Hrvatska je, očekivano, napravila isto što i ostatak Europe. Nažalost, jedna stvar je zaboravljena

Epidemiološke mjere koje je u četvrtak objavio premijer Andrej Plenković bile su u potpunosti očekivane. S obzirom na to da je dnevni broj zaraženih tijekom prošlog tjedna probio psihološku granicu od 4000, uz više od 50 smrti dnevno, potpuno je besmisleno raspravljati o tome jesu li strože mjere bile potrebne ili nisu. Neke od ovih mjera mogli su donijeti i ranije, neke nove mjere možda su mogle biti strože, a pogotovo dosljednije.

Nekih nije trebalo biti. Nema ništa posebno u tome što je sada učinila Vlada u odnosu na cijeli niz europskih zemalja, osim što su u naprednijim zapadnim demokracijama pri proglašenju ovih parcijalnih lockdownova odmah rekli poduzetnicima kako će ih točno obeštetiti te što će činiti kako bi ublažili recesiju. Originalni smo ispali samo po tome što je taj financijski aspekt priče u Lijepoj našoj izostao. Vlada je, na užas poduzetnika, onako dječje iskreno priznala kako tek trebaju smisliti što će te nas je ostavila u situaciji da možemo analizirati samo novo epidemiološko državništvo.

Ako znamo da se SARS-CoV-2 širi preko tzv. superširitelja, onda je logično zaključiti kako se broj osoba na javnim i privatnim okupljanjima bilo koje vrste trebalo limitirati puno ranije. Noćni klubovi kao mjesta gdje se pretjerano konzumira alkohol (što trenutačno urušava imunitet), a ljudi jedni drugima podvikuju na uho kako bi se čuli, idealna su mjesta za širenje zaraze te možda nisu trebali biti otvoreni čak ni tijekom ljeta. O velikim svadbama također se niti nije trebalo puno raspravljati. No, Vladi se mora priznati kako im nije bilo lako jer su bili pod žestokim kontinuiranim pritiskom dvije male, ali vrlo agresivne skupine u društvu: bijesnih epidemioloških zastrašivača i apsolutnih ignoranata. Teška pozicija.

Baš zbog toga Vladinoj epidemiološkoj politici nema se što suštinski prigovoriti, osim manjih pogrešaka koje u konačnici ipak puno kumulativno mogu jako utjecati na pad ili rast povjerenja, a što bi moglo biti presudno, i epidemiološki i ekonomski.

Onima koji tvrde da su sve ovo što sada gledamo sa širenjem pandemije unaprijed znali, može se samo ponoviti kako svatko tko polaže pravo na punu istinu o novom koronavirusu nije baš najpametniji. Nisu mogli znati, niti predvidjeti. O virusu SARS-CoV-2 više je ključnih pitanja još uvijek otvoreno. Učinkovitost lockdowna nije dokazana, iako njegovi pobornici i protivnici strastveno tvrde kako jest, odnosno nije. Još traje znanstvena rasprava praćena svađama na društvenim mrežama oko toga koliko traje i postoji li uopće imunitet na infekciju virusom SARS-CoV-2. Postoje ozbiljne dileme o tome kakve su dugoročne posljedice nove bolesti: jesu li vrlo ozbiljne ili su statistički zanemarive? Nisu do kraja raspravljeni ni mehanizmi bolesti, odnosno otponci njezina pogoršanja.

Terapije su, recimo to blago, work in progress. Pojedini skupi lijekovi, poput remdesivira, hitno su odobravani, pa je naknadno išla preporuka WHO-a liječnicima da ga ne treba koristiti jer ne smanjuje smrtnost. Neki jeftini stari lijekovi, poput hidroksiklorokina, optuženi su u metaanalizama za dizanje smrtnosti, pa opet stižu novije studije koje zaključuju kako ipak značajno smanjuje najgore ishode. Farmaceutske kompanije reklamiraju učinkovitost budućih cjepiva kao da se radi o šamponima protiv prhuti, a da još nisu završile s kliničkim istraživanjima.

Počinje se govoriti o obaveznom cijepljenju, a još ne znamo učinke na starije i rizične skupine, kao ni moguće dugoročne posljedice cjepiva. Isto tako, i dalje je vrlo nejasno pri kojoj razini okuženosti možemo govoriti o značajnom usporavanju zaraze, a u društvu imamo dva žestoka tabora: onaj koji i dalje tvrdi da bi se zaraza mogla usporiti na vrlo niskim stopama okuženosti i drugi koji uopće ne želi čuti za tu "zlu" riječ, okuženost. Drugi mi se osobno čine iracionalniji, ali moram napomenuti kako ne moraju ispasti najpametniji oni koji će se dići u nadmoćnu, ptičju perspektivu pa "mudro" reći kako je istina o okuženosti negdje na sredini. Još uvijek i oni mogu ispasti blesavi.

Vratimo se lockdownu, on je posebno strastveno pitanje. Dihotomija "ostanimo doma" protiv "živimo život" otrgla se kontroli i ugrožava racionalnu raspravu. Ako kažete kako Britanija upravo brzo izlazi iz nacionalnog lockdowna te će sve svesti na regionalne mjere ili, pak, upozoriti da isto priprema Francuska, pobornici žestokih epidemioloških mjera odmah će vas optužiti da ćete biti krivi za smrti nedužnih građana, a za primjere zemalja u kojima lockdown (puni ili parcijalni) nije učinio ništa dobro ne žele čuti uz tezu kako su i u tim zemljama ljudi bili neodgovorni.

Ako upozorite da se Austrija ili Njemačka nisu baš proslavile prilagođenim lockdownom, dobit ćete odgovor kako će mjere tek djelovati, ali neće znati odgovoriti zašto je krajem ovog tjedna Angela Merkel brojala rekordno povećanje broja slučajeva i prelazak u zonu više od 300 smrti dnevno. Kurza je bolje ne spominjati jer ćete sigurno završiti u živopisnom balkanskom verbalnom okršaju oko austrijskih pozicija.

To što je vlada pokušavala ciljanim mjerama izbjeći novi lockdown kao vrlo destruktivnu opciju bio je logičan izbor. Svježe istraživanje "Ranking the effectiveness of worldwide COVID-19 government interventions", objavljeno u Natureu, ukazuje kako manje disruptivne i ekonomski jeftinije mjere mogu biti podjednako uspješne kao agresivni nacionalni lockdown.

Radikalni lockdown prema pojedinim istraživanjima usporava zarazu samo 10-ak posto, a ovakav kao naš od danas ni toliko. Epidemiološki totalitarizam ne može zamijeniti osobnu odgovornost pojedinca. Pritom lockdown ima ekstremne socijalno-ekonomske posljedice, a visoku cijenu zaključavanja plaća svojim zdravljem tisuće teških akutnih i kroničnih bolesnika koji ne mogu dobivati adekvatnu medicinsku uslugu.

To što je Vlada sada uvela neku vrstu polulockdowna, kao i niz drugih europskih zemalja, jednostavno predstavlja nedostatak drugih opcija, što političkih, što epidemioloških. Samo u tom kontekstu, bez histerije, može se raspravljati o konzistenciji mjera i pratećem socijalno-ekonomskom paketu.

Što se tiče epidemiološke konzistencije mjera, nije teško uočiti kako su pojedine odluke mogle biti bolje usklađene. Ako se traži da popunjenost u javnom prijevozu ne smije biti viša od 40 posto, možda je na četiri tjedna trebalo razmisliti o prebacivanju srednjih škola i fakulteta u online mod jer je to jedan od jednostavnijih načina da se izbjegnu gužve u prometnim špicama. Pritom je Ministarstvo obrazovanja na sebe trebalo preuzeti usklađivanje metodologije i kvalitete online obrazovanja jer u tome postoje ogromne razlike od škole do škole. Svi bolje upućeni svjesni su kako se postojeće razlike u kvaliteti škola kod online nastave samo povećavaju, a to Ministarstvo ne bi smjelo odšutjeti.

U Vladinim mjerama i dalje su ostali nejednaki aršini, kao i zabrane koje su bespotrebne. Primjerice, izuzeće od zabrane okupljanja više od 25 osoba za profesionalne umjetničke izvedbe, kino projekcije i izložbe nejasno je samo po sebi, kao i diskriminacija koju je Vlada napravila prema amaterima u odnosu na profesionalne umjetnike. Gdje je tu epidemiologija - ide se u kompromis tamo gdje je financijski učinak na ukupnu ekonomiju ionako nebitan?

Slična je diskriminacija ugrađena i u mjeru koja se tiče sportaša. S treningom i natjecanjima moći će nastaviti samo sportaši i sportašice I., II. i III. kategorije, što znači da su automatski obespravljeni brojni kadeti i juniori koji teško mogu do te kategorizacije premda na natjecanjima u pojedinačnim sportovima često pobjeđuju one koji imaju tu kategorizaciju ili imaju mnogo više razvojne potencijale od kategoriziranih. Izgubiti u jednoj godini u dva navrata velik broj treninga i natjecanja u dobi kada bi trebali najviše napredovati za mnoge će vrhunske mlade sportaše biti put u osrednjost, a svih njih toliko je malo da zapravo ne predstavljaju nikakav ozbiljan epidemiološki problem.

Želimo uništiti cvijet hrvatske sportske mladosti? Nije ni baš logično da ti isti kadeti i juniori moraju ići u osnovnu ili srednju školu, ali ne smiju tračati ili plivati. I zašto je, primjerice, opasno igrati tenis u ogromnom zagrijanom balonu? Gdje je tu bliski kontakt? Ili zašto nitko nije pogledao strana istraživanja koja ukazuju kako je transmisija virusa na bazenima potpuno zanemariva. Istraživanje iz New Jerseyja pratilo je 44 bazena kroz koje je prošlo 212 tisuća ljudi i nisu pronašli niti jednu infekciju. Je li itko svjestan što za jednog mladog perspektivnog plivača ili plivačicu znači izgubiti mjesec treninga u bazenu, a stručnjaci tvrde da se SARS-CoV-2 ne može širiti u kloriranoj vodi?

Ukratko, u ovim mjerama hitno je potreban fine-tuning i dosljednost.

Ono što je dobro jest da smo sada daleko od primitivnog lockdowna iz prvog dijela godine te su mjere ipak sofisticiranije. Međutim, ukupnu ocjenu mjera, ponovimo, možemo dati tek kad od Vlade dobijemo prateći set socijalno-ekonomskih poteza. Kad je Njemačka najavljivala parcijalni lockdown, odmah su rekli da će poduzetnicima koji moraju prekinuti djelatnost isplatiti 75 posto prometa iz istog mjeseca prošle godine. Kod nas još nije poznato što točno čeka vlasnike kafića i restorana, ali treba gajiti nadu da će Vlada biti na razini, kao što je pokazala na samom početku pandemije.

Posebno je osjetljivo pitanje kako će Vlada pomoći svim onim kompanijama kojima neće biti oficijelno zabranjen rad, ali će opet osjetiti teške posljedice novog gospodarskog usporavanja, pa i biti direktne žrtve zatvaranja ugostiteljskih objekata.