‘Hvatala ih je panika, neki su se molili, ispalili su signalnu raketu u more, umjesto u zrak‘

Za sedmero Poljaka iz Krakova i okolice bila je to noć koju će pamtiti do kraja života, od kojeg su se već bili pomalo i opraštali, neki su plakali i molili se u kabini, dok se podivljalo more, na visokim valovima koji su se pretvarali u dim, nošeno orkanskom burom i tramontanom igralo njihovim katamaranom kao s orahovom ljuskom.

Za posadu motornog broda Šibenik, šibenske Lučke kapetanije, za zapovjednika Sašu Jurata, upravitelja stroja Mladena Radovčića i mornara Edija Brkića bio je to tek "jedan dan u uredu". Istina, težak, naporan i odgovoran, ali to je njihov zanat i njihov posao i kad su primili poziv u pomoć - tri puta Mayday preko radio komunikacije - i kad su isplovili iz Šibenika prema poziciji 9,7 nautičkih milja jugozapadno od Piškere, bili su spremni na sve što bi ih na tom putu moglo očekivati. Nije ih iznenadilo ni more koje je bilo četiri - a pomorci znaju što to znači, ni valovi od tri - četiri metra visine.

- Kad se penjete na takav val s ovim brodom, to je kao da ste s balkona pali! - slikovito za portal Šibenski.hr opisuje kapetan Jurat, pričajući o dramatičnoj akciji spašavanja na moru.

- Poljaci su - posada od četiri muškarca i tri žene - krenuli iz Visa prema Žutu. Na tom putu oni su, izgleda, pomalo mijenjali poziciju, a negdje u visini Rogoznice stradao im je motor. Mislim da je problem bio s hlađenjem, nije primao vodu i u takvim uvjetima elektronika ga jednostavno gasi. I skiper ga je palio, on se gasio, more ih je nosilo s kursa i onda kad je vidio da ne kontrolira brod, da se ne može držati kraja, odlučio je poslati poziv u pomoć - ispričao je Jurat u nedjelju ujutro.

Poljaci su, kaže, bili prestravljeni, isprepadani, što je i logično, upoznali su onu drugu, divlju i ćudljivu stranu Jadrana, onu koja se ne vidi na turističkim razglednicama, nego se upozna u mrkloj noći, kad se pali svijeća Svetom Niki. Ili Saši i njegovim dečkima.

- Sreća da je vidljivost donekle bila dobra. I ovako smo ih imali dovoljno muke naći. Rekao sam im da ispale signalnu raketu, više njih, kako bi nam bili vidljivi. Ali oni su, onako u panici, ispalili samo jednu. I to umjesto u zrak, u more. Ali dobro, i to nam je puno značilo i pomoglo da im priđemo. A ni engleski im baš nije bio nešto što su razumjeli. Ponavljali smo im non stop da obuku 'life jacket, please', ali - ništa. Ili nisu razumjeli zbog panike, ili jednostavno ne znaju engleski - govori Jurat, a prenosi Šibenski.hr.

Operacija spašavanja posade i katamarana Lagoon od 40 stopa dužine - a tolika mu je otprilike i širina - trajala je ukupno pet sati. Ima nekih koji smatraju da su se poljska posada i skiper mogli izvući i s jednim motorom, ali Jerat smatra da to baš i nije tako. I motorni brod Šibenik s dva motora jedva da je manevrirao u takvim uvjetima. I na brodu od 18 metara fali barem pet dužine i koji metar širine da bi se komforno prišlo brodu koji spašavate u tim uvjetima.

A ni to, napominje, s jednim motorom u onakvim uvjetima ne bi bilo moguće. Bila im je to, zbog uvjeta i zbog mraka, po noći, jedna od najtežih akcija spašavanja u kojima su sudjelovali. A nije da ih nije bilo. Samo nisu toliko medijski atraktivne i razvikane, pa se o njima ne piše. Godišnje, govori kapetan Jurat, osim akcija spašavanja, obave od 100 do 120 sanitetskih prijevoza, vozeći unesrećene i bolesne s mora i šibenskih otoka. Ovaj je pao, onaj se razbio, treći zaronio...

- Lako je na splitskim otocima, Hvaru, Braču, Šolti - a ja sam šoltanski zet, pa poznajem situaciju - oni su veliki i imaju doktora, infrastrukturu. A šibenski su mali i nemaju ništa. Moje Žirje koje zimi ima sedamdeset stanovnika ljeti naraste na tri tisuće ljudi. A ima samo medicinsku sestru, a nekad ni to. Svi su upućeni na nas. I zato bi trebalo osigurati i više ljudi i više brodova. O tome treba pisati, više nego o nama, da se situacija promijeni na bolje. Mi samo radimo svoj posao, što bolje možemo - rekao je za Šibenski.hr kapetan Saša Jurat.

Poljaci, koji su nakon spašavanja iznajmili apartman u Šibeniku, da se malo oporave i priberu od šoka, obećali su kako će njega i njegovu posadu, svoje spasitelje, pozvati u Krakov, kod sebe doma, gdje će biti njihovi gosti. Što se morskih izleta i čartera tiče, vjerovatno će im na umu biti ona poznata - "Hvali Jadran, drž' se Visle!".