'IDEM SAMO PO ODOJKA TU DO SUPERMARKETA...' Bizarna situacija u gradu koji je tako teritorijalno podijeljen da stanovnici ne mogu ni u drugi dio grada

Čakovčanka Vera Blažek jučer je oko podneva iz Mačkovca požurila u supermarket po odojak kako bi preduhitrila mirovine i gužvu koja dolazi s njima. Vitalna žena od 68 godina do pet kilometara udaljene trgovine ide biciklom starim 20 i koju godinu.

Biciklističkom joj stazom za to treba oko pola sata. No, da bi sa svoje čakovečke adrese stigla do čakovečke trgovine, treba joj - propusnica. Između se, naime, smjestila Općina Šenkovec koja je na nekoliko kilometara, uz glavnu cestu, podijelila grad. O teritorijalnoj granici nitko ne razmišlja, niti se ona činila važnom sve do pojave koronavirusa i uvođenja propusnica za ograničavanje kretanja. Tako gospođa Vera i svi njezini sumještani koji se bez propusnice upute u drugi dio svoga grada zapravo krše zakon.

- Pa, ne treba meni propusnica za Čakovec, ja sam iz Čakovca - uvjerava nas. Kad joj pojasnimo zašto je dužna imati propusnicu, gipko se penje na bicikl i dobacuje: - To samo bedak more zmisliti.

Željko Hajdinjak / CROPIX

Stariji ljudi u Mačkovcu zapravo niti ne znaju da trebaju imati propusnice.

Zvuči zbrkano? Kad i jest. I tako je na području cijele Međimurske županije. Premda nigdje, osim u Čakovcu, grad nije podijeljen, županija je toliko gusto naseljena da se svaka granica čini suvišnom. A sad su te granice nešto preko čega se ne bi moglo prijeći bez službenog dokumenta. Od najsjevernije točke Međimurja do mosta preko Drave, koji je granica s Varaždinskom županijom, automobilom se prijeđe za 25 minuta. Oko Šenkovca tri su općine na pet kilometara prostora.

Josip Žerjav ima propusnicu jer radi u Varaždinskoj županiji do koje mu, kroz nekoliko usputnih općina, treba 15 minuta. - Propusnica mi vrijedi točno za tu rutu. Stari roditelji mi žive u Strahonincu, što je dva kilometra zračne linije odavde, i do njih bi mi trebala propusnica. To nema smisla - kaže Žerjav.

I Željko Perhoč svakodnevno iz Mačkovca odlazi biciklom u centar grada. Ima službenu propusnicu. - To je bez veze. Jedan sam dan pokušao biti poslušan i išao u grad jedinim alternativnim putem, poljskim, ali više neću - govori, a nama je jasno i zašto neće. To je makadam, uvijek prašnjav, a kad puše vjetar, od prašine se na biciklu ne vidi ništa, grize oči.

Željko Hajdinjak / CROPIX

Nakon što smo prošli “cestom” namijenjenom za poljoprivredna vozila, automobil je bio potpuno prašnjav. To je jedina spojna “cesta” Mačkovca, Slemenica i Žiškovca s centrom grada, preko još jednog gradskog naselja, Mihovljana.

Ipak, makadam je danas prometniji nego prije. Ima i onih koji, ma kako im se čudan činio, zakon poštuju. August Makač iz Slemenica tim je putem išao po mirovinu u grad, u banku, i ići će opet. Koliko mu je god to, kaže, bez veze, ne zna hoće li ga i kad netko zaustaviti pa bi mogao biti kažnjen, a to ne želi.

Sudeći prema onome što su reporteri Jutarnjeg vidjeli i čuli u Međimurju, gospodin August bi opušteno mogao i asfaltiranom cestom. Nikad nitko nije vidio međimurske policajce u kontroli propusnica, osim na ulaznim punktovima u Međimursku županiju. Iako Nacionalni stožer još nije odobrio zahtjev Međimurske županije da Međimurje bude jedinstveni teritorij kretanja bez propusnica, Međimurci i policajci prešutno se toga već pridržavaju.