Kada je 26. studenog prošle godine, dvanaest tisuća članova, izabralo Davora Bernardića za novog lidera Socijaldemokratske partije Hrvatske, jedino što se toga dana znalo bilo je tko će u idućem razdoblju voditi SDP. Ali potpuno nepoznato ostalo je kojim smjerom će krenuti socijaldemokrati, kao oporbena stranka, kojoj prijeti stagnacija, ako ne i urušavanje. Ispalo je lošije nego što su očekivali i najveći pesimisti jer SDP je iznutra potpuno podijeljen, tako da se više ne postavlja pitanje što će biti sa strankom, nego nešto puno ozbiljnije, a to je - ima li socijaldemokracija uopće budućnost u Hrvatskoj?
Jer i danas, kao i prije 18 mjeseci, sukobljene frakcije u SDP-u raspravljaju o stranačkoj birokraciji, ali nitko od njih ne nudi svježu ideju u skladu s lijevom ideologijom, niti je podvrgnuo ozbiljnoj socijaldemokratskoj kritici sadašnje hrvatsko društvo koje trpi posljedice desničarskog udara. U međunarodnim odnosima, ne dovodi se u pitanje neoliberalnu ekonomsku filozofiju Europske komisije koja se iz Bruxellesa u obliku direktiva distribuira u male zemlje članice poput Hrvatske. Jednako tako, potpuna je nepoznanica, recimo, jesu li u vodstvu SDP-a bliži socijaldemokraciji koju zagovaraju njemački SPD, francuski socijalisti ili laburisti u Britaniji. Umjesto toga, nude se razgovori o “unutarstranačkoj demokraciji”, koji birače ljevice uopće ne zanimaju, pa sada već i SDP-ovi insajderi neslužbeno priznaju da se ne usuđuju razmišljati kakva će biti stranke.
Zapravo je socijaldemokratska politika u krizi u cijeloj Europi, i pad podrške SDP-u dio je šireg trenda. U Njemačkoj, SPD je na 18 posto iako su u eri Gerharda Schrödera, prije samo petnaestak godina, bili iznad 40 posto, a u srednjoeuropskim zemljama poput Mađarske i Poljske socijaldemokratske stranke imaju manje od 10 posto biračke potpore. U takvim okolnostima, kako internim, tako i eksternim, nikoga ne iznenađuje to što se i sve manji broj hrvatskih birača odlučuje podržati socijaldemokratsku opciju.
E, sad, je li to nezaustavljiv trend ili ima šanse u oporavak?
Fundamentalne promjene
Prema Josipu Juratoviću, SPD-ovu zastupniku u Bundestagu, Europa se nalazi u krizi kakva je vladala u Weimarskoj Republici između dva svjetska rata. “Socijaldemokracija se temelji na diskusiji i kompromisu i pokušava zadržati državnički stav, a ovo su prevratnička vremena u kojima sve više prevladavaju populisti. Postoje populističko-autokratski pokreti u Poljskoj, Mađarskoj,Turskoj pa čak i SAD-u, gdje se sve više dovodi u pitanje demokracija, i u takvim okolnostima socijaldemokracija mora zauzeti jasan stav prema antidemokratskim tendencijama ili neistinama koje AfD širi o opasnosti od useljenika. Jednako se tako trebamo suprotstaviti reduciranju ljudskih prava i sloboda koje autokrati predlažu u ime navodne sigurnosti, a to trebaju zagovarati socijaldemokrati u čitavoj Europi”, glasi objašnjenje iz Berlina.
A kakva je sudbina socijaldemokracije u Hrvatskoj u ovakvim globalnim okolnostima, pojasnit će politolog Josip Glaurdić, profesor na Sveučilištu u Luxembourgu.
- Prolazimo kroz fundamentalnu transformaciju društva i ekonomije. Ne mi kao Hrvatska, nego svijet općenito. Automatizacija i robotizacija su ogromne prijetnje, ali i prilike, za tržište rada. Migracije - i iz Hrvatske i u Hrvatsku - promijenit će nas drastično unutar dvije generacije. Nejednakosti rastu eksponencijalnom brzinom, a klimatske promjene čine nas iznimno ranjivima. Istodobno, pristup informacijama, kao i metode upravljanja i napredovanja kompleksnih organizacija evoluiraju pred našim očima. Sve to, a da ne ulazimo u međunarodne odnose i kolaps zapadnog saveza koji upravo proživljavamo. Je li to dovoljno da izazovi 21. stoljeća budu različiti od onih iz prošlog, na koje je socijaldemokracija više-manje ipak dala odgovore - pita se Glaurdić.
Iznimni problemi
Za ovog profesora politologije, zbog svega navedenog, bliska budućnost SDP-a je najvjerojatnije vrlo loša, prije svega zbog katastrofalnih kadrovskih resursa koje stranka posjeduje. Iako je i istina da socijaldemokrati diljem Europe imaju iznimne probleme u davanju odgovora na najnovije društvene izazove - od migracija pa do transformacije tržišta rada. Ali problemi hrvatskog SDP-a prije svega su domaće proizvodnje. Stranka je prepustila oponentima na desnici - prije svega HDZ-u - da definira suvremenu Hrvatsku i hrvatsko društvo. Pozicionirala se (možda strateški, ali prije će biti lijenošću i oportunizmom) kao HDZ-ov antipod. Mi nismo oni. Time je automatski sebi namijenila ulogu vječne opozicije. Na to su se nadogradili kadrovski promašaji i užasan rad na terenu i na širenju stranke. Rezultat je ovo danas.
- Bilo je na hrvatskoj sceni more političara u posljednjih trideset godina koji nisu bili dorasli svojem poslu, ali malo njih je izazivalo podsmijeh kakav izaziva trenutno vodstvo stranke. Loše vodstvo bi se još nekako pregrmjelo kad na terenu također ne bi vladalo rasulo. Članstvo je mizerno, a samo u ponekim lokalnim sredinama stranku vode ljudi s ikakvim sposobnostima. Politiku bez ljudi nije moguće voditi - dodaje Glaurdić.
Josip Juratović malo je veći optimist i smatra da ipak postoji izlaz iz krize u kojoj je ovdašnja socijaldemokracija.
- Teško je izvana komentirati situaciju, ali stranka se treba početi baviti programom i strateškim ciljevima, a to će omogućiti da na površinu izbiju najbolji kadrovi. Ovako se sve svodi na rasprave o osobama i personalnim odnosima, što nanosi štetu čitavom SDP-u. Socijaldemokrati se trebaju baviti budućnošću, a ne ustašama i partizanima jer je to tema koju nameću nacionalisti. SDP mora ljudima ponuditi viziju boljeg društva jer kada se, kao u Hrvatskoj, politika svodi na blaćenje protivnika, a onda to blaćenje prijeđe i na unutarstranačke odnose, pojavljuju se populisti koji kažu ‘vidite da su svi oni isti’. Zato se SDP treba izvući iz tog blata i govoriti o budućnosti, a to su razvoj gospodarstva, socijalne teme, pitanja sigurnosti, ekologije i društvene odgovornosti. To su teme kojima se bavi moderni svijet i ti se odgovori očekuju od socijaldemokracije i progresivnih političkih snaga - pojasnio je Juratović.
Međutim, stvar je u tome da je Socijaldemokratska partija još pod Ivicom Račanom odlučila skrenuti prema političkom centru. Dokument nazvan “Nova hrvatska ekonomska i socijalna politika i strategija”, koji je usvojen na 5. sjednici Glavnog odbora SDP-a, održanoj 26. listopada 1996., predstavlja SDP-ov otklon od ljevičarske socijalno-ekonomske doktrine, a koincidirao je s dolaskom na vlast dvojice važnih političkih lidera; Tonyja Blaira u Londonu i Gerharda Schrödera u Berlinu.
Tony Blair je 1997. postao britanski premijer, kao čelnik obnovljene Laburističke stranke, čiji je profil približio političkom centru i učinio je privlačnom za brojne birače koji nisu bili tradicionalni ljevičari.Gerhard Schröder je od listopada 1998. bio njemački kancelar i u idućih sedam godina SPD je također učinio snažan zaokret od ljevice prema centru premda ne u mjeri u kojoj su to učinili Blairovi laburisti.
Iskorak prema liberalizmu
Tako je te davne 1996. i SDP predložio promjenu i redefiniranje ekonomske politike, s osloncem na poduzetnike, te brigom za umirovljenike i radnike. Račan se zauzeo za “pripadnost naprednom svijetu i Europi, ali i s naglašenim vlastitim hrvatskim identitetom”. Kako bi Hrvatska u 21. stoljeću postala suvremena i ekonomski srednje razvijena država, SDP-ovci su zaključili da spomenuti cilj podrazumijeva tržišnu orijentaciju, otvoreno gospodarstvo koje je sposobno sudjelovati u međunarodnoj tržišnoj utakmici, pristupanje Europskoj uniji i CEFTA-i. “Uz nastavak privatizacije u gospodarstvu, treba ići na privatizaciju ogromnog javnog sektora. Omogućiti stranim kompanijama da konkuriraju našim monopolima kao što su nafta, elektroprivreda i telekomunikacije”, dijelovi su programa kojim je SDP iskoračio prema liberalizmu, koji su tih godina zagovarali vodeći europski ljevičari.
Onda je SDP u ožujku ove godine donio novi program, koji je Davor Bernardić predstavio kao dokument koji promiče slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost. “Uz vrijednosti antifašizma na kojima je ova zemlja izgrađena i kojih se nikada ne smijemo odreći, te su četiri vrijednosti osnova socijaldemokracije i uz pravedan i moralan odnos prema radnicima, ali i poslodavcima, jer njihovi interesi više nisu suprotstavljeni, osnova su djelovanja za SDP”, rekao je Bernardić, ali to, očito, nikoga ne zanima.
Kamo će socijaldemokrati ići u budućnosti, tek treba vidjeti, no lijevo orijentirani intelektualci poput Velimira Viskovića zagovaraju suradnju sa svim lijevim strankama: i Novom ljevicom, i Radničkom frontom, i ORaH-om i SRP-om, i raznim lokalnim lijevim udrugama, uz pojašnjenje da nijedna hrvatska stranka ljevice ne poziva na oružano rušenje demokratskog sustava da bi od nje trebalo zazirati.
Visković će podsjetiti da je protekla skoro tri desetljeća SDP bio stranka urbane populacije, uglavnom obrazovanijeg stanovništva, pa se zato ne smije zapostaviti neprekidna komunikacija s tim slojevima stanovništva, ali također uz naglašavanje brige za nezaposlene mlade ljude, za one koji su prisiljeni na prekarne oblike rada, za one koje je proces tranzicije doveo u siromaštvo.
Svjetonazorska lutanja
- SDP mora unutar stranke najprije riješiti neka svjetonazorska lutanja. Živimo u trenutku kad hrvatska Katolička crkva predvodi trend repatrijarhalizacije i negiranja sekularnog društva, bilo preko izravnog djelovanja militantnih dijelova klera, bilo preko katoličkih građanskih organizacija vrlo bliskih Crkvi. U situaciji kad Crkva nastoji ući u sve pore društvenog života i podčiniti život svakog pojedinca katoličkoj moralki, mislim da je dužnost SDP-a da predvodi borbu za očuvanje sekularnosti hrvatskog društva. SDP, također, mora čvrsto stajati iza kurikularne reforme u onom obliku kako je ona osmišljena dok su na njezinu čelu bili Boris Jokić i Neven Budak. Osobito naglasak mora biti na tome da je cilj školovanja odgoj i obrazovanje kreativnih i kritičnih pojedinaca, spremnih na istraživanje i propitivanje, a ne pasivnih podanika čiji spoznajni obzor limitiraju bilo kakve dogme. Samo takav, inventivan pojedinac imat će sposobnost da se realizira i u sferi rada i u poduzetništvu jer neće robovati dogmama i klišejima; samo takvi inventivni pojedinci mogu Hrvatsku učiniti konkurentnom - smatra Visković.
Samo što je pitanje postoje li u hrvatskom SDP-u unutarnji kapaciteti i sposobnost pozitivne transformacije. Zanimalo nas je što bi Josip Glaurdić da je njihov savjetnik predložio SDP-ovcima, kome se trebaju obraćati, na što obratiti pozornost? Njegov odgovor je poprilično brutalan.
- Kad bih bio savjetnik trenutnom vodstvu SDP-a, savjetovao bih im da dadu ostavke, raspišu unutarstranačke izbore i napuste politiku. Jer politika, očigledno, nije za njih. Vodstvu koje bi onda nakon njih bilo izabrano savjetovao bih da prije svega otvori stranku: članstvu koje već imaju, ali i članstvu koje tek trebaju okupiti - rekao je Glaurdić. - Baš kao što nijedna mala ekonomija ne može uspjeti ako je zatvorena, tako i nijedna stranka u maloj ekonomiji ne može uspjeti ako je zatvorena. Iz tog procesa slušanja hrvatskih građana i dolaska u doticaj s tim što oni žele i što oni trebaju morala bi se izroditi platforma koja bi preuzela inicijativu definiranja u kakvom društvu i u kakvoj Hrvatskoj želimo živjeti. Ironija u svemu ovome je da socijaldemokracija može dati odgovore na izazove 21. stoljeća. Ona je prilagodljiva i izuzetno praktična ideološka matrica. Problem je što tom procesu treba pristupiti potpuno iznova, odnosno bez zadržavanja privilegija za interesne skupine koje zanima status quo. A to europski socijaldemokrati, izgleda, još nisu spremni napraviti. Zato i jesu tu gdje jesu - zaključio je Glaurdić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....