HRABRI PILOT EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI 'Žao mi je ljudi kojima sam pokvario dan kad im je moj MiG tresnuo ispred kuće'

U jednoj sekundi se može kihnuti, točno toliko treba streljivu da od ispucavanja dođe do mete, a samo vrlo vješti u tom vremenu mogu zavezati vezice na tenisicama.

Točno toliko, samo jednu sekundu, imao je na raspolaganju pukovnik Stanko Hrženjak da plamteći MiG 21 registracijskih oznaka 121 u nedjelju u 14.47 sati, nakon ekplozije u motoru, odmakne od kuća u Lomnici i izvuče vlastitu živu glavu. Plamteći zrakopolov u tom trenutku je išao 400 km/h, od zemlje je bio udaljen svega 200 metara, a u sebi je imao 500 litara smrtonosnog kerozina. Na pulskom Lungomareu svakih nekoliko metara netko zaustavi pukovnika Hrženjaka, svi se s njim rukuju, neki ga i grle. Inače se ne bi znalo da je taj čovjek u šorcu i japankama učinio nešto veliko, ako zanemarimo da je u tom trenutku na svim novinskim naslovnicma u zemlji i da nije prošlo ni 24 sata od njegova herojskog poteza.

- Heroj? - upitao je gotovo uvredljivo. - Ma kakav heroj. Pustite, nisam je nikakv heroj, ne smatram se herojem, ne želim bit takav heroj. Pa svaki pilot koji sjeda u taj avion napravio bi isto. Ide sigurno do krajnjih granica da spasi sebe i ljude oko sebe. Stvar je poštivanja procedure - rekao je pukovnik Hrženjak smireno.

Sve sam zaboravio

Tih 12 minuta, koliko se s MiG-om borio od Tounja u Karlovačkoj županiji do konačnog pada nadomak Plesa, on je već ostavio iza sebe. Želja mu je da stručnjaci iz povjerenstva što prije otkriju što se dogodilo s avionom te da što prije ponovno poleti. Da na istom avionu zakaže stajni trap, pa eksplodira motor, može se nazvati, ako ne slučajnošću, onda barem nesvakidašnjom situacijom. Ali da isti dan samo koji sat ranije istom pilotu stajni trap zakaže na drugom avionu, to je već prava rijetkost. Baš to se, nažalost, dogodilo pukovniku Hrženjaku, ili srećom baš njemu, jednom od najiskusnijih hrvatskih vojnih pilota. Dogodilo se u MiG-u 135, s kojim je u formaciji pet zrakoplova nadeltio Knin, gdje se obilježavala obljetnica Oluje.

Problem s MiG-om 135

- Digli smo se u Zagrebu u 9.15 sati, u Kninu smo bili u 9.46, već u 9.50 iznad Zadra. Išli smo trošiti gorivo, što je normalna procedura, da ne sletimo s previše goriva; ja sam bio peti na slijetanju. Spustio sam trap, provjerio pritisak, pojavile su mi se tri zelene lampice i to je bio znak da je sve u redu. Krenuo sam u drugu provjeru trapa i tu vidim da mi ne radi lijeva noga (lijevi kotač, op. a.). Zamolim kolegu koji prati slijetanje da mi provjeri vizualno, ali nije vidio jer sam bio daleko. Izvlačim far, svjetlo ispod stajne noge, i on mi javlja da vidi svjetlo, ali ne i nogu, te govori da produžim dalje. Nakon toga laganini ponovo ukrug, ponovim sve, upale mi se tri zelene, pritisak 210, trap izvučen i normalno slijećem.

Nije tu bilo hitne situacije ili vađenja trapa izvanrednim načinom. Pretpostavljam da je mikroprekidač koji se nalazi u gondoli stajnog trapa blokirao i nije otvorio. Dečki su u Zadru već napravili međuletni check, avion je ostao tamo, stavit će ga na “klocne” i na zemlji provjeriti radi li trap normalno. Do tada je u statusu čekanja - priča nam Stanko Hrženjak. Zbog problema s 135-icom, Stanko je prema Zagrebu krenuo sa stodvadesetjedinicom (121), MiG-om koji je također sudjelovao u preletu Knina, i to je odradio besprijekorno.

- Prije dizanja u 14.15 sam sve prekontrolirao i nije bilo nikakvih problema. Letjeli smo u paru, ja sam bio pratnja kolegi. Iznad Tounja u 14.35 na 4500 metara, taman smo preskakali jedan oblak, kad mi se upalila signalizacija opasnih režima na T10 tabli, koja pokazuje što ne valja, pa vidim pad pritiska u hidrosustavu. Tada sam znao da nešto neće biti kako treba i rekao vođi da idemo što prije na ispod 2000 metara i brzinu smanjujemo na 500 km/h.

Padam, padam...

Čim sam ugledao pistu, krenuo sam smanjiti kut, išao sam na Čiče da izbjegnem Veliku Goricu i naselje, što bih inače trebao obletjeti. Tada još uvijek ne razmišljam da neću sletjeti. Pokušavam izvući trap i s tim malim pritiskom dobivam signalizaciju da su vani desna i prednja, tražim od kolege da mi potvrdi lijevu, pa od tornja isto. Nisu vidjeli desnu. Aktiviram busterni, pomoćni pritisak i uspijevam spustiti desni. Potvrđuje mi kolega da je vani. Ja kažem OK. Mislim ići odmah na slijetanje, na 600 metara sam.

U istom času pali mi se signalizator opasnih režima, alarmira mi se busterni sistem, ali treba mi samo 15 sekundi da sletim, samo da ga ispravim i dolje sam. Ali čujem strašnu eksploziju u motoru, upalilo mi se sve što je moglo u kabini, obrtaju su pali na nulu, avion je krenuo prema dolje. Znao sam da je to to, da padam. A ostala mi je samo sekunda do iskakanja. Palicu sam povukao na sebe i udesno koliko sam mogao.

Vidio sam da sam prešao cestu. To znači da sam prešao tih 500 metara i ostavio kuće u Lomnici iza sebe i da sam mogao iskočiti. Samo to mi je bilo bitno. Iskočio sam. Digao glavu, vidio da se padobran napuhnuo, i za 2,5 sekundi već bio na tlu. Avion je pao 50 metara od mene.

Uzeo sam mobitel i nazvao Operativno središte, a onda ženu Snježanu u Puli. I jednima i drugima ispričao sam što se dogodilo i rekao da sam dobro - mirno priča pukovnik Hrženjak. U to se ipak moralo uvjeriti medicinko osoblje na u KBC-u Zagreb, gdje su ga odvezli na pregled. Bio je smiren, tlak mu je bio isti kao kada je uzlijetao - normalan.

Ništa ne osjećam

Pitamo ga je li prirodno kul ili su ga tako istrenirali. - Završio sam školu na tom avionu, od 90-e sam na njemu, prošao Domovinski rat, bilo je raznih situacija koje su mirisale na opasno, neke koje su postale opasne ni iz čega. Istreniran sam, a kad ste istrenirani, nemate tu što osjećati, pa ni strah, to je stvar rutine. Što da kažem, tužan sam danas, pa neću iskočiti? Nije da sam neki kulerski tip, ima trenutaka kada i ja popizdim, doduše rijetki su. Ponavljam, 24 godina radim isto, svaki let je pripremljen do u detalje, nema baš nekih razloga da čovjek bude uzbuđen zbog novog leta. U redu, činjenica je da postoje fizičke predispozicije koje morate imati da postanete vojni pilot. Jesam li mogao poginuti? Jesam, svjestan sam da je to rizičan posao, ali naučiš se nositi s tim. Što bi tek trebali reći vatrogasci koji ulaze u kuću koja gori? - pita pilot Hrženjak.

U autu sam miran

A mi ga pitamo je li tako kul u cestovnom prometu kao kad se s 500 km/h spusti na 50 km/h. - Vozim Opel Astru, kad upadnem u kolonu, odvijem glazbu i uživam, ne sekiram se previše oko toga - smiješeći se odgovara. Hoće vam u MORH-u odbiti od plaće što ste im slupali MiG?

- Haha. Samo želim što prije doznati što se dogodilo i neka mi daju drugi avion - spreman je pilot Hrženjak. On nije samo pilot, obučio je 12 danas aktivnih kolega i trojicu koji to više nisu, ima 1400 sati letenja i nikada nije požalio što je postao to što jest. - Svaka čast civilnima, bilo kakvo letenje je užitak, ali moja želja je da budem lovac, da letim brže od zvuka, da bacam bombe i pucam rakete, to me privlačilo otkako sam upisao srednju u Mostaru, pa diplomirao u Zadru. Znao sam da ću biti lovac - prisjeća se. - Mogu se samo ispričati ljudim iz Lomnice što sam im pokvario praznično popodne, a posebno gospodinu kojemu je kabina pala u dvorište? Nije bilo namjerno - kaže pilot Hrženjak. Konabaru koji nas je posluživao na Lungomareu rekao je da je dobro, ali da ipak dva dana neće biti na redovnom terminu tenisa.

- Malo me zateže list lijeve noge, ali sam sam si kriv jer sam stavio novčanik u kombinezon pa mi je stegnulo list, trebao je ići u anti G džep - objašnjava. Problem s nogom neće ga spriječiti da i ove godine sudjeluje u dvokilometarskom plivačkom maratonu od Stoje do Mornara , na koji godinama s prijateljima iz pulskog plivačkog kluba ide 17. kolovoza.