'GOVORIO JE: DOBILI SMO SVOJU ZEMLJU, A U NJOJ NITKO NIJE SRETAN' Prijatelji o Zvonku Bušiću

ZADAR - Izdržavati zatvorsku kaznu sanjajući slobodnu Hrvatsku izgleda da je bilo lakše, uz sve nevolje, nego izdržavati hrvatsku zbilju - kazao je Dražen Budiša u Rovanjskoj

Mrtvog na podu kupaonice pronašla ga je supruga Julienne Bušić. Vijest o Bušićevoj smrti Budišu je zatekla na odmoru u Murteru.

- Zvonko je napisao dva oproštajna pisma. Svojoj supruzi Juliane, rodbini i prijateljima te Hrvatima u kojima je molio za oprost za ono što je učinio, ali više nije mogao izdržati. Zaklinje nas da se nastavimo boriti za hrvatstvo i Hrvatsku. Ali na jednom mjestu u pismu upućenom supruzi kaže da nije više mogao živjeti u Platonovoj pećini. To je jedna slika koja govori kako je doživljavao današnje prilike i kako je velika razlika između sna o Hrvatskoj kojeg je kao mladi čovjek nosio i zbog kojeg je tako tegobno prolazio kroz život, i okolnosti u kojima se našao.

Učinio je to jutros nakon što se vratio iz Udbine gdje je bio na misi u povodu dana hrvatskih mučenika. Jedan od najvećih hrvatskih mučenika, bio je dobar čovjek - kazao je Dražen Budiša zamolivši novinare u ime obitelji Bušić za razumijevanje da ih se u ovim trenucima ne uznemirava.

Vidno pogođeni Budiša odbio je dati bilo kakve daljnje komentare.

Zvonko Bušić je subotu proveo na Udbini gdje je bio jako nezadovoljan atmosferom, kazao nam je njegov nećak Goran Bušić.

- Razočarao ga je posjet Udbini, reakcije ljudi na svećenika koji je s oltara pozdravio Bandića, a ovaj nosi bedž s Titovom slikom. Požalio se na to društvu s kojima je bio. Nije bio dobro zadnje vrijeme. Govorio je kako smo dobili svoju zemlju, a u njoj nitko nije sretan. Zadnji put sam ga vidio prije dvadesetak dana. Nikad nije pokazivao što ga muči, uvijek je drugima davao savjete - kazao je nećak Goran.

- Bilo bi najčudnije da je umro od srčanog udara - dodao je Bušićev prijatelj Josip Đerek iz Imotskog.

- Poslao je poruku u svom stilu. Bio je izvanzemaljac po svom stilu, domoljublju, ideji. Ovo je još jedan od njegovih svijetlih poteza - kazao je Đerek dodavši da se sa Zvonkom čuo prekjučer. Bio je normalan, gledao je "Prosjake i sinove" s Julienne, nije bilo nikakvih nagovještaja da bi nešto mogao sebi napraviti. Bio je u odličnoj fizičkoj kondiciji, dnevno je radio 250 zgibova, svaki dan je plivao ispred kuće, kazao je Đerek.

- Nije bio u depresiji, ali je bio jako razočaran. On je došao iz drugog svijeta. Ako se ponašaš mimo zatvorskih pravila, leti ti glava, a ovdje ideš naprijed. Pošto je izašao iz zatvora, nakon godine dana, rekao mi je da bi se najradije vratio u zatvor. Bio je zaprepašten činjenicom da se zakoni u našoj državi ne poštuju, da se država ne može urediti tako da pristojno funkcionira za narod i opće dobro, nego da se za kršenje pravila dobiva zlatna medalja - rekao je Đerek. Istaknuo je da Zvonko nije bio razočaran u narod, nego da nije shvaćao da se nešto stalno može raditi naopako. Također je snažno osjećao stigmu "ubojice i terorista" koju su mu pripisivali mediji, kazao je Đerek.

- Zvonko je u početku imao nevolju da ga svaka baraba nazove teroristom i ubojicom. Uporno se godinama i prije njegovog povratka govorilo kako je policajac poginuo prilikom demontaže bombe. Činjenice su potpuno drugačiju. Policajac je demontirao bombu na kolodvoru po njegovoj shemi koju je ostavio u drugom pretincu. Dakle, izvukli su bombu iz pretinca, stavili je u kombi i odveli 10 kilometara u Bronx na poligom za uništavanje bombi. Bombu su stavili u jarak, detonirali, ali nije pukla. Nakon 30 sekundi, što je mimo svih pravila, ljudi dolaze nad bombu i ona u tom trenutku eksplodira i raznese jednog policijaca. A stalno se pisalo drukčije. Policajac dakle nije poginuo pri demontaži nego na poligonu za uništavanje eksplozivnih naprava, izvan svake Zvonkove odgovornosti. To ga je trgalo sve do dokumentarnog filma Ljiljane Bunjevac Filipović premijerno prikazanog prije nekoliko mjeseci u kojem je sve to detaljno razjašnjeno. Tada mi je rekao: "Barem je ostao zapis o tome što je i kako bilo." Koje je on muke u sebi nosio, zbog ubojstva policajca, zbog Bruna Bušića, i drugo, teško je proniknuti u dušu, bez obzira koliko ste s nekim bili bliski. Ali Zvonko je to sve itekako osjećao - kazao je Đerek.

Za Bušića je rekao da se nikad nije smatrao naivnim. Nije bio neinteligentan da nije znao u koje se opasnosti upušta, i što jedan takav posao, "dignuti" avion, znači. On je to napravio stručno, sposobno, s tim da je već tada prešao na drugi svijet. Rekao mi je sto puta da bi sve to isto opet napravio - završio je Josip Đerek.