Kad želiš nešto kupiti, a nemaš novca, to je, vrlo jednostavno, ozbiljan problem. Stoga će i svako Vladino rješenje za najavljeno preuzimanje udjela mađarskog MOL-a u Ini sa sobom donijeti duboke kontroverze.
Probleme na svoj način donosi spominjano stvaranje konzorcija domaćih energetskih tvrtki, na drugi način aranžman s bankom ili investicijskim fondom, a na treći, pak, način problematična može biti i najnovija ideja prema kojoj će se za potrebe rekroatizacije Ine prodati četvrtina HEP-a.
Uz prodaju HEP-a ne bi trebalo doći do povećanja javnog duga te bi tako premijer Andrej Plenković ipak ispunio obećanje koje su mnogi stručnjaci već ocijenili potpuno nerealnim.
Međutim, čak i opcija s 25-postotnom privatizacijom HEP-a zapravo ovisi o vrlo prozaičnim pitanjima kao što su cijena i trenutačna nemogućnost prodaje HEP-ovih hidroelektrana. Problem će biti i cijena HEP-a i cijena Ine. A od odgovornih se može, zasad, doznati još jedino da će se raditi o najsloženijoj financijskoj transakciji u Europi 2017. godine.
'Sukob interesa'
Konkretno, u škrtoj komunikaciji s predstavnicima vlasti može se iščitati kako računaju da će cijena mađarskog udjela u Ini biti od 800 do najviše milijardu eura. Drugim riječima, računaju kako bi dionicu Ine platili tisuću ili nešto više kuna.
Dobri poznavatelji logike mađarskih menadžera tumače kako nema šanse da MOL pristane na tako nisku cijenu jer bi morao iskazati vrlo visok knjigovodstveni gubitak. Valja se podsjetiti da su 2008. Mađari čak dali javnu ponudu po cijeni od 2800 kuna te da su poslije i dokupljivali dionice po još višim cijenama. Kako bi menadžeri MOL-a objasnili svojim dioničarima iskazivanje izuzetnog gubitka zbog deala s hrvatskim vlastima?
Nadalje, vrlo je vjerojatno da hrvatske vlasti, ako će ići na prodaju 25 posto HEP-a, računaju s ulaganjima hrvatskih mirovinskih fondova.
Nažalost, tu su i hrvatski mirovinski fondovi u svojevrsnom sukobu interesa jer su i oni u svojedobnoj akciji sprečavanja MOL-a da stekne više od 50 posto dionica Ine kupovali njezine dionice po također visokim cijenama, višima od 2800 kuna.
Zadužiti ili prodati
S jedne strane od mirovinaca će se očekivati kupnja dionica HEP-a i nije tajna da su mirovinci ozbiljno zainteresirani za HEP, a s druge gubitak na Ini, što je pomalo bizarno. Naravno, tu ostaje kao ključno pitanje i cijena HEP-a. Koliko, zapravo, vrijedi HEP? Dvije milijarde eura, četiri milijarde eura…? Ako vrijedi dvije milijarde, onda mirovinci mogu skucati dovoljno za 25 posto, a ako vrijedi više, onda bi im to bio problem.
Otvoreno je i pitanje kako prodati četvrtinu HEP-a. Nerealno je očekivati da se u roku od pola godine može organizirati IPO (inicijalna javna ponuda). To je prije proces za godinu, godinu i pol. No, organizirati tzv. private placement ili prodaju dionica odabranom krugu investitora, odnosno kvalificiranim institucionalnim izdavateljima, sasvim je druga priča. Pojednostavljeno rečeno, radilo bi se o igračima koji mogu na stol staviti najmanje po 200 tisuća eura ili više.
Ključni problem kod prodaje HEP-a ipak će biti Zakon o vodama, prema kojemu proizlazi da se ne mogu privatizirati nikakvi hidrotehnički objekti.
Zbog toga je DORH uknjižio sve hidrocentrale na državu, a HEP se zbog svega toga obratio Ustavnom sudu. Koliko uopće može vrijediti HEP bez hidrocentrala? Ili koliko uopće može trajati sudsko rješavanje te zavrzlame? Godinu dana, tri, pet godina...? Ili, koliko bi trajao proces izdvajanja hidrocentrala iz HEP-a? Je li politčki oportunije zadužiti HEP nego ga prodati?
Pravna zavrzlama
Ukratko, plan prodaje 25 posto HEP-a razmatrao se još za ministra Vrdoljaka, ali je sve preknuta zbog pravne zavrzlame i političke osjetljivosti tog pitanja. Sada je motiv, ipak drugačiji - vraćanje Ine.
U svemu tome čak se događa i mali deja vu - tko najviše (ili više) voli Inu. Sada je to Plenković, a za tu se poziciju svojedobno borio i bivši ministar financija Slavko Linić, zatim bivši prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, a onda i njegov nasljednik Ivan Vrdoljak. Iza sebe nisu ostavili nikakve rezultate jer nema uočljivog napretka za hrvatske interese.
No, uopće je plan vraćanja Ine u hrvatske ruke, koja je prvorazredni politički problem, mnogima upitan sam po sebi.
Financijski konzultant Andrej Grubišić postavlja slična pitanja kao i svi koji izražavaju skepsu u Vladin naum: Tko će sve to financirati? Imamo li mi dva, tri koraka isplanirana ispred sebe? Što mi time želimo? Možemo se zadužiti, kaže, ili prodati državnu imovinu, poput HEP-a. Druge opcije, zapravo, nema.
- No, što je sada u takvoj fazi, koja imovina producira cash flow i ima kupca u iznosima koji se spominju? HPB, HEP? HPB je imao ponudu od oko 100 milijuna eura. Treba ti pet HPB-ova, a niti ne znamo koja je valuacija Ine. Mi nemamo takve vrste imovine koja je dovoljno velika da producira adekvatan cash flow i ima spremnog kupca. To je pribavljanje novca za nešto što zdrav ekonomski razum kaže da nije dobro - decidirano tvrdi Grubišić.
Ubojit koktel
Napominje da je kombinacija kratkotrajne moći, velikog neznanja i populizma ubojiti koktel te podsjeća da je premijer donio, kako je sam rekao, političku odluku, a to je dovoljno da se vidi da taj korak nije nužno povezan s puno ekonomskog razuma.
Grubišić smatra da država, zapravo, ne treba biti vlasnik bilo čega da bi mogla imati kontrolu. Činjenica je da je 2009. ponestalo novca u proračunu pa je uveden poseban porez na telekome. Nije se išlo kupovati Vipnet ili Tele 2. Isto tako država može i s Inom u zakonodavnom smislu raditi što hoće.
- Zakonodavnim okvirom možeš upropastiti sve firme koje želiš. Od malih do velikih. Imaš batinu koju ti nitko ne može oduzeti. Neka se država miče, posebno od direktnog vlasničkog udjela jer se opetovano pokazuje kako to najčešće znači puno problema - jasan je Grubišić koji misli da će se Ina pretplatiti te da će početi investirati u neke stvari koje ekonomski ne drže vodu i pretvoriti u tvrtku koja zapošljava uhljebe.
Smatra i da će se vrlo vjerojatno svi investicijski bankari i pravni savjetnici koje ćemo angažirati u toj transakciji povampiriti. Oni će, za razliku od građana, biti profiteri. Njih ne interesira hoće li država nešto platiti deset ili 20 milijardi kuna i je li ta odluka dobra ili nije. Dobit će svoj postotak i njima je samo interes da se transakcija dogodi.
Otkup Ine isključivo kao pothvat koji će reindustrijalizirati državu
Skeptičan je i ekonomist Mladen Pejnović, bivši čelnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, koji je bio dio Vladina pregovaračkog tima s MOL-om u SDP-ovu mandatu. No, on smatra da vraćanje Ine u hrvatske ruke ima smisla, ali isključivo kao novi, veliki poslovni pothvat koji bi trebao objediniti više industrijskih grana i stvoriti novu reindustrijalizaciju Hrvatske:
- No, za taj pothvat trebaju poslovni ljudi, poslovne ambicije, sredstva, kadrovi i tržište. Sami političari nisu dovoljni - upozorava.
Tu onda dolazi na vidjelo onaj drugi, vjerojatno još veći problem koji će iziskivati nove financijske injekcije: što s Inom nakon što je vratimo u hrvatske ruke?
Uskoro bi Vlada trebala predstaviti detalje modela pa možda dobijemo odgovore barem na neka pitanja. Može se pretpostaviti da će tek onda krenuti pravo zahuktavanje priče između hrvatske države kao vlasnika 44,84 posto dionica Ine te MOL-a kao drugog vlasnika 49,08 posto dionica i upravljačkih prava.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....