HRVATSKI KORONAPACIJENT BROJ 2 ZA JUTARNJI: OZDRAVIO SAM! Dva tjedna brat i ja smo se dosađivali. Čak nam je i ribanje WC-a bio događaj

11. ožujka, 15 sati.

U karanteni Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, u kojem borave blizanci oboljeli od koronavirusa, pali se crvena lampa - poziv da dođu do interfona preko kojeg komuniciraju s liječnicima i sestrama već 17 dana.

- Svi troje ste negativni - kaže liječnik s druge strane, misleći na oba brata blizanca, oboljela od koronavirusa, i djevojku jednog od njih.

Za prvooboljelog blizanca i njegovu djevojku to je bio prvi negativan nalaz, a drugom blizancu bio je drugi - onaj koji znači da je zdrav.

- Da, prva sam osoba u Hrvatskoj koja je otpuštena kući iz bolnice i prebolio sam koronavirus - kaže nam mladić s kojim razgovaramo telefonski dok se on nalazi u svojem zagrebačkom stanu.

10 dana izolacije

Nismo mogli do njega jer je preporuka liječnika da još deset dana bude u kućnoj izolaciji iz preventivnih razloga.

- Najnovija istraživanja su pokazala da se u nekim ekstremnim situacijama zarazan može biti i 25 dana, pa ćemo to poštovati. No, ja sam negativan i ovo je samo dodatna mjera - kaže nam.

Nakon što je u 15 sati saznao da je zdrav, liječnik ga je upitao hoće li pričekati brata ili će otići kući.

- Rekao sam da bih, ako mogu, ja otišao. Na kraju krajeva, brat je negativan i očekujem da će i on danas, sutra izaći iz bolnice. A i predugo smo bili zajedno u par kvadrata pa da se malo odmorimo jedan od drugog - smije se presretni blizanac.

Osjećaj je, kaže, bio neopisiv. Toliko je bio uzbuđen jedino kad je prije nešto više od pola godine diplomirao.

U 17 sati ispred bolnice ga je nestrpljivo čekala majka.

- Jao, taj korak kad izlazim na otvoreni prostor. Nemate pojma koliko svi malo cijenimo što imamo - kaže.

Iz bolnice je izašao u hudici, jakni, hlačama i tenisicama. U ruci je nosio plavu vreću u kojoj su bile dvije prazne torbe i otpusno pismo.

- Sve drugo što sam koristio i nosio ostalo je u bolnici i to će oni svojim metodama dezinficirati i oprati, a dio sam već bacio. Dezinficiranu odjeću u kojoj sam izašao iz bolnice ostavio sam u garaži. Prazne su torbe već dobro dezinficirane u bolnici, a mobitel sam dobro okupao u medicinskom alkoholu - govori nam.

Naravno, još će deset dana biti kod kuće, ali to je ipak drugačije.

Nosi masku

- Nevjerojatno je da su svi ti dani nekako brzo prolazili, a već imam osjećaj kao da nikad nisam ni bio tamo - kaže nam.

Većinu vremena kod kuće provodi u sobi, a kad, primjerice, ode po čašu vode, ima masku. Na sreću, ima uvjete da ispoštuje preporuku bolnice da ne dijeli sanitarni čvor s ukućanima.

Mladiću je situacija došla nenadano. Kako i ne bi? Koronavirus još nije bio detektiran u Hrvatskoj. U petak, 21. veljače, brat mu se vratio iz Milana, gdje je bio nekoliko dana s djevojkom. Tijekom vikenda 22. i 23. veljače situacija u Hrvatskoj bila je mirna. U ponedjeljak - šok. Njegov brat prvi je u Hrvatskoj kojemu je dokazan koronavirus. Dan kasnije i njemu.

Pod strogim mjerama sigurnosti, 25. veljače odvezen je u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Od tada nije vidio lice bez maske ili osobu koja im se približava bez zaštitnog odijela.

- Što se tiče samog tijeka bolesti, on je izgledao ovako: u bolnicu sam došao s temperaturom od 37,4 Celzijeva stupnja i to je bio jedini simptom koji sam imao tog dana - govori nam i nastavlja priču iz karantene. - Sljedeća dva dana temperatura se penjala do 38,5 i počeli su se pojavljivati simptomi klasični za gripu, bol u mišićima i zglobovima, ‘teška glava’ i opća slabost - priča.

Nakon toga temperatura mu je pala na 37,5 stupnjeva, a već sljedeći dan gotovo je nije ni bilo.

- Zapravo sam šest dana imao neke simptome, a nakon toga je stalo. Ostao je samo kronični umor sljedećih nekoliko dana. Zbilja mi je teško procijeniti je li to bilo zbog bolesti ili su to posljedice toga što smo bili dugo u zatvorenom - priča nam.

Posljednjih se dana osjećao savršeno zdravo, a što se tiče tijeka bolesti, gotovo identičan je bio i kod njegova brata. Prvi kontrolni testovi bili su 2. i 6. ožujka. Obojica braće opet su bila pozitivna.

No, onda je našem sugovorniku stigao prvi negativan nalaz.

- Bilo je to 9. ožujka. Osjećaj neopisiv! Ali, bratu je tada bio pozitivan, pa nisam bio potpuno opušten - kaže nam.

A život u karanteni, pitamo. Kako je to izgledalo?

- Prvih par dana je bilo užasno dosadno, ali kasnije više nije. Ne znam kako bih to opisao. Jednostavno prihvatiš situaciju i to postane tvoj život. U ovom slučaju, brat i ja u maloj sobi 24 sata na dan i tako unedogled - govori.

Budili su se u 8 sati - probudila bi ih sestra preko interfona. Provjerili bi vitalne funkcije, temperaturu i dobili doručak.

- Onda bismo opet malo legli. Nije baš da smo mogli otići na jutarnju kavicu u kafić - smije se i dodaje da su u 12 sati gledali Dnevnik pa bi ručali.

Naravno, u 16 sati bi slušali konferenciju za medije, a u međuvremenu bi bili na internetu. Pogledali su brojne serije, a večeri su provodili uz sport.

- Domaća liga, strana... daj što daš. Sve se pratilo - govori mladić.

Dio dana čistili su sobu.

- Ne možete vjerovati koliko se prašine skupi u kratkom vremenu... ili smo se samo pravili da je ima kako bismo trošili vrijeme. Nisam se nikad u životu toliko naribao WC-a i kade, ali Bože moj - proleti dva sata u trenu - kaže simpatični mladić.

U vrijeme kad su ušli u karantenu, situacija je bila puno bolja nego što je sada. Države zatvaraju granice, zabranjuju se okupljanja, zatvaraju škole, rapidno raste broj oboljelih i umrlih.

Pitamo ga kako su to oni proživljavali.

Hvala liječnicima

- Kad su krenule priče o Italiji i ovim bližim zemljama, sve je postalo puno realističnije nego kada je Kina bila u pitanju. Onda čitaš o broju umrlih, a ti si s dijagnozom koronavirusa u bolnici. Nije ti svejedno, moram priznati - kaže i dodaje kako se nada da će situacija u Hrvatskoj ostati pod kontrolom jer ima dojam da se uistinu radi na tome, a iz vlastitog iskustva može reći kolike napore u to ulažu liječnici.

Za kraj ga pitamo je li sada stekao imunitet.

- To nitko nije rekao i mislim da to nitko još ne zna. Premalo je vremena prošlo da bi se donosili zaključci, ali naravno da se nadam da je jednom bilo dovoljno, i previše - zaključuje.

Za kraj, u svoje i bratovo ime zahvaljuje svim liječnicima, sestrama, pomoćnom osoblju i, naravno, ravnateljici Alemki Markotić na svemu što su za njih činili tijekom 16 dana.

- Zaista su se ponašali prema nama kao da smo njihova djeca ili braća mlađim sestrama - završava.