HAŠKI SUD DANAS ĆE PRESUDITI RADOVANU KARADŽIĆU Psihijatar i loš pjesnik koji je silno mrzio Sarajevo i osmislio strašan genocid u BiH

Od kraja rata u Bosni i Hercegovini prošlo je više od 20 godina, sukobi su okončani Daytonskim sporazumom krajem 1995. godine. Bio je to krvav i nemilosrdan rat svih protiv svih na tom malom području usred brdovitog Balkana. I danas, 20, 25 godina kasnije, jedan od “inženjera ratnih zbivanja” napokon se mora suočiti sa svojim, apsurdno zvuči, političkim djelovanjem. Nakon toliko godina spora pravda zakucala je i na njegova vrata. Vođa bosanskih Srba, osrednji psihijatar, anakroni nerazumljiv pjesnik te, na žalost, uspješan graditelj zločina, Radovan Karadžić bio je na početku gotovo rodonačelnik i glavni i odgovorni arhitekt tog bosanskohercegovačkog ratnog kaosa. Radovan Karadžić bio je (pred)određen da bude onaj koji će agresivni srpski nacionalni program s kraja 20. stoljeća provesti u “život”.

U trenucima kad su njegovi kasniji mentori i duhovni očevi, sarajevski profesor Milorad Ekmečić te “otac srpskog nacionalizma” Dobrica Ćosić, 1986. godine stvarali Memorandum SANU (na kojem je Slobodan Milošević gradio krvavi raspad Jugoslavije), Radovan Karadžić u Sarajevu je čekao suđenje za financijske malverzacije te neplaćanje gradnje vikendice na Palama, tada još zaraslom dalekom sarajevskom predgrađu.

Karadžić čeka suđenje, a tadašnje pravosuđe, nakon sumnji da bi psihijatar ulovljen s rukama u pekmezu mogao pobjeći u inozemstvo te izbjeći ruci samoupravne pravde, odlučuje se na privođenje i pritvor do suđenja. Tako je, tom odlukom, nepoznati harni pravosudni sarajevski birokrat možda utjecao na tijek povijesti. Pogotovo zato što se u pritvorskoj ćeliji sarajevskog općinskog suda Karadžić upoznao i zbližio s još jednim, kasnijim, bezočnim ratnim overlordom Momčilom Krajišnikom, koji također čeka suđenje zbog privrednih marifetluka, kao jedan od direktora u sarajevskom Energoinvestu. Na suđenju su mu odrapili tri godine zatvora. Na slobodi čeka pravomoćnost sudske odluke, koja nikako da se provede. Kreću žalbe, protužalbe, pa odluke na višim pravosudnim instancama. Tromo, nepovezano i dugo. Sve se oteže, taman na pune četiri godine, kada Karadžić kao Ćosić-Miloševićev pomazanik stupa na političku scenu BiH, kojoj je rat već suđen, a zadah razaranja mogao se namirisati. Bila je 1990. godina, Karadžić više nije nepoznati privredni kriminalac i autor nekoliko neprimijećenih zbirki pjesama, već odlučni šef svekolikog srpstva u BiH te ravnopravni dio SANU-miloševićevskog projekta. Plan je već bio tu, a nenadareni deseterački pjesnik spreman na njegovu provedbu u borbi (kako se pretpostavljalo) za ostatke jugoslavenskog plijena, na platformi “gdje ima Srba, tamo je i Srbija”. Karadžić je za to pogodan odabir. Spreman je prihvatiti ulogu koja mu je namijenjena, a o karakteru svjedoči i jedan njegov suradnik koji je rekao da se on sam sebi toliko svidio kad je prvi put nastupao na televiziji da je taj “televizijski gard” zadržao i u običnom razgovoru s ljudima.

Puno prije rata u Bosni i Hercegovini Karadžić je napisao zloguku pjesmu koju će kasnije mnogi citirirati kao najavu njegove budućnosti: “Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi/U dimu vidim našu savest/Između naoružanih grupa, naoružano drveće /Sve što vidim je naoružano/ Sve je vojska, borba i rat”.

Karadžić ne voli grad. Ne voli Sarajevo. Ono ga plaši. Zato često s ponosom ističe seljački karakter Srba (“Nema pod kapom nebeskom trpeljivijeg naroda od bosanskih Srba”). Mnogi će taj njegov strah od urbanog vidjeti u tome što je godinama razarao grad u kojem je živio - Sarajevo, a od jednog brdovitog razbacanog sela, koje je izigravalo gradsko predgrađe, Pala, napravio je središte svoje tvorevine.“Karadžić, kao i većina optuženih na Haaškom sudu, nisu ni čudovišta, ni psihopati, ali su u kritičnom trenutku života izgubili moralni kompas, što je koštalo života tisuće i tisuće ljudi”, rekao je američki povjesničar i stručni svjedok Haaškog suda Robert J. Donia, autor knjige “Radovan Karadžić: Arhitekt bosanskog genocida”.

Radovan Karadžić, u svakom slučaju, ostaje simbol ratnih strahota, progona, genocida, uništenja na prostoru bivše Jugoslavije, ali njegovo čedo - Republika Srpska - još je noćna mora BiH koja zbog toga ne može prodisati kao punokrvna država. Teritorij RS-a - koji je u ratu zauzet i na kojem danas ne živi više od 8 posto prijeratne hrvatske i oko 30 posto bošnjačke populacije te čiji današnji predsjednik Milorad Dodik ne dopušta da BiH funkcionira kao država u državnopravnom smislu - zalaže se da dvojica ratnih zločinaca, Radovan Karadžić i njegov zapovjednik vojske Ratko Mladić, odgovorni za sve bosanskohercegovačke strahote, dobiju ulice u gradovima iz kojih su protjerali, pobili i izbrisali njihove stanovnike, Bošnjake i Hrvate. U toj “tvorevini” danas je i Srebrenica, najtragičniji simbol njegova ratnog pohoda i 8000 pobijenih muškaraca Bošnjaka, koje su u svega nekoliko dana pobile njegove trupe, dok je on slavodobitno i pompozno za kamere televizija iz dvogleda promatrao gradić u uništenju. Tako je nekadašnji psiholog NK Sarajevo postao kreatorom suludog ratnog zločina, a baš je na pomoćnom igralištu kluba u kojem je radio, na sarajevskom Koševu, bilo ratno groblje njegovih žrtava.

Radovan Karadžić rodio se 19. lipnja 1945. (negdje stoji i 1944.) u selu Petnjica kod crnogorskog gradića Šavnika na Durmitoru. Otac mu je bio postolar, ali između izrade cipela i opanaka otac gusla deseterce o kosovskom mitu koji utječu na malog Radovana. Nakon osnovne škole u Nikšiću, sa 15 godina Radovan Karadžić odlazi u Sarajevo, upisuje srednju medicinsku školu, a nakon toga i Medicinski fakultet te se odlučuje za psihijatriju. Tijekom studija ženi se s kolegicom s fakulteta Ljiljanom Zelen koja, kaže legenda, ima najveći utjecaj na njega, a kako kažu neki njegovi bliski suradnici, “ona snosi najmanje 50 posto odgovornosti za njegove političke poteze”.

Kad počinje rastakanje Jugoslavije, Karadžić ne sjedi prekriženih ruku jer politički vjetrovi koji pušu iz Beograda gode njegovim deseteračkim političkim stavovima. Država raskida s jednopartijskom praksom, a osnivaju se uglavnom nacionalne stranke. U Sloveniji i Hrvatskoj već su provedeni i višestranački izbori, koji mijenjaju dotadašnju društveno-političku praksu. Jugoslavija je na aparatima. Karadžić je jedan od osnivača Srpske demokratske stranke (SDS). Naziv stranke je sugerirao Dobrica Ćosić jer tako se već zvala i stranka Srba u Hrvatskoj koju je vodio Karadžićev kolega psihijatar Jovan Rašković. Ćosić inzistira da se povežu svi prečanski Srbi, ali bez formalne političko-stranačke povezanosti s nekom istoimenom strankom u Srbiji. To je učinjeno da se Srbija ne poveže s političkim zahtjevima Srba u BiH i Hrvatskoj, nego da to budu “samostalni” zahtjevi.

U srpnju 1990. godine na izbornoj skupštini SDS-a dobiva 221 od moguća 222 glasa. Odmah je ubačen u orbitu i plovi na valu novog velikosrpskog projekta te više nije samo dobar učenik svojih moćnih profesora; uskoro staje uz bok s njima.

Na prvim izborima u BiH ne kandidira se za člana Predsjedništva. To su Nikola Koljević te Biljana Plavšić. Njemu to ne treba. On je ionako glavni vođa Srba iz BiH te treba definirati “kako će i s kim BiH”. Prema profesoru Doniju, Karadžić ima nekoliko političkih faza. Prva mu je, kaže američki povjesničar, “jugoslavenska”, odnosno protivi se raspadu federacije. Kada je to postalo neostvarivo, Karadžić se zalaže za ostanak BiH sa Srbijom, a nakon toga ulazi u treću fazu - rat za što više bosanskohercegovačkog teritorija te osnivanje Republike Srpske, do kojega dolazi u siječnju 1992. godine. Rat u BiH je na pomolu, a Karadžić ne čeka - referendum o samostalnosti BiH, koji podržavaju Bošnjaci, a uoči samog referenduma i Hrvati, signal je da se mora krenuti. Karadžić kaže da nema više čekanja. U Hrvatskoj se već ratuje, a razoreno je i istočnohercegovačko selo Ravno tijekom napada na Dubrovnik. Karadžić s govornice BiH parlamenta šalje u listopadu 1991. godine (oko šest mjeseci prije početka rata) nedvosmislenu poruku Bošnjacima: “Ovo nije dobro što radite. Ovo je put na koji vi želite izvesti Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte mislitida nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak jer se muslimanski narod ne može obrani ako bude rat ovdje”.

Predsjednik tzv. Republike Srpske je od svibnja 1992. godine, ali pod pritiskom međunarodne zajednice mora odstupiti pa nije ni u delegaciji tijekom dogovora u Daytonu, koji amenuje taj njegov politički projekt.

Prije rata Karadžić dobiva i značajnu logističku podršku JNA, koja oružje iz Makedonije i Slovenije uglavnom prebacuje u BiH, a srpski oficirski kadar stavlja mu se na raspolaganje. Zapovjednik vojnih formacija Republike Srpske postaje Ratko Mladić, koji već ima ratnog iskustva iz Hrvatske. Spirala zločina je postavljena. Kreće se u njenu zlokobnu realizaciju. Sarajevo, kao nevoljeni grad, “gori” poput grada iz njegove poezije, pod opsadom je koja će trajati punih 1425 dana (Lenjingrad je bio u blokadi 872 dana). Etničko čišćenje glavna je poanta Karadžićeva osmišljavanja funkcioniranja Republike Srpske. Najveći zločini događaju se u istočnoj Bosni uz granicu sa Srbijom, koja se “čisti” od Bošnjaka.

Uskoro je Karadžić osnažio, kontrolira dobar dio BiH. U svibnju 1992. godine dolazi i do sramnog “mirovnog” sporazuma s vođom Herceg Bosne Matom Bobanom u Grazu. Razgovaraju o podjeli BiH, razmjeni teritorija i stanovništva te o nenapadanju. Bošnjaci su mu glavni cilj. No, to ga ne sprečava da na “svom teritoriju” progoni Hrvate jer želi čist etnički teritorij za Srbe. Međunarodna zajednica polako ipak počinje reagirati, pa ga u Ateni u svibnju 1993. godine primoravaju da prihvati Vance-Owenov plan za BiH. No napravio je kalambur pa ga je Skupština bosanskih Srba na Palama, u nazočnosti Miloševića, Dobrice Ćosića te grčkog premijer Konstantinosa Mitsotakisa odbacila. Nisu željeli da im međunarodna zajednica određuje granice do kojih mogu ići, pogotovo jer su smatrali da im tada ide dobro.

No u sljedećem razdoblju, s jačanjem Armije BiH te sve većom slabošću SAO Krajine i Republike Srpske, koja tone u korupciju i nije ništa drugo nego kriminalna država, ratna sreća polako se okreće, a međunarodna zajednica mijenja svoj stav i već 1994. godine potpuno okreće leđa Srbima. Pritisak na Miloševića je sve jači. On popušta prije potpuno podivljalog Karadžića i Mladića, kojima se sve više žuri. U svibnju 1995. zrakoplovi NATO-a prvi put bombardiraju neke položaje srpskih snaga, a on naređuje vezivanje vojnika UNPROFOR-a za strateške ciljeve oko Sarajeva. Slike poniženih vojnika vezanih uz mostove, dalekovode i radarske stanice pokazivali su na vijestima Srpske televizije poput ratnih trofeja. Karadžić, koji je preuzeo odgovornost za to, poručuje: “Nismo naređivali kako će ih se vezivati, ali učinak je bio dobar”. Tako se tada hvalio Radovan Karadžić za kojeg je već bilo jasno da je pikirao i na Miloševićevo mjesto, kao ujedinitelj svih Srba. Ponijelo ga je.

Haag će 1995. godine podići optužnicu protiv njega. Karadžić popušta te pod pritiskom daje ostavku na mjesto vođe Republike Srpske. Nakon što odlazi s dužnosti, nestaje na punih 12 godina. Sve do 2008.kada je, prema službenom izvješću, uhićen u beogradskom gradskom autobusu 21. srpnja oko 21 sat (njegov odvjetnik Svetozar Vujačić poslije će reći da je uhićen 18. srpnja, ali čekalo se s objavom). Uhićeni je bio medicinski alternativac Dragan Dabić s osobnom kartom izdanom u Rumi, ali poslije identificiran kao Radovan Karadžić. “Dragan Dabić” svih je tih godina čak i javno nastupao na skupovima o alternativnoj medicini, ali nitko u tom sijedom bradatom “doktoru” nije prepoznao ili nije smio prepoznati Karadžića. On je očito bio pod zaštitom srpskog obavještajnog podzemlja. No, pritisak međunarodne zajednice na tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića takav je da se više ne može čekati i odgađati. Karadžića se mora uhititi. I nakon toga, još punih osam godina, čekala se presuda koja konačno stiže danas.