GLOBUS DONOSI

'HVALA SDP-U, ALI ŽELIM I GLASOVE DESNICE' Plan Ive Josipovića za novi predsjednički mandat

ZAGREB - Prošlo je već dosta vremena otkako sam radio zadnji intervju s predsjednikom Josipovićem. Sastao sam se s njim nekoliko puta na Pantovčaku 2013., ali to su bila samo neformalna druženja. Zapravo, kad se malo bolje prisjetim, više smo intervjua (ili off the record-razgovora za Globus) radili u razdoblju prosinac 2008. – prosinac 2009., tj. u razdob­lju koje je neposredno prethodilo njego­vu izboru za predsjednika, nego kasnije, kad se već uselio na Pantovčak. Valjda je u ono prijašnje vrijeme bilo uzbudljivije, piše Darko Hudelist u novom broju Globusa.

Sjećate li se našeg prvog intervjua, potkraj prosinca 2008.? To je bilo u Berislavićevoj...

- Da, tada sam bio voditelj festivala Muzički biennale, tamo sam imao ured...

Našli smo se u kafiću “Kolding”, a onda smo otišli u vaš ured, gdje je mladi pijanist Daniel Detoni vježbao klavir. Vi ste tada prvi put javno izjavili da razmišljate o tome da se kandidirate za predsjednika. I kad sam ja to napisao, nastala je eksplozija...

– Da, odmah su rekli da nikad neću biti izabran. Ja u to doba, zapravo, i nisam spadao u krug "ozbiljnih" političara, javnost me više doživljavala kao glazbenika i profesora prava. Posebno su skeptični bili ova gospoda i gospođe novinari koji su izvještavali iz Sabora, oni su mislili da je moja kandidatura samo šala. No, eto, pokazalo se da su stvari stajale drukčije.

Drugi naš važniji susret bio je u rujnu 2009. u Samoboru. S nama je cijelo vrijeme bila i vaša desna ruka Danica Juričić.

– Da, to je već vrijeme pretkampanje.

Tada ste prvi put izašli sa sintagmom “Nova pravednost”. To je bila vaša politička legitimacija u predizbornoj kampanji 2009. Zvučala je idealistički, ali ju je upravo zato bilo lako prihvatiti...

– Ja inače mislim da politika osim racionalnosti mora imati i tu idealističku komponentu. Moramo željeti možda i više nego što možemo napraviti, posebno kad je riječ o nekim dobrim ciljevima i dobrim stvarima. Mislim da politike koje nemaju neke ideale, pa makar oni bili i daleki, teško mogu biti motivirajuće, osobito kada govorimo o predsjedničkim politikama. Naime, kod nas, u našem ustavnom poretku, predsjednik se, uglavnom, ne bavi izvršnim stvarima, ne bavi se onime što se obično zove dnevna politika. Ali bi, to prije, trebao biti motivator, netko tko povezuje unutar društva, netko tko promovira ono što bismo mogli nazvati dobrim duhom ili dobrim željama. Pa i onda kada te želje možda izgledaju utopističke.

...

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 23:01