Kad je francuska autorica Caroline Fourest prije nešto više od mjesec dana u Huffington Postu objavila tekst o “čudnoj koaliciji koja je na vlasti u Hrvatskoj” napisala je, između ostalog, da je nova hrvatska vlast bliska Opusu Dei. Jedan od dokaza tome je činjenica što je Stjepo Bartulica, savjetnik za međunarodne odnose premijera Tihomira Oreškovića, član Opusa Dei, a navodi se i da je vodio kampanju protiv homoseksualnog braka.
U Hrvatskoj te tvrdnje nikoga nisu posebno zainteresirale. Najpreciznije, Bartulica nije vodio kampanju, nego ju je podržavao, kao uostalom i mnogi koji nisu formalni članovi ”U ime obitelji”. A kad je riječ o Opusu Dei, teško je procijeniti što je od svega što se pojavi u medijima istina, a što nije. Recimo, prije tri godine zvučno se najavljivalo da hrvatska ”podružnica” te, kako se naglašavalo, tajanstvene crkvene organizacije koristi za sastanke vilu Željke Markić na Šipanu. Kad se uzme u obzir sve izmišljotine vezane za čelnicu udruge ”U ime obitelji”, i to treba uzeti s krajnjoj rezervom. Ipak je najzanimljivije pitanje na koje se sigurno neće lako naći odgovor jesu li zaista tako moćni da su svoje ljude “ubacili” i u sam vrh hrvatske politike, kako se to tvrdi u Huffington Postu.
Utemeljenje u Španjolskoj
Opus Dei je utemeljen 1928. godine u Španjolskoj, a danas je prisutan u 80 zemalja svijeta. Josemaría Escrivá de Balaguer, za vrijeme duhovnih vježbi u Madridu, Božjim nadahnućem utemeljuje Opus Dei, a prvi centar, Academia DYA otvara se pet godina poslije. Sveta stolica 1947. godine dodjeljuje prvo papinsko odobrenje, a Pio XII definitivno odobrenje Opusu Dei. To je odobrenje omogućilo da oženjeni budu primljeni u Opus Dei, a 1975. nasljednik Josemaríje Escriváa postaje Álvaro del Portillo. U siječnju 1991. Ivan Pavao II zaređuje ga za biskupa, a nakon njegove smrti 1994. godine papa Wojtyla imenuje Javiera Echevarríju prelatom Opusa Dei.
Buru je izazvala knjiga Dana Browna ”Da Vincijev kod”, koja je postigla nezapamćen interes i prodana je u više od 20 milijuna primjeraka. Roman je na neki način nastavak knjige ”Sveta krv, sveti gral” Henryja Lincolna, Michaela Baigenta i Richarda Leigha, prepun teorija urote i zakulisne borbe između Opusa Dei i Sionskog priorija oko teze da je Isus imao dijete s Marijom Magdalenom. Knjiga je potakla zanimanje za legendu o svetom gralu, a na noge se digla Crkva, pa i svećenici Opusa Dei. Demantirano je sve ono što se vuklo u napisima oko te moćne crkvene organizacije, da pripadnici Opusa Dei imaju fanatične rituale, da im ni bičevanje nije strano i da su organizacijski tako dobro posloženi da vuku konce u politici i biznisu širom svijeta. Kad se za Opus Dei kaže da je tajnovita organizacija, njeni članovi će odgovoriti da ni to jednostavno nije tako. Zna se gdje mu je sjedište, tko je na čelu, koji su mu ciljevi, u kojim država djeluje i da broji oko 90.000 članova. (autor: Jurica Körbler)
I kći premijera Oreškovića boravila je u njihovom studentskom domu u Zagrebu
U Katoličkoj crkvi različitih institucija i duhovnosti ima k’o pljeve. Ali oko niti jedne nisu isprepleteni toliki mitovi, uglavnom crne legende i romani (Da Vincijev kod) kao kada je u pitanju Opus Dei ( Djelo Božje). Danas možemo reći da je, kada je Opus u pitanju, fikcija dobrim dijelom pobijedila stvarnost. Ako bih studentima na najjednostavnijem primjeru trebao objašnjavati što je to francuski kulturni teoretičar Baudrillard mislio pod pojmom “hiperrealnosti”, odnosno “simulakruma”, onda bih im ispričao priču o javnoj percepciji Opusa kao “simulakruma”, te dao njegovu najjednostavniju definiciju: Simulakrum je kopija za koju ne postoji original. Za ljubitelje teorija zavjere Opus Dei do dana današnjeg stoji visoko na ljestvici, kao i za “povjesničare” koji su “lišeni” ideoloških (hipo)teza.
Ta medijska priča, simulakrum, o Opusu prvi puta je započela 1956. godine kada je ugledni francuski Le Monde objavio nekoliko članaka o ovoj Ustanovi koju su opisali kao “reakcionarnu ultraklerikalnu kamarilu.” Otada, pa i u dijelu samih crkvenih krugova, za opusovce se lijepe fantazme poput “bijela masonerija”, “tajna organizacija koja želi zavladati svijetom”, “sveta mafija” i slično. Za prikaz te “maštovitosti” trebao bi puno veći prostor od ovoga. Ograničimo se tek, u mnoštvu ostalih, tek na četiri takva konstrukta koji se odreda vrte o nevjerojatnoj unutarcrkvenoj ili političkoj moći Opusa Dei.
Francova vlada
Već spomenute 1956. godine mediji su pisali kako članovi Opusa čine dio Francove vlade. To je točno. Od te godine više je članova Opusa obnašalo funkcije ministara. Imenom i prezimenom: Laureano Lopez Rodo, Alberto Ullastres, Mariano Navarro Rubio, Gregorio Lopez Bravo, itd. No kad se govori o “suradnji” Opusa Dei s frankizmom, obično se propuste neki “nebitni detalji”. Prvo, radilo se o tehnokratima pravnog ili ekonomskog habitusa koji su, suprotno Francovim fašistoidnim falangistima, zagovarali otvaranje Španjolske prema van, prema modernim europskim nacijama, jer je to za njih bio jedini put izlaska te zemlje iz bijede. Upravo su ministri koji su bili povezani sa Djelom, vjernici laici, neutraliziravši falangiste, priuštili frankizmu nenasilnu predaju vlasti. Poznato je da članovi Opusa Dei, baš kao i ostali članovi Katoličke Crkve, slobodno odabiru hoće li se baviti politikom te sami odabiru političku stranku, ali polazeći od zajedničkih vrijednosti i sasvim specifične duhovnosti. Tako se u krivotvorenju priče o Djelu prešućuje kako su brojni članovi Djela bili isto tako aktivni u političkoj opoziciji - Rafael Calvo Serer, ugledni član Opusa Dei, svoj je list “Madrid” pretvorio u jedne od najglasnijih opozicijskih novina, Francova vlada mu je zatvorila novine, a on je morao pobjeći u izgnanstvo u Francusku.
Tko ne razumije okolnosti i kontekst Španjolske u to doba, taj kaos i ludilo u kojem su se krvnici i žrtve stalno izmjenjivali u ulogama, gdje su, istinabog, dijelovi episkopata davali legitimitet Francu, koji je, “milošću božjom” 1939. uspostavio diktatorski režim, teško može razumjeti i “umijeće mogućeg” koje su ti članovi Opusa Dei, ministri, u to vrijeme primjenjivali. Dok se crveni i crni kolju, još jedan “nebitan detalj”, Opus Dei radi na obrazovanju, otvara sveučilišta i stvara novu pravnu i političku elitu zemlje, čemu se Franco žestoko protivio. Progonio ih je. U to vrijeme se Opus Dei, zbog Francovog terora i neprijateljstva njegovih falangista, puno više razvijao izvan granica Španjolske. Toliko ih je Franco “volio”, tako “dobro” su “surađivali” sa frankizmom.
Jednako je tako i sa optužbama, da su i u Crkvi bili “reakcionarna snaga”. Sasvim suprotno. Ideje koje je utemeljitelj Opusa sv. Josemaría Escrivá de Balaguer razvijao dvadesetih godina zaživjele su tek četiri desetljeća kasnije, na “reakcionarnom” 2. vatikanskom saboru. Njegova ideja kako svetost nije rezervirana samo za klerike, te isticanje (poziva) svetosti svih vjernika (laika) u duhovnosti svagdašnjice, zapravo je identična preteča famozne “sheme 13” o apostolatu laika 2. vatikanskog sabora. Isto tako, tijekom Koncila članovi Opusa Dei bili su žestoki zagovornici podanašnjenja (aggiornamento) Crkve suvremenom svijetu, suprotno tradicionalistima i fundamentalistima. Baš “konzervativno” i “reakcionarno”. To je ta “ultraklerikalna, reakcionarna kamarila”, koja “ultraklerikalno” afirmira laike (!?), kako ju je na svjetsku pozornicu donio i opisao Le Monde 1956.
Posebna priča je status osobne prelature i “moć” (za Escrivu “moć” je služenje) koju su dobili zahvaljujući Ivanu Pavlu II. koji je “ekspresno” Escrivu uzdigao na čast oltara. O “tajnoj vezi” Opusa i Wojtyle je toliko gluposti ispričano da ću donijeti samo "najgenijalniju”, onu koja je od Wojtyle napravila njihovu sponzorušu.
Opus i Wojtyla
Dakle, siromašnog poljskog biskupa, kardinala Wojtylu je cijelo vrijeme sponzorirao Opus Dei, financirajući njegova putovanja u Rim, dajući mu smještaj itd., pa im je ovaj kada je postao papa sve vratio. Istina je pak da je Wojtyla u Rimu odsjedao u Poljskom kolegiju na Piazza Remuria, a karte mu je plaćao poljski episkopat. Opus Dei u Poljskoj gotovo da nije postojao, a Wojtyla Escrivu uopće nije poznavao. Dapače, Escrivu i Opus Dei na “veliku pozornicu” u Crkvi, nakon Pia XII., izveo je Ivan XXIII. zvan Dobri, imenujući ga na važno mjestu, uoči Koncila, pri komisiji koja je pripremala reforme kanonskog prava, gdje će biti omogućena institucija osobne prelature. Eto kako im je Wojtyla “to” dao. I Escrivinog pomoćnika Alvara del Portilla promovirao je Ivan XXIII. pri komisiji za laike.
Kako je onda Wojtyla došao u kontakt s Djelom Božjim? Sasvim slučajno. Wojtylin prijatelj, msgr Deskur poznavao je msgr Portilla, nasljednika pokojnog Escrive. Tijekom Koncila Deskur i Wojtyla u desnoj lađi bazilike, pored relikvija sv. Jozafata, “nabasali” su na Portilla i tada ih Deskur upoznaje.
Prvi kontakt, sada već pape, Ivana Pavla II, s Opusom Dei dogodio se 10. travnja (evo dobrog datuma za hrvatske teoretičare zavjera) 1979. kada je nekoliko tisuća studentske mladeži Opusa Dei u dvorani Pavla VI. oduševilo Wojtylu, koji je zagovarao “novu evangelizaciju”. U tom kontekstu “nove evangelizacije”, nije “digao” samo Opus Dei, već kao lijek okoštalim crkvenim strukturama i Neokatekumene, Fokolarine, zajednicu Sv. Egidija, itd. Ali je “tajni” i “sumnjivi” Opus Dei jedini privlačio medijsku pozornost i draškao maštu u projektu “nove evangelizacije” koju je Ivan Pavao II. inaugurirao.
Beatifikacija Escrive
Tu je i priča kako je “ekspresno” beatificirao Escrivu, 17 godina nakon smrti. No, opet manjka jedan “nebitan detalj”. 1983. godine Ivan Pavao II. pojednostavnio je proces beatifikacije i kanonizacije (Divinus perfectionis magister). Prema starim pravilima CIC –a iz 1917. godine da bi se uopće otpočeo proces beatifikacije moralo je proći pola stoljeća od nečije smrti. Po novom, tek pet godina. U tom smislu, Majka Tereza beatificirana je još ekspresnije od Escrive, za šest godina, pa i sam pokojni Ivana Pavao II. Eto, takav Vam je “izuzetak” bila Escrivina “ekspresna” beatifikacija. No dosta o fantazijama...
Treba reći i to da, ako su kroz povijest neki članovi Djela činili zlo, to nije, kao i kod svake druge institucije, stvar i “diktat” Opusa već, suprotno, odstupanje od onoga što je njihov sveti utemeljitelj zacrtao. Tu ne vrijedi ona Šukerova da u “svakom kukolju ima žita”.
Kakav bi to bio, onda Opus Dei lišen “simulakruma” i “Da Vincijevih kodova”? Pomalo dosadan. Možda je najbolje prikazati kako Opus Dei funkcionira na jednom mikrouzorku, u Hrvatskoj. Tako je i svugdje.
Opus Dei počeo je u Hrvatskoj službeno djelovati prije 13 godina kad se nekoliko vjernika laika sa dva svećenika, jedan Portugalac i Španjolac, doselilo u Hrvatsku kako bi radili na širenju evanđelja i duhovnosti Djela.
Don Julio Guijarro-Garcia, Španjolac iz Madrida, smijući će vam reći kako on i don Jorge Ramos, Portugalac sa hrvatskim državljanstvom, jedan od najomiljenijih ispovjednika u zagrebačkoj katedrali, nisu znali niti riječi hrvatskog. “Don Jorge i ja smo odmah krenuli u školu, kako bismo što prije naučili hrvatski i mogli samostalno razgovarati sa ljudima. Kad svećenik Opusa dođe u neku zemlju, on ostaje cijeli život”, tumači don Julio “tako da je dobro da što prije naučimo jezik naše nove domovine”.
Danas ova osobna prelatura Katoličke Crkve u Zagrebu ima dvije kuće za žene i jednu kuću za muškarce, a duhovne obnove već godinama redovito održavaju u Splitu i Rijeci. Gotovo od samog početka rada u Hrvatskoj svećenici iz Zagreba putuju jednom mjesečno u Split te tamo služe misu, drže mjesečnu duhovnu obnovu za muškarce, pa za žene, dok laici Opusa Dei drže poduke iz filozofije, teologije, povijesti Katoličke Crkve, itd. Opus Dei kao osobna prelatura nije ustanovljen prema teritorijalnim mjerilima – poput biskupija ili župa - tako da za svoje djelovanju na teritoriju neke biskupije uvijek prvo trebaju dobiti suglasnost biskupa. Dakle, nije točno da su “Crkva u Crkvi”. Prije 13 godina dobili su je od nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Bozanića.
Studentski dom
Opus Dei je prije nekoliko godina otvorio muški centar u Držićevoj - kulturni centar Gradec u sklopu kojeg je i studentski dom. Osim studenata koji žive u domu u svako doba dana u prekrasnoj, svijetloj knjižnici zateći ćete studente koji ovamo dolaze učiti, bez obzira na to jesu li članovi ili suradnici Opusa Dei. Uz studente koji žive u studentskom domu su i tri svećenika, u muškoj kući živi i nekoliko laika koji se nazivaju numerariji – to su visokoobrazovani muškarci koji žive u skladu sa duhovnošću Opusa Dei te zajedno sa svećenicima pomažu u evangelizaciji pružajući duhovno vodstvo vjernicima koji dolaze na duhovne obnove i razgovore. Članom Opusa Dei može postati svaka punoljetna osoba koja živi duhovnu formaciju Djela.
Na zagrebačkim ulicama, po suncu, kiši i snijegu na biciklu, možete vidjeti i trećeg svećenika Opusa Dei u Hrvatskoj, također Španjolca, don Josepa, vikara prelature u Hrvatskoj. Svećenici Opusa Dei surađuju sa župnicima na području svog djelovanja, tako da uz apostolat koji obavljaju u okviru svoje duhovnosti, redovito ih možete naći kako ispovijedaju u zagrebačkim župama. Duhovne obnove i sve aktivnosti Djela održavaju se odvojeno za muškarce i žene. Laici u Opusu Dei također uz aktivnosti koje imaju unutar prelature – mjesečne i godišnje duhovne obnove, tjedne jednosatne naobrazbe aktivno djeluju i u svojim župama. Don Josep svaki dan biciklom odlazi u dvije ženske kuće prelature u središtu Zagreba – u jednoj je i studentski dom za djevojke. Dnevni ritam sličan je kao i u muškoj kući - ranojutarnja misa, razmatranje evanđelja, pa odlazak na fakultete ili posao... Najveći dio članova Opusa Dei su ljudi koji žive u svojim obiteljima te jednom tjedno ili jednom mjesečno, ovisno o svom angažmanu u Djelu, dolaze u centar na jednosatni tjedni susret ili mjesečnu duhovnu obnovu, kroz koje dobivaju pomoć i poticaj da sve svoje svakodnevne okolnosti pretvaraju u priliku susreta s Bogom i služenja drugima. Emil tako svake subote u žensku kuću dovozi na radionice plesa, kuhanja ili odijevanja te poduku jezika, kulture ili književnosti svoje kćeri i subotu, a zatim sa sinom odlazi u mušku kuću gdje dječaci imaju priliku učiti uz stručni nadzor, baviti se robotikom ili izradom maketa. Preko ljeta članice prelature organiziraju putovanja za djevojke u Britaniju i Španjolsku radi učenja jezika i upoznavanja kulture, jednotjedne kampove za djevojčice na Prviću te radne kampove za studente za pomoć starim i nemoćnim osobama u srcu Like. I dok će djevojke organizirati tjedno igranje odbojke i bavljenje gimnastikom, u muškoj će kući organizirati igranje nogometa i karting. Tijekom tih subota, ali i u bilo koje doba dana tijekom tjedna u obje kuće za razgovor i ispovijed dostupni su svećenici. Gotovo svaki tjedan organiziraju se održavanje tribina za odrasle i mlade – na temu kulture, povijesti, gledanje filmova...
Vjerojatno u ovom kratkom orisu djelovanja Opusa Dei u Hrvatskoj nema ništa što bi zagolicalo maštu dežurnih teoretičara zavjere kada je prelatura u pitanju. Dosadno, kako već rekoh. No da isti teoretičari ne ostanu uskraćeni za neke maštovite konstrukcije, za kraj jedna činjenica. Jedna od osoba koja je boravila, kao studentica, u kući Opusa Dei kod kolodvora je i kćerka aktualnog premijera Tihomira Oreškovića. Eto, baš da vidimo kakva se maštovita, možda politička, priča može isplesti o utjecaju Opusa na aktualnu vlast. (autor: Ivica Šola)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....