HRVAT KOJI JE PRVI RIJEŠIO ZLOČIN UZ POMOĆ OTISAKA PRSTIJU 'Slučaj Rojas bio je senzacija onoga doba, ali Hrvati nažalost malo znaju o Ivanu Vučetiću'

U lipnju 1892. godine argentinski gradić Necocheu potreslo je strašno ubojstvo šestogodišnjeg dječaka Ponciana Carballa Rojasa i njegove četverogodišnje sestrice Terese. Njihova majka Francisca Rojas na vratu je imala ranu zadobivenu nožem, a tvrdila je da je za napad odgovoran njezin bivši ljubavnik Pedro Velasquez. No, Velasquez je poricao krivnju, a imao je i alibi pa je u pomoć mjesnoj policiji početkom srpnja 1892. godine stigao inspektor Eduadro Alvarez iz središnjeg policijskog ureda u La Plati. Alvarez je zamijetio krvavi otisak na vratima na mjestu zločina te zatražio da se Francisci Rojas uzme otisak prstiju. Usporedbom njezina i krvavog otiska prstiju na vratima, tada 33-godišnji Hvaranin Ivan Vučetić otkrio je da je Francisca Rojas ubojica vlastite djece, a da je Pedro Velasquez nevin. Suočena s dokazima, Francisca Rojas priznala je čedomorstvo, a za strašan je zločin osuđena na doživotnu robiju...

Monstruozni zločin Francisce Rojas prvi je poznati svjetski kriminalistički slučaj riješen pomoću metode usporedbi otisaka prstiju, odnosno daktiloskopije koju je izumio Hrvat Ivan Vučetić.

- Slučaj Rojas bio je senzacija onoga doba. Danas je daktiloskopija disciplina kriminalističke tehnike u cijelom svijetu, ali, nažalost, hrvatska javnost vrlo malo zna o Ivanu Vučetiću - rekla je Ljerka Galic, rukovoditeljica Odsjeka iseljeničke baštine u Hrvatskoj matici iseljenika (HMI). Naša sugovornica najveći je hrvatski ekspert za Ivana Vučetića jer je 2008. godine, povodom 150. godišnjice rođenja toga izvanrednog čovjeka, vodila multimedijski Projekt Vucetich. Ured Ljerke Galic u sjedištu Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu pravi je mali muzej posvećen Ivanu Vučetiću.

Na zidovima veliki posteri s prizorima iz njegova života, Vučetićeva bista, replika originalnog daktilonoma, odnosno Vučetićeva uređaja za klasifikaciju otisaka s deset otvora za prste desne i lijeve ruke... No, tu su i stvari osmišljene u sklopu Projekta Vucetich u promidžbene svrhe poput kišobrana, marame i borosana s otiskom prsta. - Želja mi je bila upoznati hrvatsku javnost s Vučetićem pa sam željela napraviti mobilnu izložbu u gradovima koji su na neki način s njim bili povezani. Izložbu smo organizirali u Zagrebu, Hvaru, Puli, Trstu, Splitu, Milanu, koji je grad prijatelj Zagreba te 2013. godine, povodom ulaska Hrvatske u EU, u Münchenu - kazala je Ljerka Galic.

Ivan Vučetić rođen 20. srpnja 1858. godine na otoku Hvaru, u obitelji bačvara Viktora Vuceticha i njegove supruge Vincenze Covacevich. - U to doba Hvar se zvao Lesina i bio je u sastavu Austro-Ugarske, a Ivan Vučetić upisan je u knjigu rođenih pod imenom Giovanni Antonio Vucetich. Bio je najstariji od jedanaestero djece, od kojih je svega petero doživjelo odraslu dob - rekla je Ljerka Galic.

Pomažući ocu u bačvarskom obrtu, Ivan Vučetić istodobno se školovao kod franjevca Bonagracija Marojevića koji je držao Učiteljsku školu. Tamo je Vučetić naučio čitati i pisati te čak dva jezika: talijanski i njemački. Stekao je i zavidnu glazbenu naobrazbu pa je tako u Puli, gdje je početkom 1880-ih služio u austrougarskoj mornarici, vodio vojni orkestar. - Glazba mu je ispunjavala cijeli životni vijek, a navodno se u Vojnom orkestru u Puli bavio skladanjem. Bio je i kapelan Hvarske glazbe, što mu je pribavilo nadimak Kosić - rekla je Ljerka Galic.

No, prekretnica u njegovu životu bila je odluka da se zajedno s mlađim bratom Martinom i nekolicinom prijatelja 1884. godine uputi u Argentinu, najbrojniju i vjerojatno najstariju naseobinu hrvatskih iseljenika, mahom iz Dalmacije i Hrvatskog primorja.

- Vučetić nije bio tipičan hrvatski iseljenik, jer je u svoju pečalbu krenuo kao dezerter austrougarske vojske. Dakle, on nije otišao trbuhom za kruhom nego da se izbavi iz vojske. Vučetić je, k tome, već u startu bio obrazovan, govorio je talijanski i njemački, a uskoro je u Argentini naučio i španjolski te nešto kasnije i francuski jezik – pojasnila je Ljerka Galic.

Ivan Vučetić je u Argentinu otputovao prekooceanskim brodom iz Trsta, navodno kao slijepi putnik bez dokumenata, skriven u brodskom prostoru za ugljen. Četiri je godine živio u Buenos Airesu gdje je radio u velikoj državnoj tvrtki za javne radove kanalizacije i otpadnih voda da bi se 1888. godine preselio u netom osnovani grad La Plata. Tamo se zapošljava kao vježbenik u središnjem policijskom odjelu pokrajine Buenos Aires. Već iduće godine postaje šef Ureda za statistiku, a od ožujka 1891. pokreće izdavanje mjesečnog Statističkog biltena u svrhu objavljivanja prikupljenih podataka svog ureda. - Istodobno se zanimao za primjenu tada vrlo rasprostranjenih antropometrijskih istraživanja čiji je začetnik 1872. godine bio talijanski antropolog i liječnik Cesare Lombroso. Naposljetku, šef policije 1891. godine povjerio je Vučetiću uspostavljanje Službe za primjenu Bertillonove antropometrije - uspostavljene u Parizu 1883. godine.

Taj sustav mjerenja obuhvaćao je uspoređivanje visine tijela, raspon raširenih ruku, veličinu glave, a Alphonse Bertillon uspio ga je, usprkos mnogim nedostacima, nametnuti diljem svijeta - ispričala je Ljerka Galic. Primijetivši brojne nedostatke te antropometrijske metode, Vučetić je tragao za novim načinima identifikacije te je proučio znanstvene radove o otiscima prstiju. U radu britanskog antropologa Francisa Galtona, inače nećaka Charlesa Darwina, naišao je na podjelu otisaka s obzirom na oblik papilarnih linija - koje mogu sličiti lukovima, omčama ili krugovima. Galton je postavio i osnovna načela daktiloskopije: postojanost, neprimjenjivost i beskrajnu raznolikost.

Ipak, u svom se djelu Galton nije bavio praktičnom primjenom svoga otkrića niti je napravio pogodni sustav klasifikacije. Tek je Ivan Vučetić 1891. prvi izvršio razvrstavanje otisaka prstiju lijeve i desne ruke po grupama, dao im klasifikacijske oznake i izradio obrazac za desetoprstno. To je objavljeno u 'Sistemu identifikacije' 1896. godine pri čemu je za to Vučetić utrošio vlastita novčana sredstva. U tom je djelu obranio svoju metodu, uzimanje otisaka, tzv. daktiloskopski fiš, unatoč silnim protivljenjima i omalovažavanjima, što mu je narušilo zdravstveno stanje. Tako je Vučetić do smrti patio od čira na želucu, a dokrajčila ga je tuberkuloza - ispričala je Ljerka Galic.

Naglasila je kako je Vučetićeva daktiloskopska formula bila je u obliku razlomka. - Pritom je upotrijebio kombinaciju od osam znakova (četiri broja i četiri slova): lukove je označio slovom 'A' (arco) i brojem 1, unutarnju zamku slovom I (presilla interna) i brojem 2, vanjsku zamku slovom E (presilla externa) i brojem 3, a krug slovom V (verticulo) i brojem 4. Tako je dobio praktički primjenjiv sustav klasifikacije otisaka papilarnih linija i stvorio temelje nove znanosti, koju je, prema sugestiji argentinskog znanstvenika matematičara Francisca Latzine 1894. godine nazvao 'daktiloskopijom' - pojasnila je Ljerka Galic.

Nakon uspjeha u rješavanju slučaja Rojas, s pomoću uzimanja otisaka prstiju riješena su još dva slučaja, pa njegova metoda potvrđena. Stoga je 1893. godine vlada pokrajine Buenos Aires odlučila u sustav antropometrije uključiti i uzimanje otisaka prstiju. Te godine Ivan Vučetić objavio je svoje prvo djelo: "Opće upute za antropometrijski sistem" u kojem se poziva na istraživanja i razvrstavanja Francisa Galtona dok svoj daktilosokopski sustav prvi put izlaže u ožujku 1901. godine i to kao delegat policije iz La Plate na II. znanstvenom kongresu Latinske Amerike u Montevideu. Nakon toga uslijedilo je uvođenje njegove metode i uspostavljanje ureda diljem Južne Amerike: u listopadu 1902. pokrajinski Vrhovni sud naređuje da se u svim kaznenim postupcima zatraže podaci iz Ureda za identifikaciju.

U prosincu 1902. godine brazilski Kongres službeno uvodi Vučetićev sistem identifikacije, zatim slijedi Čile 1903. godine, a 1905. godine na sastanku šest južnoameričkih policija, kojima je predsjedao Ivan Vučetić, prihvaćen je prijedlog o stvaranju posebnog identifikacijskog lista sa svim podacima o osobi. - Vučetićevo najznačajnije djelo 'Dactiloscopia comparada', odnosno 'Usporedna daktiloskopija' objavljeno je 1894. godine, a te godine liječnički kongres u Buenos Airesu dodijelio je Ivanu Vučetiću nagradu. Iste godine u pismu koje mu je 24. kolovoza uputio liječnik i kriminalist Alexandre Lacassagne njegov je sistem nazvao "vucetichisme - vučetićizam". Priznanja Vučetićevoj metodi identifikacije stižu i iz Europe: Italije, Francuske, Norveške, Španjolske te on postaje počasni član mnogih znanstvenih akademija i ustanova. U Argentini mu je 1909. dodijeljen naslov "Vještaka daktiloskopije - perito identificador", nakon čega je zakonom iz 1911. godine naloženo stvaranje registra s daktiloskopskim sustavom za cjelokupno argentinsko stanovništvo - ispričala je Ljerka Galic.

Naša sugovornica istaknula je kako je jednokratna mirovina od 25.000 argentinskih pesosa omogućila Vučetiću ostvarenje njegove velike želje da se potkraj 1912. sam otisne na znanstveno putovanje po Sjevernoj Americi, Aziji i Europi. Tijekom te velike svjetske turneje posjetio je 18 zemalja i 43 grada.

- Upoznavao se s radom drugih ureda te im prenosio svoja iskustva. Tom je prigodom iz Trsta ušao u Austro-Ugarsku te posjetio i svoj rodni Hvar, još uvijek Lesinu, gdje ga je dočekala Hvarska gradska glazba, koju je vodio kao mladić, izvedbom njegova djela. Na Hvaru se susreo s brojnom rodbinom i majkom Vincenzom. Na povratku je želio u Parizu posjetiti svojeg upornog osporavatelja Alphonsea Bertillona, koji ga, navodno, uopće nije htio susresti - rekla je Ljerka Galic.

Nakon povratka u Argentinu, s mirovinom od 300 dolara mjesečno, Vučetić se polako povlači iz aktivnog života te se posvećuje pisanju knjiga i skupljanju dragocjene znanstvene građe koju 1923. godine poklanja Fakultetu pravnih i društvenih znanosti Sveučilišta u La Plati. To je poslužilo kako temelj da se u listopadu 1924. godine u gradiću Doloresu u blizini La Plate, osnuje policijski muzej - Museo Policial, s Vučetićevom spomen-sobom. Ivan Vučetić preminuo je 25. siječnja 1925. godine u 67. godini života, a pokopan je u Doloresu.

Ivanu Vučetiću u čast policijska škola (akademija) osnovana 27. lipnja 1941. u Rosariju, nedaleko od La Plate, nosi ime "Vucetich", kao i jedna gradska četvrt s parkom u La Plati. U Hrvatskoj je, pak, u sastavu Pravnog fakulteta u Splitu 1968. godine osnovan Kriminalistički institut "Ivan Vučetić", a u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu djeluje od 1953. godine Centar za kriminalistička vještačenja, koji od 1997. godine nosi ime "Ivan Vučetić".

- Kad sam prije 10 godina počela istraživati Vučetića, u Hrvatskoj je bilo jako malo podataka o njemu. No, istražujući u Argentini saznala sam mnoštvo zanimljivih podataka o Ivanu Vučetiću koji je, kao Juan Vucetich, jako poznat i cijenjen u toj zemlji. U Argentini su bili jako susretljivi prema nama pa su nam u Vučetićevu muzeju u La Plati posudili eksponate za našu izložbu. Ti su eksponati s policijskom pratnjom stigli u Zagreb gdje smo od originala napravili replike. Zatim smo originale vratili - rekla je Ljerka Galic, a zatim ispričala što je sve otkrila o Vučetiću u Argentini.

- U Argentini sam došla i do novinskih članaka o Vučetićevu životu, a jednom prigodom u La Plati mi je prišao je jedan sjedokosi gospodin koji je rekao da je Vučetićev unuk iz prvog braka. Bila sam zbunjena jer smo svi mislili da je Vučetić, praktični katolik, imao jedan brak i dvoje djece. No, on je dva puta ostao udovac. Imao je tri braka i petero djece, četiri kćeri i sina. Svi oni postali su ugledni argentinski građani. Vučetićevi potomci i rodbina puno su nam pomogli u istraživanju - rekla je Ljerka Galic dok smo stajale ispred velike obiteljske fotografije na kojoj je Vučetić s trećom ženom Mariom Cristinom Flores i njezinim roditeljima. S mlađahnom Mariom Christinom oženio se 1907. godine, a u braku je rođeno troje djece. Ljerka Galic ispričala je i zanimljivu priču kako su se zahvaljujući Projektu Vucetich povezali hrvatski i argentinski Vučetići. - Vučetić je imao tri sestre, a kad je 1913. godine prvi i jedini put nakon odlaska u Argentinu posjetio rodni Hvar, odnosno Lesinu, ponudio je da će jednu nećakinju povesti u Argentinu, no sestra nije pristala. Potomci njegovih sestara žive u Splitu, a uz našu pomoć Vuceticheva unuka iz Argentine stupila je u vezu s njima. Ona je prvi put posjetila Hvar prije sedam-osam godina - ispričala je Ljerka Galic. Naglasila je da je Ivan Vucetich bio kozmopolit i plemenit čovjek.

- Ivan Vučetić bio je plemenit čovjek koji je svoju nesebičnu brigu za druge iskazao osnivanjem udruge Kap mlijeka 1905. godine. Zahvaljujući toj udruzi omogućio je egzistenciju djeci stradalih policijskih službenika, a koja je nadišla svoje razmjere i prerasla u veliku humanitarnu zakladu za svu nezbrinutu djecu - rekla je Ljerka Galic.

Naglasila je da je Ivan Vučetić bio omiljen u društvu.

On je jako lijepo svirao klavir, a u Argentini je 1900. godine osnovao policijski orkestar. Nastavio je sa skladanjem mazurki, poput 'Ayes de un alma', odnosno 'Vapaji duše', valcera 'Rio del Danubio', tj. 'Rijeka Dunav', polki poput 'Siempre pensando a ti' - 'Uvijek mislim na te', antifona kao što je 'Jardin cerrado - HORTUS CONCLUSUS', odnosno 'Zaključani vrt' – naglasila je Ljerka Galic. Ispričala je i jednu anegdotu o Vučetiću.

- Navodno je jako volio automobile, ali je loše vozio pa je u nekoliko navrata jedva izbjegao prometnu nesreću - rekla je Ljerka Galic koja smatra da bismo u Hrvatskoj trebali posvetiti mnogo više pozornosti liku i djelu Ivana Vučetića.

- Značaj njegove metode mnogo je veći nego što smo toga svjesni. Još 1907. godine francuska je komisija ustanovila da je njegova metoda daktiloskopije najbolja. Uvjerena sam da je Ivan Vučetić zavrijedio da uđe u hrvatske udžbenike povijesti - zaključila je Ljerka Galic.

Ovaj tekst objavljen je u 69. broju magazina Svijet. Sljedeći broj Svijeta naći će se na kioscima 9. travnja u paketu s Nedjeljnim jutarnjim