Pad Vukovara prije 33 godine za mnoge je hrvatske branitelje bio početak najgorih patnji u srpskim logorima. Jedan od njih je Zlatan Bašić, koji je dva puta bio ranjen na Trpinjskoj cesti.
Kako je ispričao za HRT, u krugu tvornice Borovo ušao je u autobus i završio u logoru Stajićevo. Ondje je proveo 9 mjeseci - uz svakodnevno batinanje, pogotovo tijekom smjene stražara.
"Najgora večer za mene bila je u Sremskoj Mitrovici, kad su pustili civilne robijaše među žene koje su isto bile zarobljene. To je za mene najteža, najgora večer logora", prisjetio se za HRT.
"Zato što su to bili krici, uzvici, jaukanja, zato što to puno više boli kad čuješ nego kad dobiješ batine. Batine kad dobivaš je najlakša stvar. Tko ima sreće još padne u nesvijest i ne osjeti. Nek te mlati koliko god hoće, padneš na pod, skupiš se, on te mlati i boli te briga. Najgore je slušati kad drugoga tuku ili drugome nanose zlo. U ovom slučaju žene. Još ako je to netko koga možda znaš ili razmišljaš je li to netko tvoj, onda je to pakao. To je meni najteži trenutak logora, ratovanja i svega, mog života," dodaje.
Da su prvi dani bili najteži, prisjetio se i Dejan Marošičević. Zarobljenici još nisu bili u evidenciji Crvenog križa, mučna ispitivanja nisu prestajala, a neki se s njih nikada nisu vratili. Kao 19-godišnjak završio je u logoru u Srijemskoj Mitrovici.
‘Oguglate na bol‘
"Oguglate na tu bol, konstantno vas nešto boli u tijelu, jednostavno ste prisiljeni maknuti to u stranu i razmišljati o nekim drugim stvarima. U pitanju je bilo puko preživljavanje bez obzira na to što mi u tom trenutku nismo bili izravno ugroženi na način kao da smo na prvoj crti pa će svaki čas pasti granata ili ćete stradati od metka, ali ste bili ugroženi ako nekome padne na pamet od čuvara ili, ne znam, zapovjednika koji su bili tamo, u svakom času može doći nekoga prozvati, izvesti ga. Hoće li ga pretući, hoće li ga odvesti negdje dalje... Bilo je ljudi koji su bili odvedeni, nisu poslije vraćeni u sobu, što je bilo poslije s njima - ne znam. Možda su neki završili u samicama, možda su neki vraćeni u druge sobe, ali je činjenica da je puno ljudi u logoru stradalo, odnosno ubijeno," kaže Dejan.
Igora Švraku i njegovu braću razdvojili su od oca još u Veleprometu. Tada ga je posljednji put vidio. Tek će na razmjeni 14. kolovoza 1992. od braće dobiti konačnu potvrdu očeve smrti, nakon što je to načuo još u Stajićevu. Ivan Švraka ubijen je tijekom torture u logoru Srijemska Mitrovica.
"Načuo sam tako, bilo je više paviljona i onda su ljude prebacivali iz paviljona u paviljon, iz sobe u sobu. Tako da je nekako došla informacija da je to to. Znači, ljudi koji su dolazili, selili su nas iz sobe u sobu. I tako sam dobio informaciju, nisam stvarno bio siguran. Kad sam pisao poruku preko Crvenog križa, mami, sestri, rodbini, uvijek sam pitao što je s tatom, kako je tata? Nikad nisam dobio odgovor od njih. I onda sam već polako osjetio da tu nešto... Ali stopostotna potvrda bila mi je u Osijeku kad je bila razmjena," kaže Igor za HRT.
"Smrt mog oca, ja sam to tražio po Zagrebu od ljudi koji su bili i našao sam. Došle su neke informacije da je bio u sobi 5, paviljon 2, da su ga odveli na ispitivanje i da su ga vratili u deki. Stavili su ga na krevet, tražio je čašu vode i navodno je rekao "Hvala Bogu da se Igor spasio". Da su to bile njegove zadnje riječi," dodaje.
Zdravko Komšić zarobljen je na Mitnici, odveden je na Ovčaru i mislio da će ondje biti ubijen. No kada su ujutro potrpani u autobuse i odvezeni u Srijemsku Mitrovicu, pojavila se nada da bi mogao preživjeti. U samici je proveo 35 dana, premlaćivanja i psihičkog maltretiranja.
"Sklupčaš se i gledaš da sačuvaš ono koliko se sačuvati može. I sve to je bilo očekivano, jedino bilo mi je najgore, najteže, kada su ti naši čuvari znali navečer krenuti, ići od sobe do sobe i iz sobe, to bi bilo navečer u 10, 11 sati, izvlačiti po jednoga od naših prijatelja, zatočenika, logoraša, i onda ga tući. Čuješ kako ga tuku na hodniku, kako on plače, jauče, i dolazi, soba po soba, sve bliže i onda znaš da će doći i u tvoju sobu i uzeti nekoga - e to mi je bilo nekako najgore. I dan danas se naježim od tih stvari," prisjeća se Zdravko za HRT.
Zločin bez kazne
Branitelj Borova naselja Ivan Lukić Zolja uhićen je 21. studenog. Odveden u Petrovce, zatim u Dalj gdje su ga vodili na strijeljanje. Nakon toga je prebačen u Bogojevo, vojarnu Zrenjanin, Stajićevo, Niš i naposljetku Srijemsku Mitrovicu. Šest polomljenih rebara, sedam slomljenih zuba, oštećeni zglobovi, udarci palicom po kralježnici, udarci po tabanima...
"Jedno vrijeme temperatura se spuštala na -22, ja sam otišao tamo u donjem dijelu trenirke i jednom džemperu, u tome sam ja prošao kroz logor, na betonu. Malo pokrijete glavu, zima nogama, malo navučete noge, zima glavi. Uglavnom, svakodnevne torture, batine, bez hrane, bez ičega, slinavi psi, ulasci noću da pjevamo himnu, jer su po njihovim nekim pričama ustaše opet pobili negdje 30 djece ili njihovih boraca i sad se oni moraju kroz to sve namiriti. I to su nas tamo čuvali rezervisti koji su stvarno bili većinom ili u alkoholiziranom stanju ili su totalno mrzili sve ono što dolazi s ove strane. Tako da su to priče koje, vjerujte mi, mogu razumjeti samo oni koji su to preživjeli, ta batinanja. Donesu vas ili vas ne donesu, neki se nažalost nisu vraćali. Kamerlo, koji je čovjek izgubio svijest, koji se digao i vikao svoju ženu da pokupi kokoši, jednostavno vam dođe do svega dosta. Njega su ubili batinama pred nama, znači skakajući mu na glavu, kao što imamo svjedočanstva da su tako i Sinišu Glavaševića usmrtili u Spomen domu Ovčara," kaže Zolja.
Kada je 15. siječnja 1992. Hrvatska međunarodno priznata, krv je šikljala po hodnicima i zidovima - sjeća se Zdravko Komšić. Batine je dobio čak i na dan razmjene. Slušaš jauke, slušaš kako život izlazi iz čovjeka, a ne smiješ dignuti glavu, jer si ti onda sljedeći. Deseti je to krug pakla koji nitko izvana nije vidio.
"Ono što su radili nakon okupacije grada, 18., što su ubijali ranjenike, zarobljenike, zarobljene naše prijatelje, suborce... Ja im to ne mogu oprostiti i nikada im neću oprostiti. Za mene je to nešto neprihvatljivo. I po mojem osjećaju, ali i po Ženevskim konvencijama. Kada bi oni učinili, osudili barem te najveće zločince koji su Vukovar, a to se neće desiti, sravnili sa zemljom, onda bi mogao i razmišljati o tim stvarima. Ali ovako, dok god mi ne znamo za tijela naših prijatelja, za tijela naše rodbine, suboraca, kada majke ne mogu otići upaliti svijeću na njihove grobove, mislim da tu nema pomirenja, nema oprosta," kaže Zdravko za HRT.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....