ZAGREB - Noćne more, mokrenje u krevet, strah i panika ako roditelj nije prisutan, mucanje.
To su posljedice ostavljanja malog djeteta u bolnici na liječenju bez pratnje roditelja, svjedoče roditelji koji su se javili nakon što je Jutarnji list u subotnjem prilogu Magazin objavio temu “Hrvatsko dijete u bolnici: uplakano i usamljeno”.
Komentari traumatiziranih majki
Plakao je dvije noći
- Nećak mi je dobio upalu pluća te je morao biti hospitaliziran. Budući da ima godinu i nešto, naravno da majka mora biti uz njega, no kad je došlo 18 sati, majka je morala doma. Mali je dva dana plakao cijelu noć, od čega je dobio i bruh. Mama je tamo molila da bar bude uz njegov krevet na stolici, da nije važno... NE!
Hitnom je prevezen u Klaićevu na novu operaciju. Treći dan je vraćen nazad u prvu bolnicu. Bio je slobodan apartman, nekako su zgrnuli pare. Mali je s majkom ozdravio preko noći! P. P.
Injekcija za ‘laku noć’
- Morala sam ostaviti kćer od 6 mjeseci bolnici na tjedan dana, smjela sam dolaziti davati joj da sisa svaka tri sata (osim u vremenu od 23 do 07 h) i sada nakon 8 godina se naježim kada se sjetim toga, a da ne kažem kako je mala nakon izlaska iz bolnice imala noćne more, bojala se kupanja i u bolnici je pokupila crijevnu virozu. Svaku večer kada sam dojila kćer slušala sam kako uplakanim bebama daju injekcije nakon kojih bi bebe zaspale i znala sam da tako tretiraju i moju kćer kad odem, a nisam mogla učiniti ništa da to promijenim. S. H.
‘Može ona i bez vas’
- Za bebu od 6 mjeseci s upalom mokraćnih putova i refluksom doktor mi je rekao da ‘nije tako mala da ne može ostati bez mene u bolnici, a ionako će biti na toliko lijekova da neće ni primijetiti da me nema’. Molila sam i njega i sestre na odjelu da me puste jer je moja bebica u to vrijeme pila samo moje mlijeko, a odgovor na to je bio: ‘Sve potrebno dobit će preko infuzije’. Plakala sam i molila i na kraju sam drugu večer dobila odobrenje da mogu ostati uz krevet svoga ‘velikog’ djeteta. Sve se to odigralo u bolnici koja se diči titulom ‘Bolnica prijatelj djeteta’. J. L.
Sestra me spasila
- Kao majka dvoje djece koja živi vani, na žalost, prošla sam mnogobrojne operacije sa svojim sinom (6 godina). NIKADA mi NITKO nije rekao da ne mogu biti sa svojim djetetom. Ja sam ga dopratila do operacijske sale i bila sam zadnje što je vidio. Sestra bi me zvala kada je operacija bila gotova i odvela bi me do njega... Bila sam prva uz njega kada se probudio iz narkoze.
Ako si ne možete priuštiti privatnu sobu s krevetom, onda je normalno da ste u sobi s još jednim ili maksimalno dvoje djece. Nemate krevet, ali možete provesti noć pokraj djeteta u udobnoj fotelji.
Dogodilo se da mi je dijete bilo u šok-sobi gdje nije bilo uvjeta ni da se sjedne zbog aparata, žica i ostalog, ali mi je predobra sestra omogućila da legnem pokraj sina u njegov krevet da bi znao da nije sam.
Sestra je bila naše gore list... topla riječ, ljubaznost i suosjećanje u takvim trenucima neprocjenjivi su i pamte se zauvijek. V. B.
Vezali su ga za krevet
- Sjećam se kad je moj mali anđeo završio u bolnici, iako sam ga još dojila (i noćne podoje). Bolnička pravila su bila da dođemo poslije liječničke vizite i nakon što im daju lijekove i infuziju, poslije 10 sati, te ostanemo do 18 sati.
Nalazila bih ga svako jutro ruku i nogu malenim zavojima vezanim za krevetić da ne počupa infuziju i da se ne daj Bože ne nabode na iglu, jer sestra i doktor, budimo realni, nisu mogli biti uz njegovo uzglavlje dok mene nije bilo, a ja nisam smjela biti tu. Nije on bio jedini maleni pacijent. Nisu imali kapaciteta da smjeste jednog roditelja, a kamoli sve nas koji smo sa strepnjom i očiju otečenih od cjelonoćnog plača svako jutro čekali pred vratima odjela. A. L.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....