HAŠKI BRANITELJ GOTOVINE Vođe Srba trebaju priznati zločinačku prirodu RSK, a hrvatski vrh bol Srba zbog zločina nakon Oluje

Dana 8. svibnja ove godine, na Dan pobjede u Europi, kad je cijeli kontinent obilježio 70 godina oslobođenja Europe od fašizma, Milorad Pupovac, Vesna Teršelić i drugi iz nevladine organizacije Documenta održali su komemorativnu ceremoniju u sjećanje na žrtve Savezničkih sila: žrtve od Dresdena do Bleiburga. Iz Njemačke su pozvali pet žrtava koje su preživjele bombardiranje Dresdena zapaljivim bombama da ispričaju svoje priče u HNK-u u Rijeci gdje im je Oliver Frljić pružio priliku da ispričaju svoje priče.

Što kažete? Ne sjećate se da su Pupovac i Documenta organizirali takve komemoracije u Rijeci za žrtve Dresdena i Bleiburga? Zapravo ni ja se ne sjećam takvog događaja. Zato što se nije dogodio. Ono što sam vam upravo opisao gore u tekstu je nešto što Pupovac i kompanija nikad ne bi napravili na komemoraciji za Dan pobjede u Europi zbog toga što je sam Pupovac 2010. godine rekao da „osuđuje politiku izjednačavanja žrtava.“ Bio je protiv izjednačavanja žrtava 2. svjetskog rata zbog toga što su žrtve fašizma ubijene zbog zločinačke politike, dok žrtve Savezničkih sila nisu bile žrtve zločinačke politike već osvete koja nije bila službeno odobravana.

Međutim, ovoga tjedna, kad Republika Hrvatska slavi svoje vlastito oslobođenje u Operaciji Oluja, moći ćete čuti Pupovca kako govori nešto posve drugačije, nešto poput onoga što je rekao prošle godine u ovo vrijeme: “Pravog pomirenja neće biti dok svi mrtvi neće biti jednako spomenuti.” Kad se ova izjava usporedi s Pupovčevim stavovima o tome kako sjećanje na žrtve 2. svjetskog rata ne bi trebalo biti izjednačeno, jasno je da je Pupovac svjestan da iza njegovih napora da izjednači žrtve Domovinskog rata stoji politički cilj: cilj izjednačavanja odgovornosti vodstva Srbije i Hrvatske tijekom 1990-ih. Ne postoji drugo objašnjenje zašto bi Pupovac tretirao žrtve različitih ratova prema različitim kriterijima. Republika Hrvatska će 4. i 5. kolovoza odati počast svojoj vlastitoj pobijedi nad još jednom zločinačkom politikom: oslobođenjem jedne trećine hrvatskog teritorija od tzv. „Republike Srpske Krajine“ što je Haški tribunal u predmetu Milana Martića već proglasio, van svake opravdane sumnje, udruženim zločinačkim pothvatom na hrvatskom teritoriju.

Prema presudi tribunala, RSK bila je zločinački pothvat kontroliran iz Beograda kojem je cilj bio stvaranje etnički čiste Velike Srbije progonom i iseljavanjem ne-srpskog stanovništva s okupiranih hrvatskih područja. Međunarodni sud pravde potvrdio je ovaj zaključak u svojoj presudi u slučaju Republike Hrvatske protiv Srbije za genocid. Za razliku od toga, Haški tribunal utvrdio je da nije postojala zločinačka namjera sa strane hrvatskog vrha prema hrvatskim Srbima. Čak je i u prvostupanjskoj presudi kojom je general Gotovina bio pogrešno osuđen, Raspravno vijeće s predsjedavajućim sucem Oriejem jednoglasno utvrdilo da predsjednik Tuđman i hrvatski vrh nisu namjeravali dozvoliti ubijanje Srba, ili uništavanje ili krađu njihove imovine. Štoviše, Raspravno vijeće suca Orieja jednoglasno je utvrdilo da hrvatska država nije provodila politiku neprocesuiranja zločina počinjenih protiv Srba. To je sada jednoglasan zaključak svakog suca MKSJ-a u predmetu Gotovina, kako na raspravnoj tako i žalbenoj razini. Nadalje, iako je Raspravno vijeće suca Orieja (pogrešno) utvrdilo etničko čišćenje Srba iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, utvrdilo je da nije bilo etničkog čišćenja Srba iz bilo kojeg drugog dijela „Krajine.“

Stoga je u žalbenom postupku jedino pitanje bilo da li je Raspravno vijeće suca Orieja ispravno utvrdilo etničko čišćenje Srba iz spomenuta četiri grada, Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, unatoč tomu što je Vijeće suca Orieja zaključilo da nisu bili prognani iz bilo kojeg drugog dijela „Krajine.“ Žalbeno vijeće većinom je glasova utvrdilo da hrvatska vojska nije protjerala Srbe iz tih četiriju gradova te su oslobodili generale Gotovinu i Markača.

Utvrđenja iznesena u ovim dvjema presudama MKSJ-a u slučaju Gotovina su neporeciva: hrvatski vrh nije imao nikakvu namjeru ubijati ili protjerivati hrvatske Srbe, te nije imao namjeru uništavati ili krasti njihovu imovinu. Hrvatski vrh nije prognao srpsko stanovništvo. Konkretno: hrvatski vrh nije provodio zločinačku politiku protiv srpske manjine u Hrvatskoj.

Jedan od ciljeva zbog kojih je 1993. godine formiran MKSJ bio je da povijesni opis događaja iz 1990-ih zabilježi jedno neovisno, međunarodno tijelo čime bi se stanovnike jugoistočne Europe oslobodilo mitskih povijesnih zapisa stvorenih od strane elita. To neovisno tijelo sad je reklo svoje. Sa srpske strane postojao je zločinački politički cilj koji je rezultirao smrću desetaka tisuća ljudi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, i protjerivanjem stotina tisuća ljudi. Sa hrvatske strane nije postojao nikakav zločinački plan usmjeren prema srpskoj manjini, iako su zločini počinjeni i sa hrvatske strane. Hrvatska je vodila legitimnu vojnu operaciju na koju je imala pravo prema međunarodnom pravu.

Nadao sam se da će presude MKSJ-a postaviti čvrst temelj za početak procesa pomirbe u regiji. Što bi se dogodilo da je Aleksandar Vučić otišao u Srebrenicu i izrazio svoje žaljenje zbog toga što je tamo bio počinjen G-E-N-O-C-I-D? Što da je Milorad Pupovac javno i nedvosmisleno osudio zločinačku politiku vodstva hrvatskih Srba tijekom rata bez da istovremeno osuđuje hrvatsko vodstvo? Što da su se, kao rezultat tih gesti, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Zoran Milanović pojavili zajedno na komemoraciji održanoj 28. rujna u spomen svih onih besmisleno ubijenih ljudi u Varivodama i drugim mjestima nakon Operacije Oluja da bi prenijeli svoje iskreno žaljenje cijelog hrvatskog naroda zbog ubojstva tih nevinih žrtava?

Nažalost, uporno nepriznavanje povijesnih činjenica koje je potvrdio Haški tribunal i dalje onemogućava pomirbu. Vučić i dalje negira genocid u Srebrenici unatoč brojnim presudama MKSJ-a te presudi Međunarodnog suda pravde kojom je potvrđeno da se radilo o genocidu. Vučić i Pupovac organiziraju „dan žalosti“ na dan 5. kolovoza kad Hrvatska slavi svoje oslobođenje od onoga što je Haški tribunal potvrdio da je bio srpski zločinački pothvat. Oboje i dalje inzistiraju na stajalištu da je preko 200.000 Srba bilo „protjerano“ iz Hrvatske unatoč presudama MKSJ-a koje pobijaju takvu tvrdnju. A oboje tvrde da bi se „trebali jednako sjećati žrtava ratova iz 1990-ih,“ što je nešto što bi obojica osudila da se radi o žrtvama 2. svjetskog rata.

Nadajmo se da će jednoga dana Vučić i Pupovac uvidjeti da je održavanje „dana žalosti“ na dan oslobođenja Hrvatske jednako provokativno kao da Hrvatska održi „dan žalosti“ za žrtve Križnog puta 8. svibnja, na Dan pobjede u Europi. Treba nam manje provokacija, i više državničkih mjera. Poput priznavanja genocida u Srebrenici, ili zločinačke prirode Republike Srpske Krajine. Također nam treba da hrvatski vrh prizna bol koju Srbi osjećaju zbog zločina počinjenih nakon Operacije Oluja. Možda bi 28. rujna, obljetnica ubojstava u Varivodama, bio primjeren dan za to. Ali ne 5. kolovoza. 5. kolovoza je dan Republike Hrvatske, dan kad slavimo oslobođenje zemlje od zlog političkog projekta, dan kad izražavamo zahvalnost onima koju su odveli Hrvatsku u pobjedu. I kad se prisjećamo svakog pojedinog vojnika koji je dao svoj život, ili dio svog tijela ili uma, kako bi svaki hrvatski građanin mogao danas živjeti u slobodi. Neka im je vječna slava i hvala.