ovom svijetu. Zato nismo željeli među njima praviti razliku. Ne na ovom mjestu - istaknuo je fra Ivica, koji je osobno u protekle dvije godine obilazio mjesta bivše općine Vukovar, sastajao se s predstavnicima braniteljskih udruga i društava, prikupljao imena kako bi ih sve objedinili na jednome mjestu. Bili su to, kaže, posebno emotivni trenutci.
Otvorili srca
- Nevjerojatna je zahvalnost koju sam osjećao pri svakom susretu s ljudima. Svi su s neskrivenim zadovoljstvom prihvatili našu inicijativu i ukazali nam veliko povjerenje otvorivši nam vrata svojih srca i domova. Vjerujem da je tome znatno pridonijela i činjenica da mi predstavljamo Crkvu kao instituciju preko koje se spajamo s Bogom. Naša riječ im uvijek može biti barem mala utjeha, donijeti im barem malo mira, a ovo je bila jedna, da tako kažem, ovozemaljska nadogradnja, jedna gesta koja na simboličkoj razini puno znači. To su sve ljudi koji su blagoslov za naš grad i domovinu, jer su dali najviše od sebe. Svi ćemo mi proći kroz dimenzije ovoga života, ali nećemo učiniti toliko koliko su oni učinili. Kroz takav pristup njihove obitelji osjećaju i veliki ponos na svoje sinove - istaknuo je vukovarski gvardijan, dodavši kako je “svaka žrtva koja je na popisu imala takav put da bi se o njoj mogao napisati roman”.
- Neki dan bio je ovdje jedan branitelj koji je pregledavao popis i ispričao mi priču o Zoranu Gruberu. On je bio hrvatski branitelj pravoslavne vjeroispovijesti iz okolice Požege, koji je, kao i mnogi drugi mladići, osjetio poziv da dođe braniti Vukovar i ovdje je poginuo. Kada su njegovo tijelo dovezli u selo u kojem je živio, katolički svećenik koji je tada tamo bio odbio ga je sahraniti. Na žalost, i takvih je situacija bilo. No, njegovi suborci i prijatelji nisu se dali smesti, nego su se pobrinuli za to i našli drugog svećenika kako bi Zoran bio dostojno sahranjen. U Vukovar su, dakle, dolazili ljudi iz cijele Hrvatske, svih nacija i vjeroispovijesti. Dakle, svaka ova žrtva ima neku svoju priču - naglasio je fra Ivica, koji je veliku pomoć u ovom projektu imao od četvero mladih ljudi. Oni su Marija Hardi, Ena Mor, Antonija Zaoborni, kojoj je na Mitnici poginuo stric, i Darko Raguž, kojemu je otac ubijen na Ovčari.
Razrađen sustav
- Ja sam obilazio teren, a oni su napravili program u koji su unosili prikupljene podatke, prolazili temeljito kroz sve popise svih udruga, obrađivali podatke. Primjerice, Općine Lovas i Tovarnik izdale su knjigu o svojim stradalima, kao i kombinat Borovo, u Sotinu su imali svoj kompletan popis. Negdje se imena preklapaju, pa smo to morali prepoznati da ne dođe do udvostručavanja. Zato smo tražili podatke o datumu i mjestu rođenja, datumu i okolnostima pogibije... kako bismo izbjegli da se ponovi ime iste osobe. Doduše, neka imena se ipak ponavljaju, naprosto zato što imaju identična imena i prezimena, ali riječ je o različitim ljudima. Tako, primjerice, imamo tri Ivana Raguža. U barem desetak slučajeva imamo da je s istim prezimenom poginulo i više od desetero osoba. Tako imamo čak 16 poginulih osoba koje se prezivaju Kovačević - kazao je fra Ivica, dodavši i da je popis na kraju detaljno pregledao i provjerio Ured državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
- Zadovoljan sam tempom kojim smo radili i u kojem smo došli do ovog rezultata. Imali smo razrađen sustav koji je odlično funkcionirao, i uspjeli smo objediniti sve žrtve na jednom mjestu. Rekao bih da je ovo 99,99 posto imena. Moguće je da na popisu netko i nedostaje, ali to je zaista neka krajnja situacija da su možda u toj obitelji svi nestali ili poginuli, ili da je netko živ, ali je predaleko od Vukovara, u Americi ili Australiji. Možda i ne želi na neki način više s ovime imati kontakta, možda mu svaka pomisao na to vraća bolna sjećanja i ne žele se tome vraćati. Ako takvih ima, i to treba razumjeti, kao i sve one Vukovarce koji u danima sjećanja na žrtvu Vukovara nisu u gradu, jer ne mogu podnijeti povratak na ono što su proživjeli i slike koje im se vraćaju. Dimenzija tragedije tih je dana iznimno dirljiva i njima je lakše kada su izvan Vukovara. To treba razumjeti - govori fra Ivica dok promatramo popis koji govori i o nečemu drugome. Govori o zajedništvu koje je u to vrijeme bilo neupitno, a danas živimo u podijeljenom društvu, društvu kakvo vukovarske žrtve sigurno nisu zamišljale.
Poruka i pouka
- Svatko od nas je na svoj način žalostan kada vidimo kolike su podjele u našem društvu, a pogotovo među braniteljskim udrugama. Teško je naći riječi kako to objasniti, kao što je teško i njih same privoditi zajedništvu i izmirivati. To je jedna stvarnost na kojoj ti ljudi moraju sami raditi i početi se približavati jedni drugima, tražiti ono što ih spaja, a ne ono što ih razdvaja. I državne institucije tu mogu pomoći, no s druge strane, da su iste te institucije vodile veću brigu o tome, vjerojatno mi ne bismo ni radili ovaj popis, nego bi on bio davno napravljen. Na žalost, neki su se udaljili od onoga što bi zapravo trebali raditi. Svi smo žalosni kada vidimo kakvo je stanje, a trebali bismo biti ponosni na ono što su ti ljudi učinili za nas u najtežim trenutcima. Svi su bili u istoj situaciji i nitko od njih tada nije promišljao o nekom svom prosperitetu, nego su gledali kako pomoći ljudima oko sebe, pa i po cijenu vlastitog života, a to bi trebala i nama svima danas biti poruka i pouka - kazao je fra Ivica, koji je dodatno ponosan i zbog lokacije spomen-obilježja, koje je inače nastalo u Radionici arhitekture Gorana Rake.
- Mislim da je ovo najbolja pozicija, jer je okrenuta prema Dunavu i prema gradu. Danas oni s ovih staklenih ploča s jedne strane gledaju prema gradu koji danas živi zahvaljujući njihovoj žrtvi, a s druge strane gledaju Dunav koji mirno teče. Tu je i križ pod čijim se okriljem svi oni nalaze, a znamo da se kroz križ mora proći kako bi se došlo do uskrsnuća. Danas su njihova imena na jednome mjestu, a odabirom Pavličićevog citata “Iz Vukovara se ne može otići” koji se nalazi na spomen-obilježju, želio sam poručiti da svi oni, koji su ovdje živjeli ili su ovdje došli, vječno i ostaju u Vukovaru. Oni su sada s nama zauvijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....