PIŠE NEVEN SESARDIĆ

Hrvatski filozof s respektabilnom međunarodnom karijerom: 'Vjerojatnije je da više puta dobijete na lotu nego da Barišićev rad nije plagijat'

Premijer Plenković za smjenu ne treba nikakav sud etičkog tijela, zdravi nam razum ne dopušta sumnjati u to da je ministar prepisao dio teksta
 Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Nedavni izbor Pave Barišića za novog hrvatskog ministra znanosti i obrazovanja izazvao je mnoge kritike. Jedan od prigovora vezan je za slučaj od prije nekoliko godina kad su četvorica filozofa prijavila Barišića da je počinio plagijat. Nekoliko je tijela raspravljalo o toj prijavi, ali do sada nije donesena nijedna odluka koja bi potvrdila da je doista bila riječ o plagijatu. Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković uzima nepostojanje takve oficijelne potvrde kao opravdanje da zadrži Barišića kao ministra. Ali takav je stav pogrešan.

Javno dostupni dokumenti pokazuju da u članku zbog kojeg je Barišić prijavljen za plagijat ima nekoliko dužih odlomaka koji su IDENTIČNI s dijelovima ranije objavljenih tekstova drugih autora. Na primjer, jedan takav odlomak u Barišićevom članku ima 50 riječi, a potpuno isti odlomak (od riječi do riječi) može se naći i u članku političkog komentatora Stephena Schlesingera (kojeg Barišić niti citira niti spominje). Elementarna kalkulacija na osnovi relevantnih činjenica pokazuje sljedeće: vjerojatnost da je spomenuta podudarnost slučajna i da Barišić dotični odlomak nije preuzeo od Schlesingera znatno je manja nego što je, recimo, vjerojatnost da više puta uzastopce dobijete glavni zgoditak na lotu. Dakle, razuman čovjek ne može ozbiljno sumnjati u to da je Barišić preuzeo tekst od Schlesingera.

Nemoguća omaška

Ali, netko će reći, možda je to bila benigna omaška i nekako se dogodilo da su greškom bili izostavljeni navodnici i upućivanje na Schlesingerov članak. No zar ne bi u takvom slučaju svaki pošteni znanstvenik požurio upozoriti javnost na tu grešku i ispričati se autoru čiji je tekst objavio pod svojim imenom? Međutim, sudeći prema nedavnoj izjavi samog Stephena Schlesingera (prenesenoj na portalu index.hr), Barišić se nikada nije odlučio to napraviti, premda je za takav postupak imao na raspolaganju više od pet godina. Dapače, on je u svom pismenom odgovoru na prijavu za plagijat u veljači 2011 inzistirao da “svi uspoređeni dijelovi teksta bjelodano potvrđuju da nema niti jednoga odlomka, niti jedne jedine rečenice, koji su preuzeti od drugih autora bez odgovarajućega navodenja izvora”. Ta njegova izjava nedvosmisleno pokazuje da je Barišić rezolutno negirao da je išta preuzeo od Schlesingera pa bi bilo neuvjerljivo do komičnosti kad bi on sada odjednom takvo preuzimanje priznao te ga nakon toliko godina poricanja pokušao objasniti nekom zabunom.

Podsjećam da je incident sa Schlesingerom samo jedan od brojnih primjera bizarnih podudarnosti između Barišićevih odlomaka i drugih izvora. Za tako nevjerojatnu podudarnost s već objavljenim tekstovima mi redovito studente kažnjavamo za plagijat, a nakon što su razotkriveni oni u takvim slučajevima obično odmah priznaju plagijat jer znaju da bi negiranjem samo vrijeđali našu inteligenciju.

Začuđujuće izjave

Prestaje li možda ova logika funkcionirati kad se sumnja da je profesor, a ne student, počinio plagijat? To bi bilo vrlo neprincipijelno. Štoviše, ako išta, kriteriji bi trebali biti stroži prema profesorima jer je u njihovom slučaju plagijat znatno teži prijestup. Naravno, ako zbog plagijata treba poduzeti sankcije protiv određenog profesora onda neko nadležno tijelo najprije mora donijeti odluku da je stvarno riječ o plagijatu. Ali premijer Plenković ne treba čekati na takvu odluku. Naime, zdravi razum nam jasno kaže da je vjerojatnost da je upravo postavljeni ministar znanosti počinio plagijat daleko viša nego vjerojatnost mnogih drugih tvrdnji koje inače prihvaćamo s velikom sigurnošću. U normalnim demokracijama i civiliziranim zemljama predsjednik vlade bi to morao smatrati više nego dovoljnim razlogom da dotičnog ministra istog časa smijeni. Jer javno je povjerenje u integritet tog čovjeka do te mjere narušeno da on naprosto ne može više vjerodostojno obnašati visoku funkciju člana hrvatske Vlade. Međutim, i nakon što su kompromitantne činjenice izašle na vidjelo, Plenković je začudo izjavljivao da Barišić uživa njegovo “puno povjerenje”.

Ta razina gotovo bezgraničnog povjerenja je tim čudnija što se za Barišića ne može reći da uživa stručni ugled među filozofima u Hrvatskoj, a pogotovo ne u inozemstvu. Jedno od mjerila nečije prisutnosti u međunarodnoj znanosti je broj njegovih radova registriranih u međunarodnoj bazi podataka Current Contents, kao i koliko su ti radovi citirani. Barišić ima samo četiri takva rada, a baza ne bilježi da je ijedan od tih radova ikada bio citiran. Indikativno, svi su oni izašli u domaćem časopisu “Synthesis Philosophica”, čiji je on sam bio glavni urednik dugi niz godina. A jedan od tih četiriju članaka je upravo onaj zbog kojeg je bio prijavljen za plagijat.

Djelovanje bez odjeka

Koliko pak citata ima Barišić prema obuhvatnijoj bazi podataka Web of Science Core Collection koja pokriva 12 tisuća vodećih časopisa u svim disciplinama? Odgovor: nula. A kako je s knjigama? Jedina Barišićeva knjiga objavljena na stranom jeziku tiskana je u Njemačkoj prije četvrt stoljeća, a prema tražilici Google Scholar jedan jedini citat te knjige potječe iz sasvim usputne fusnote u članku iz domaćeg časopisa “Obnovljeni život”. Sve u svemu, njegov opus je ostao bez iole značajnijeg traga u međunarodnoj literaturi.

Dakle, ostaje misterij zašto je od svih mogućih opcija upravo taj čovjek bez znanstvenog ugleda i s mrljom plagijata izabran da bude ministar znanosti. A kada se još uzmu u obzir i neki drugi skandali moralne naravi koji se vežu uz njegovo ime, inzistiranje na tome da Barišić bude na čelu Ministarstva znanosti sve više izgleda kao ona poslovična situacija u kojoj se lisici daje da čuva kokošinjac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:41