Fotografija kustošijskih neonacista je zrcalo društva i fotokopija stvarnosti

Upregnula se zagrebačka policija, MUP u cjelini, skupa s policajministrom Božinovićem da zaštite anonimnost, dobar glas i nedodirljivost uglednih kustošijskih neonacista. To bismo, možda, u naivnosti i mogli smatrati dijelom zakonske procedure da ista ta policija, MUP u cjelini i isti taj Božinović, nisu svojedobno objavili ime, prezime i fotografiju čovjeka koji je skrnavio spomenik Franje Tuđmana, izloživši ga time, ciljano i namjerno, opasnosti javnoga linča.

Jasno je i nešto drugo: nisu mladi i ugledni neonacisti iz Kustošije na čas došli na zao glas jer su tako htjeli organi reda, javna glasila, politika, vladajuća ili opozicijska - upravo suprotno: svi, ili skoro svi, jamac su njihova ugleda, i ne propuštaju prigodu da ih pohvale i uzveličaju. Kustošijski neonacisti oglašeni su kao zli, jer se tu našao fotograf Nikola Šolić. Oni su mu spremno pozirali, jer su imali savršeno povjerenje u sve vas koji jamčite njihov ugled, u društvo, zajednicu, Crkvu, policiju, sudove, u onu komisiju koja radi na legalizaciji ustaškog pozdrava, te u vlast i opoziciju, tako da Šolićeva slika ne svjedoči samo o borbenoj nakani elitne mladeži čiju anonimnost policija štiti, da siluju srpske žene i djecu, nego ta slika, što je za sve mnogo važnije, svjedoči o tome da elitna mladež vjeruje da je iza njih cjelokupna zajednica, s mogućim izuzetkom verbalno silovanih srpskih žena i djece.

Na toj iznimnoj fotografiji nije, dakle, samo skupina uglednih naših neonacista, nego smo na njoj svi mi, koji s njima dijelimo isti administrativni status i jednako pravo građanstva. (Dobro, ne baš jednako, jer je malo vjerojatno da bi policajministar Božinović i njegovi štitili i našu anonimnost od mogućega neistomišljeništva rulje.) To po čemu je ta fotografija neusporedivo važna jest ono što je Henri Cartier-Bresson nazvao “odlučujućim trenutkom” (“the decisive moment”). Smisao fotografiranja, pogotovo smisao novinske fotografije, je u lovu na taj neponovljivi vremenski i slikovni moment, u koji se slije epoha. Takva fotografija istovremeno je i simbol, i metafora, i stanje stvari.

Nikola Šolić fotografirao je, prvenstveno, stanje stvari. Da nije bilo njegove fotografije, ne bi bilo ni događaja. Njegova je slika, istovremeno, i fragment stvarnosti, i zrcalo pred licem zajednice. Ona je gotovo laboratorijski precizan nalaz onoga na što je mislio Cartier-Bresson.

Ali ono što neku fotografiju čini zrcalom društva nije njezina dokumentarnost. Ono što se naziva “odlučujućim trenutkom” jest istinito, ali ne mora biti i doslovno. Primjera je bezbroj, ali jedan od najslikovitijih, a na žalost i najaktualnijih, snimljena je 13. travnja 1985. u švedskom gradiću Växjöu. Autor fotografije je Hans Runesson (1947.), fotoreporter Dagens Nyhetera, najvećega i najvažnijeg švedskog dnevnog lista. Slika prikazuje scenu s minijaturnih demonstracija pristaša Stranke nordijskog kraljevstva, švedske neonacističke partije, čijih se desetak aktivista pokušava suprotstaviti većim i brojnijim komunističkim demonstracijama: sredovječna žena u plisiranoj suknji i kaputiću od tvida zamahuje torbicom - koja svojim dimenzijama možda i ne zaslužuje utjehu deminutiva - i sleđa pogađa ćelavu glavu nacističkog barjaktara. Fotoreporter je okinuo djelić sekunde prije nego što će se torba sastati s glavom, tako da fotografija prikazuje snažnu ekspresiju samo jednoga, ženskog lica, dok muško još ne zna što će ga zadesiti.

Švedski neonacisti s fotografije ne samo da bi, po godinama, mogli biti očevi, a možda skoro i djedovi, zaštićenih kustošijskih neonacista, nego s njima dijele i isto znakovlje: keltski križ! Ono što ih, međutim, radikalno razlikuje jest odnos vlasti i novina prema njima. A bogme i odnos samih građana. Za razliku od građana Kustošije, koji su se, pravilno ocjenjujući klimu u zemlji, na koju svakako utječe i Božinovićeva policija, građani Växjöa bili su spremni obračunati se sa svojim neonacistima, a Dagens Nyheter je, naravno u afirmativnom kontekstu, sutradan na svojoj naslovnici objavio Runessonovu fotografiju, koju su u samo nekoliko dana objavile i sve najvažnije europske novine. Trebalo bi zaviriti u arhive tadašnjih dnevnih novina (ako takvo što u Hrvatskoj još postoji) pa provjeriti, ali se sjećam da su ovu fotografiju objavile i brojne hrvatske i jugoslavenske novine.
Udareni sa slike Seppo Seluska kasnije će, slijedeći vlastite ideje, završiti u zatvoru zbog ubojstva gay osobe, pa još židovskoga podrijetla, što je toliko predvidljivo da je već i dosadno. Mnogo je zanimljivija priča o ženi sa slike: Danuta Danielsson rodila se 1947. kao poljska Židovka. Mati joj je bila zatočenica koncentracijskog logora Majdanek. Danuta je, zaljubivši se u Šveđanina, emigrirala iz Poljske. Bila je domaćica, vjerojatno je bolovala od bipolarnog poremećaja, i nikako nije htjela da se zna da je ona tog nesretnog 13. travnja 1985. zveknula ćelavca torbom po glavi. Umrla je tri godina kasnije, skočivši s vodotornja, sačuvavši anonimnost.

Danuta Danielsson, po svjedočenju njezina sina, nije voljela ovu fotografiju. I bila je nesretna zbog nje. Ona na slici nije vidjela ono što su vidjeli drugi ljudi: hrabru i gnjevnu ženu, koja u rastrojenom i duboko nepravednom muškom svijetu pokušava uvesti red. Nije vidjela građansku hrabrost ni moralnu rezolutnost, nije vidjela ono što će ženu s fotografije u očima zajednice učiniti simbolom. Danuta Danielsson na slici je vidjela sebe i sav svoj jad. A samo je ona mogla znati od čega se sve njen jad sastojao. Mi koji danas gledamo ovu fotografiju, kao i oni mi koji smo je gledali u travnju 1985, o ženi sa slike ne znamo ništa. Mnogo više znamo o muškarcu sa slike, jer je on, kao i dečki iz Kustošije, naumio poopćiti svoju biografiju te je učiniti općim švedskim i nordijskim dobrom. Taj muškarac je švedski narod, a Danuta Danielsson samo jedna je tužna, sjebana i svakog poštovanja vrijedna Šveđanka. Premda ona nije u sebi nalazila ništa od simbola u koji je na ovoj fotografiji izrasla, i premda se na sve načine koji su na raspolaganju jednoj siromašnoj domaćici odupirala vlastitom poopćenju, ne prihvaćajući nikako da naspram simboličnog zla ona bude to simbolično dobro, Danuta Danielsson heroina je naših dana. Naprosto zato što je pokušala raspolagati vlastitom sudbinom. A to je u njenom slučaju značilo, ni manje ni više nego vlastitom nesrećom. O kakvog bi samo poštovanja trebali imati prema ljudima koji između utjehe u narodu i neutješnoga svog bića pravilno izaberu! Oni su velikani u svakome narodu.

Teško je, međutim, onima koje nadraste njihova fotografija, ili koji nadžive taj “odlučujući trenutak” o kojemu je tako genijalno govorio Henri Cartier-Bresson. Jer rijetko se događa da čovjek na slici, u svojim namjerama i u svojoj stvarnoj prirodi, biva usklađen s onim što slika doista jest. Tim prije što je dokumentarnost fotografije uvijek krajnje sumnjiva stvar. Pogotovo ako je fotografija stvarno dobra, i ako je stvarno novinska. Cartier-Bresson genijalno je pripovijedao o ulozi slučajnosti u fotografskom poslu, o tome da je fotograf čovjek s talentom za slučajnost, a taj se talent zasniva na beskonačnom strpljenju. “Fotografija nije dokument, nego intuicija, pjesničko iskustvo.”

Ono što je na svojoj najpoznatijoj slici, i jednoj od poznatijih slika našega vijeka, zaledio, zaustavio, fotografirao, švedski fotoreporter Hans Runesson, i što više nikad nije ponovio, pjesničko je iskustvo u kojem se prepoznaje i zrcali naše doba, doba nakon Drugoga svjetskog rata, dugi naš dvadeseti vijek, koji još uvijek nije istekao, a ne zna se ni kad će, jer dok god je nacizam naša tema, dok god je onih koji bi jebali srpske žene i djecu, i dok god su takvi pod zaštitom policije, dok god su njihove biografije intaktne, i dok god je njihovo djelo propisani lijek protiv svake čovječanske jednakosti, bratstva i ravnopravnosti, dotad traje dvadeseti vijek. (I dok god je onih kojima ovdje smeta riječ vijek, dotad traje dvadeseto stoljeće.)

Nikola Šolić nije učinio što i Hans Runesson. Njegova fotografija, naime, nije pjesničko iskustvo, ona je suhi i sirovi dokument, fotokopija stvarnosti, koja je, suštinski rečeno, suprotna smislu i svrsi novinske fotografije, onakve kakvom ju je zamišljao Cartier-Bresson. To je još jedan razlog zbog kojeg je Šolić ispravno postupio kada je odbio prodati fotografiju, nego ju je distribuirao putem društvenih mreža. Osim što je na taj način onemogućio medije da, zajedno s policijom i vlašću, manipuliraju javnošću u korist kustošijskih neonacista, on im je rječito predočio žanr svoje fotografije. Fotografija kao zrcalo i osobna iskaznica društvene zajednice.