FRANJO GREGURIĆ - INTERVJU

HRVATSKI RATNI PREMIJER PRISJEĆA SE PRIJELOMNIH TRENUTAKA IZ 1991. I 1992. GODINE 'Dobro je što je Budimir Lončar odbio medalju Grada Zagreba...'

Vlada je 1991. godine donijela zaključak da je “Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”
 Darko Tomaš / CROPIX

Predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva iz ratne 1991. i 1992. godine, Franjo Gregurić, reagirao je na tvrdnje posljednjeg ministra vanjskih poslova bivše SFRJ Budimira Lončara prema kojima je UN-ov embargo na uvoz oružja bio pozitivan za Hrvatsku. Gregurić kaže da zbog povijesnih činjenica ne može odšutjeti plasiranje takvih teza. U razgovoru za Jutarnji osvježio je sjećanja na događaje iz 1991. i 1992. godine koji su bili ključni za opstanak hrvatske države, no osvrnuo se i na današnju situaciju, s naglaskom na ekonomske poteze koje bi trebala povući Vlada Andreja Plenkovića.

Je li vas iznenadila odluka Budimira Lončara da ne primi medalju Grada Zagreba za doprinos u unapređenju odnosa s EU?

- Nije. Predlagač nagrade nije vodio računa o raspoloženju građana o radu gospodina Lončara kao ministra vanjskih poslova SFRJ u vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Još su svježa sjećanja hrvatskih građana na ratne godine 1991. i 1992. kada se stvarala hrvatska država. Zbog pritiska javnosti gospodin Lončar je, prema mojem mišljenju, postupio ispravno.

Reagirate na Lončarevu interpretaciju odluke Vijeća sigurnosti od 25. rujna 1991. godine, kojom je uveden embargo na uvoz oružja. Lončar tvrdi da je to bilo dobro za Hrvatsku jer se JNA nije mogla naoružavati.

- Reagiram zbog povijesnih činjenica. Kao predsjednik Vlade 1991. i 1992. godine svakodnevno sam o svim događajima vodio bilješke. Tada se stvarala nova, stoljećima željena samostalna, suverena, međunarodno priznata hrvatska država. Imali smo nevjerojatno jedinstvo hrvatskog naroda, domovinske i iseljene Hrvatske, i mnogo protivnika oko sebe. S jedne strane jugoslavensku vlast s jakom jugoslavenskom vojskom i diplomacijom, a s druge je bilo malo prijatelja. Prijatelje smo stvarali svojim radom, ponašanjem i, nažalost, stradavanjem koje je svima bilo vidljivo. U tom kontekstu treba promatrati i sve aktivnosti koje su prethodile.

U kolovozu 1991. godine pozvali smo sve hrvatske građane delegirane u savezne organe vlasti i saveznu diplomaciju da se stave na raspolaganje hrvatskoj Vladi. Tada se na poziv javilo njih samo četvero: Božo Marendić, Branko Zekan, Čedo Pavlović i Antun Šeda. Istodobno se na poziv hrvatske Vlade stavio na raspolaganje veći broj generala i admirala, među kojima su general Tus, general Špegelj, general Stipetić, Domazet Lošo i veći broj drugih visokih časnika i časnika bivše JNA.

Što je ključni argument kojim opovrgavate Lončarovu tezu da je embargo na uvoz oružja bio pozitivan za Hrvatsku?

- Sve je sažeto u zaključcima Vlade donesenima na sjednici nakon donošenja Rezolucije 713 Vijeća sigurnosti o Jugoslaviji od 27. rujna 1991. godine u sklopu koje je donesena i odluka o embargu. Vlada je usvojila pet zaključaka. U prva tri se prihvaća rezolucija, napori za mirno rješavanje sporova, te preuzimaju obaveze o prekidu vatre.

Četvrta točka se izravno odnosi na ulogu Budimira Lončara, a ona glasi: “Vlada RH ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu, izjednačavajući agresore Srbiju i JA i napadnutu Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi g. Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici VS-a s porukama o jednakoj krivici i “zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija”.

Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama, Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova g. Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa u ime RH. Vlada RH ovom prilikom konstatira da je, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, g. Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Što je bilo u petoj točki zaključaka Vlade?

- Da stalni predstavnik SFRJ u UN-u, veleposlanik Darko Šilović, nije pokazao spremnost da na svojoj funkciji zastupa i interese Hrvatske koju su otvoreno napale Srbija i JA, te mu hrvatska Vlada zbog toga odriče pravo djelovanja i nastupanja u UN-u i u ime Hrvatske.

Zagreb, 200219.
Fijanova 8/1. 
Franjo Greguric, nekadasnji Premijer Republike Hrvatske i bivsi politicar.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Kakva je bila uloga Ante Markovića, tadašnjeg predsjednika Vlade SFRJ?

- Valja znati da je predsjednik Franjo Tuđman govorio kako treba razgovarati i s crnim vragom, ako je potrebno, samo da se Hrvatska lakše i bezbolnije osamostali. S Markovićem se puno pregovaralo. On je često dolazio k Tuđmanu, ali i meni kao predsjedniku Vlade. Vjerovao je da se može naći mirno rješenje za neku novu zajednicu naroda bivše Jugoslavije. Svi smo ga uvjeravali da je to nemoguća misija, ali on je ipak vjerovao. Onda se dogodio napad na ured predsjednika Tuđmana, i to kada su na ručku bili Marković, Stipe Mesić, predsjednik Sabora Žarko Domljan i dio savjetnika predsjednika Tuđmana.

Dakle, napadnut je, uz hrvatsko vodstvo, i predsjednik savezne vlade i Predsjedništva Jugoslavije. Meta napada bio je Tuđman, a ne Marković, no Kadijević je morao znati da je ugrozio i predsjednika svoje vlade, i nisam siguran da nije želio eliminirati i ostale koji su se tada nalazili u Uredu predsjednika Tuđmana. O tom je događaju opširnije u svojim knjigama pisao Vladimir Šeks, bivši predsjednik Hrvatskog sabora. Možete samo zamisliti slijed događaja da je napad uspio.

Koliko se jugoslavenskih veleposlanika odazvalo Tuđmanovu pozivu?

- Pobrojat ću ih. Odazvali su se: Zoran Jašić koji je bio u Maleziji, Bohumil Bernašek iz Kenije, Frane Krnić iz Čilea, Ivan Brnelić iz Austrije, Božidar Gagro iz Francuske, Vanja Kalogjera iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Ivica Maštruko iz Vatikana, Zoran Andrić s Filipina, Anđelko Runjić iz SSSR-a, Rudolf Mazura iz Argentine te Hrvoje Skoko iz Ugande. Nisu se odazvali Branko Puharić iz Poljske, Darko Šilović, koji je bio veleposlanik pri UN-u u New Yorku, te Vjekoslav Koprivnjak iz Indonezije. Uz njih se pozivu odazvao veći broj konzula i drugih savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova.

Budimir Lončar govori kako je prije odlaska u New York na sjednicu Vijeća sigurnosti, koju je inicirao, i usvajanja rezolucije u sklopu koje je donesen i embargo na uvoz oružja bio na sastanku s Franjom Tuđmanom. Kaže da ste i vi bili na tom sastanku te da vam je sve izložio.

- Ne sjećam se takvog sastanka. Možda je on održan bez moje prisutnosti. No, otad je prošlo 28 godina i treba realnije sagledavati stvari koje su se događale. S aspekta proteka vremena mirno gledam na prošlost, pa tako i na činjenicu da je Lončar bio savjetnik predsjednika Stjepana Mesića pa onda Ive Josipovića. Angažirali su ga vjerojatno zato što je Lončar kao diplomat u bivšoj Jugoslaviji, koja je dugo godina bila članica svih međunarodnih institucija i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, poznavao jako velik broj diplomata, među kojima i diplomate velikih sila. Uvjeren sam da su njegovo znanje i kontakti bili od velike koristi.

Danas kada gledam, smatram da treba odijeliti razdoblje do stvaranja neovisne Hrvatske i njezina međunarodnog priznanja od onoga nakon toga. Valja uzeti u obzir i da se na poziv hrvatske Vlade na kraju velik dio naših građana odazvao, ali Lončar, Ante Marković i Veljko Kadijević nisu to učinili. Pretpostavljam da je to zato što su vjerovali da se Jugoslavija ne može raspasti i da se neće formirati nove države.

Budimir Lončar je poznavao Franju Tuđmana i kaže da su njih dvojica komunicirali i nakon sporne rezolucije Vijeća sigurnosti. Zašto njega Tuđman nikad nije prihvatio, a jest Josipa Perkovića i Josipa Manolića koji su imali mnogo mračnije uloge u bivšoj Jugoslaviji?

- Ne mogu tvrditi da Lončar nije imao kontakte s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, tim prije što su se znali otprije. Nisam se time bavio. Mi u izvršnoj vlasti imali smo posla preko glave. Trebali smo osigurati opskrbu građana i rijeke nesretnih prognanika i izbjeglica, zatim vojnu proizvodnju i razvijati domaću proizvodnju vojne opreme i oružja.

Spomenuta rezolucija i embargo stvorili su nam mnoge teškoće. Oružje smo plaćali puno više nego da smo ga mogli normalno kupiti ili, pak, uzeti iz skladišta teritorijalne obrane ili vojske. Iz vojnih skladišta uzimali smo oružje tek kada smo bili dovoljno jaki da smo mogli blokirati kasarne, a federacija se toliko raspadala da je to bilo moguće.

Kada govorimo o tome da je predsjednik Tuđman angažirao Perkovića i Manolića, valja napomenuti da su oni bili operativci koji su bili ovdje u Hrvatskoj, dok je Lončar bio u Beogradu.

Lončar još dvjema tezama brani rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom je uveden embargo. Jedna je da Hrvatska ionako ne bi mogla kupovati oružje jer nije bila priznata država, a druga da je Jugoslavija tada planirala kupnju oružja od Rusije.

- Aleksandar Vasiljević u svojoj je knjizi objavio kako smo pokušali kupovati oružje od Rusije. To je točno. Nakon međunarodnog priznanja kupovali smo oružje od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Embargo je nanio velike štete jer smo oružje i vojnu opremu kupovali pod embargom uz velik rizik i više cijene. Tako je, na primjer, brod s 400 tona oružja bio zaplijenjen u Jadranu. Kada govorimo o Jugoslaviji, embargo nije imao smisla jer je JNA bila dobro naoružana, govorilo se da je četvrta armija u Europi.

Kako ste shvatili odluku Milana Bandića da Lončaru dodijeli medalju?

- Iznenadio me, ali Bandić sigurno ima svoje razloge. Ne bih na to reagirao da nije pisalo kako je rezolucija Vijeća sigurnosti kojom je uveden embargo na uvoz oružja bila korisna za Hrvatsku. To naprosto nije istina.

Je li HDZ na pravi način reagirao na tu Bandićevu odluku ili su bili premlaki budući da se tek gradski HDZ ogradio od nje?

- Oni su citirali dio odluke Vlade koju sam malo prije citirao. Mislim da je njihova reakcija bila dovoljna i da od odluke o dodjeli medalje nije trebalo dizati toliku buku.

Nerado komentirate politiku, no možete li prokomentirati izmjene Zakona o privatizaciji Ine i uopće politiku Vlade prema Ini?

- Ne mogu komentirati izmjene Zakona o privatizaciji Ine. Ina je zasebno pitanje o čemu možemo razgovarati nekom drugom prilikom. Jedino što je ovoga trenutka aktualno jest položaj i budućnost Rafinerije nafte Sisak. Moje zanimanje za stanje u rafineriji potječe iz vremena rata kada sam kao predsjednik Uprave Ine bio u rafineriji na dan kad je bombardirana i gorjela. Vrijeme je učinilo svoje i danas nema ekonomskog opravdanja za skupu modernizaciju rafinerije. Uz kapacitete prerade Austrije, Slovačke, Mađarske, Srbije i BiH te rafinerije u Rijeci, upitno je investirati u modernizaciju Rafinerije Sisak jer je prerada susjednih zemalja dovoljna za potrošnju u široj regiji.

Dugo se vode rasprave o budućnosti Rafinerije Sisak, ona ima odgovarajuće mjesto u preradi nafte prema dostupnim podacima iz Ine, i to ne samo kao distributivni centar goriva nego programom proizvodnje tzv. crnih derivata (bitumena). Prijedlog o gradnji kapaciteta za biodizel također ima ekonomsko opravdanje. To su svakako dobri prijedlozi, ali bilo bi korisno da se program dopuni uvođenjem proizvodnje polietilena. Zadnje je vrijeme da se spasi postrojenje polietilena s Krka i prenese i instalira u Sisku. Konzervirano postrojenje polietilena iz Dina Petrokemije Krk moglo bi, koristeći domaće zalihe nafte preradom u primarni benzin i etilen, osigurati kontinuitet proizvodnje polietilena. U protivnom, po našem starom običaju postrojenje će biti prodano u bescjenje, i time do kraja uništena zdrava industrijska proizvodnja plastičnih masa.

Smatrate li da je oportuno govoriti o reindustrijalizaciji Hrvatske?

- Reindustrijalizacija je nužna za budući brži razvoj Hrvatske. Vidimo da Europska unija, čiji smo član, u objavi gospodina Webera, koji govori o budućim ciljevima razvoja Europske unije u novom mandatu, predviđa kao prvu točku programa rast udjela industrije u BDP-u Unije do 35 posto. U Hrvatskoj je udio industrije na razini 17 do 18 posto, tako da naše političare očekuje ozbiljan rad na osiguranju bržeg razvoja industrije. Možda bi bilo korisno da Vlada pozove, podrži i ohrabri poduzetnike s propulzivnim programima da grade industrijska postrojenja i razvijaju tvrtke u Hrvatskoj. Jedan od koraka je okupiti ljude koji su postigli dobre rezultate novim tehnologijama.

Čuti od njih kako su uspjeli, gdje su prepreke i onda otvarati prostor za njih i druge. Čitamo da tvornica automobila Honda povlači svoju proizvodnju iz Britanije, ponudimo im uvjete za nastavak proizvodnje u Hrvatskoj. Mislim da je Vlada premijera Plenkovića svjesna ovih izazova i da će se uz rješavanje stabilizacije brodogradnje, Petrokemije i energetike posvetiti novim propulzivnim industrijskim programima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. prosinac 2024 12:02