IGOR SOKAČ OŽIVIO JE DJEDOV MLIN U SELU NEDALEKO OD SLATINE Jedini od Zagreba do Iloka proizvodi brašno ispod kamenog mlina

Htio ne htio, životni je poziv Igoru Sokaču iz Virovitice ipak bio predodređen. Doduše, obiteljska tradicija teško bi se mogla nositi s mladenačkim željama da ovaj, danas 42-godišnjak, još u ranom djetinjstvu nije dobio potrebnu podlogu i pripremu za ono što će mu budućnost donijeti.

- Moj pokojni deda Martin bio je mlinar. On i baka Katica još su 1947. godine započeli obiteljsku mlinarsku priču otvaranjem zanatsko-mlinarske radnje u selu Levinovac nedaleko od Slatine, a ja sam danas njihov ponosni nasljednik - dočekao nas je Igor u Cabuni, mjestu između Virovitice i Slatine, gdje su mu se spomenuti djeda i baka doselili 1956. godine i gdje je on prije pet godina obnovio obiteljski mlinarski zanat pokrenuvši OPG za koji uopće nije bilo dvojbe kako će se zvati.

- Nazvao sam ga ‘Dedin mlin’ iz više razloga. Deda je najveći ‘krivac’ za moju ljubav prema ovom poslu, ovo je bila njegova kuća, ali i moja sve dok se u 1. razredu osnovne škole obitelj nije preselila u Viroviticu i konačno u ovom dvoru još uvijek se nalazi mlin moga dede star preko 100 godina, koji je on kupio kada je u mlinarski posao ušao 1947. Taj mlin, doduše, sada nije u funkciji, ali uskoro će biti - priča Igor.

Vlado Kos / CROPIX

Gašenje obrta

Godina Igorova rođenja poklopila se s drugim važnim događajem u njihovoj obitelji. Te 1976., naime, Igorov je djeda Martin otišao u mirovinu, što je značilo da se i zanatski obrt koji je vodio gasi. Jedan od razloga za to bila je i činjenica da su u tim godinama počeli prevladavati mlinovi čekićari, a danas pokojni Martin nije se želio prilagođavati trendovima smatrajući da su starinski kameni mlinovi iznad svih novotarija.

- No, mlin je i dalje radio za naše obiteljske potrebe, tako da sam ja kad god bih dolazio kod bake i dede s dedom radio u mlinu. Međutim, u to doba nisam razmišljao da bih se mogao baviti tim poslom profesionalno. Kada sam trebao krenuti u srednju školu otac mi je kazao da je on zamislio kako bih ja trebao odabrati mlinarski zanat jer virovitička tvrtka Poljopromet stipendira učenike koji žele pohađati za mlinara uz uvjet da se po završetku škole zaposle kod njih. No, rekao mi je i da bih zbog toga trebao odseliti u Zagreb, jer u Virovitici tog smjera nije bilo - prisjetio se Igor. Nije mu bilo svejedno napustiti rodni kraj, no vjerovao je ocu Ivanu.

- Danas znam da je to najbolje što nam se dogodilo, iako je bio jedan kraći životni period u kojem sam i sebi i njemu zamjerao što me usmjerio u ovaj poziv. Bilo je to 2010. kada je Poljopromet završio u stečaju, a ja na ulici - kazao je Igor, koji se dakle po završetku trogodišnjeg obrazovanja vratio u Viroviticu i dobio posao u Poljoprometu.

- Nakon neke 3-4 godine dodatno sam završio i 4. razred da bih mogao dobiti majstorsku diplomu. Inače, danas sam jedini mlinar u Hrvatskoj s majstorskom diplomom. Majstorska diploma mi je trebala jer sam u Poljoprometu preuzeo vođenje mlina što sam radio 11 godina, dok firma nije otišla u stečaj, a ja na biro. Imao sam suprugu i dvoje djece, a supruga je također u međuvremenu dobila otkaz... Teška vremena. Jedne nedjelje, bila je 2013., supruga i ja došli smo ovdje, ušao sam u mlin i pomislio, ako je mogao deda zašto ne bih mogao i ja. I tako je krenulo, otvorio sam obrt, otvorio firmu... Danas svi ovdje na neki način radimo, pa tako i supruga Vlatka, kćer Martina (18) i sin Marko (13), mama Nada, tata, brat Ivan...

Vlado Kos / CROPIX

Bez kompromisa

Kad zagusti, tu je. Supruga i ja imamo i svoje redovne poslove, ali još uvijek uspijevamo ‘gurati’ jedno i drugo.

Premda je većinu svog radnog vijeka proveo u industrijskom mlinu, kod Igora prilikom pokretanja vlastitog posla kompromisa nije bilo. Odlučio je da će njegov mlin biti kameni, čime je želio odati priznanje i svome dedi.

- U mlinu imate dva kamena, jewdan stoji, drugi se vrti, gornji stoji, donji se vrti, unutra ulazi nešto zrnato, a van izlazi brašnasto. Kako? Meni je fascinantno da kamenje može tako nešto napraviti. To su mi sve pokazivali deda i otac. To je ljubav koju je teško objasniti, a u konačnici dobije se zdraviji, kvalitetniji proizvod, jer kamen drobi, a čekić tuče. Razlika između ovog i industrijskog mlina je u tome što je ovdje manji kapacitet, pa se sporije radi i ne može se samljeti ono što može industrijski, ali ovdje sva nutritivna svojstva neke žitarice ostanu u svojoj cjelini. Ovakav mlin ne pregrijava brašna i može raditi samo dvije vrste brašna od pšenice - integralno, znači od cijelog zrna pšenice, ili brašno tipa 1100 ili krušno brašno. U industrijskoj meljavi imate više tipova brašna, a ovdje samo dvije vrste. Sve što su oni podijelili u 4-5 tipova ovdje je ostalo samo u dva - pojasnio je Igor razliku između kamenog i industrijskog mlina dok stojimo ispred drvene konstrukcije malenog mlina iz koje izlazi svježe kukuruzno brašno.

Vlado Kos / CROPIX

- Kod mene nema brašna koje će biti u vrećama danima ili tjednima, jer sve radimo po narudžbi tako da bude svježe samljeveno. Ovaj mlin s drvenom konstrukcijom služi samo za meljavu kukuruza i on je isti na kakvome su radili moji deda i tata. U početku mi je zadovoljavao potrebe, no kasnije smo morali aktivirati i ovaj s metalnim oklopom, kojeg sam naslijedio od dedinog bratića, a u njemu meljem pšenicu, ječam, raž, pir i heljdu.

Godišnje proizvedu 50-60 tona brašna, od toga kukuruznog 20-25 tona, pšeničnog oko 15 tona, a ostalo se odnosi na druge žitarice.

Vlado Kos / CROPIX

- Sve više se traže heljda, raž i pir. Trenutno snabdijevamo 17 trgovina zdrave hrane u cijeloj Hrvatskoj, a svako područje ima svoje potrebe. Recimo na dubrovačkom području najviše traže kukuruzno brašno, ali ne žuto, nego bijelo, u Slavoniji pak hoće žuto kukuruzno brašno, Zagorci heljdino, kao i Varaždinci... Unutrašnjost Hrvatske pšenično integralno brašno - kazao je Sokač, koji s obitelji obrađuje njihovih 13 jutara zemlje tako da je sva sirovina s njihovih oranica. Jedino heljdu nabavlja od kooperanata.

Vlado Kos / CROPIX

- Trebali bismo povećati kapacitete i sirovine i finalnog proizvoda i to će se uskoro morati dogoditi, ali teško je naći radnika na ovakvoj meljavi. Od Varaždina i Zagreba prema istoku Hrvatske nema ovakvog mlina. Također, cilj je od iduće godine krenuti u pripreme za ekološku proizvodnju - najavio je Igor, čiji OPG ne radi samo brašno.

Turistička atrakcija

- Bavimo se i pčelarstvom i ovčarstvom, a zasadili smo i lješnjake i orahe. Doduše, pčele smo imali i ranije, pa smo med od prije proizvodili, no kako smo seleći pčelari s vremenom nam se pojavio problem gdje ih ostavljati, pa smo počeli kupovati zapuštene površine koje smo onda krčili, čistili i kada smo to napravili onda smo podigli nasade lješnjaka i oraha. Kad smo sve to posadili, išli smo uništavati tu travu, a djetelina je bila izvrsna, pa smo kupili jednu ovcu i onda je i to krenulo do današnjih 11 ovaca, jednog ovna i trenutno 12-13 janjaca. Imamo dakle oko 100 proizvodnih košnica, pola hektara lješnjaka i hektar i pol oraha, koji će tek početi davati urod, jer su nasadi mladi, te 117 voćaka šljive - istaknuo je naš sugovornik, koji međutim, tu ne kani stati.

- Plan je obnoviti stari mlin i staviti ga u funkciju tako da ga, kao i prije 100 godina, pokreće energija iz vode. Napravit ćemo jedan bazen i pumpe koje se neće vidjeti, ali će pokretati kotač koji će se vidjeti i tako će raditi. Prijavio sam se na projekt iz EU fondova vrijedan 15.000 eura. Tu bismo mljeli kukuruz, jer se on najmanje praši. Želim od tog dedinog mlina napraviti i turistički sadržaj, ali prioritetno da se vidi kako se nekada radilo. Nama i sada dolaze djeca vrtićke i osnovnoškolske dobi, ali zgrada u kojoj smo sada to ne odražava u pravom smislu. Zato želimo obnoviti stari mlin da današnja djeca mogu to doživjeti. Obećao sam sebi da će to zapravo biti Dedin mlin, jer nam ga je on ostavio. Meni je to u srcu i želim ga obnoviti i svakako ću to učiniti, bez obzira hoće li Europa prepoznati taj plan - kazao je Igor, kojeg ne zanima dodatna zarada.

- Ne gledam uopće na način hoće li nam to povećati kapacitet proizvodnje, nego da obnovimo nešto što će trajno ostati, da se vidi od čega je obitelj Sokač krenula. To je bit svega. Dobit mi u ovom slučaju uopće nije važna - pojasnio je Sokač upoznavši nas potom i s drugim novim projektom.

Vlado Kos / CROPIX

Vlado Kos / CROPIX

- To je pekara na krušnu peć. Dobili smo odluku da je projekt dobio pozitivnu ocjenu na fondu EU i sada čekamo konačnu odluku. Time želimo proširiti asortiman, što mi je novi izazov. S mlinom sam uspio, a sada želim ovom projektu dati i dodanu vrijednost. U pekari će biti krušna peć na drva i radit ćemo kruh od našeg brašna bez ikakvih kemijskih dodataka i aditiva, kukuruzni, raženi i crni kruh. Riječ je o 50.000 eura bespovratnih sredstava za nabavu peći, strojeva, opremanje zgrade i solarnih panela za dogrijavanje vode. Planovi su tu, a mi smo ih voljni realizirati - pun je optimizma mladi poduzetnik, kojemu se jako sviđa i suradnja sa Žutim klikom.

- Surađujemo nepuna tri mjeseca i dojmovi su izvanredni. Upravo pripremam za Pulu 33 kg brašna i nema dana da žuti kombi ne dolazi u ovaj dvor. Stavili smo prihvatljivu cijenu za ljude i narudžbi stvarno ima puno tako da nam je ovo odličan kanal za dodatnu distribuciju i prodaju robe - zaključio je ovaj veliki entuzijast i zaljubljenik u svoj posao.

Jutarnji list