INA U HRVATSKIM RUKAMA - (NE)MOGUĆA MISIJA? Stručnjaci za Jutarnji procijenili koliko bi nas koštalo vraćanje Ine

Svi relevantni izvori iz Vlade RH bili su posljednjih dana izuzetno škrti na informacijama o tome kako će Hrvatska preuzeti udio u Ini od mađarskog MOL-a. Mogla su se dobiti tek načelna objašnjenja da će se raditi o vrlo složenoj financijskoj transakciji i dugotrajnim pregovorima s mađarskom stranom koji će trajati još najmanje godinu dana te će rješenje, koje se navodno razrađuje već nekoliko mjeseci, donijeti Hrvatskoj šire gospodarske koristi.

Zbog osjetljivosti pregovora te činjenice da se Ininim dionicama trguje na burzi, najodgovorniji ljudi hrvatskih vlasti ne žele otkriti detalje. U igri su, navodno, financijska konstrukcija s investicijskom bankom, ali i HEP i mirovinski fondovi kao potencijali izvori casha za operaciju rekroatizacije Ine.

Pitanje cijene

Nakon što je na Badnjak premijer Andrej Plenković izjavio da su “...donijeli političku odluku o povratku Ine u vlasništvo RH” te da će “Hrvatska pokrenuti proces otkupa cjelokupnog udjela MOL-a u Ini bez da se poveća javni dug Hrvatske”, otvorilo se pitanje je li prvi čovjek hrvatske Vlade zapravo dao javnu ponudu za preuzimanje koja sa sobom povlači niz formalno-pravnih te stoga i financijskih obveza. Pojedini stručnjaci za trgovanje dionicama smatraju kako bi Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa) već danas, tj. prvi radni dan nakon blagdana trebala blokirati trgovinu dionicama Ine na Zagrebačkoj burzi te zatražiti od Republike Hrvatske kao dioničara podnošenje obvezujuće javne ponude za preuzimanje. Izvori bliski Vladi smatraju da Hanfa ne mora reagirati na izjavu premijera jer će hrvatska strana prvenstveno pregovarati sa strateškim partnerom, tj. MOL-om te smatraju da će Hanfa svakako savjetima sudjelovati u pripremi transakcije.

Ako Hanfa ipak u strahu od dioničarskih tužbi protumači Plenkovićevo predbožićno obraćanje naciji kao najavu preuzimanja dionica Ine, onda je sve ostalo pitanje pravnog automatizma, pa djelomično i pitanje ukupne cijene koju bi hrvatska država trebala platiti za preuzimanje dionica Ine. Naime, burzovna pravila nalažu da se ostalim dioničarima plati tromjesečni prosjek cijene koju je dionica Ine postizala u (sporadičnoj) trgovini na Zagrebačkoj burzi. Ta cijena se kretala oko 3000 kuna. Posljednjih godina cijena dionice Ine fluktuirala je od 2400 kuna zabilježenih u ožujku ove godine do oko 4500 kuna u listopadu 2012. godine. Tu je i pitanje odnosa prema domaćim mirovinskim fondovima kao vlasnicima dionica Ine. Mirovinski štediše sigurno ne bi bili sretni sa spuštanjem cijene Ine u odnosu na onu po kojoj su dionice kupovali mirovinci. Problem je s aktualnom cijenom dionice Ine iz perspektive Vlade još više u tome što se procjena njezine vrijednosti temelji na boljim poslovnim rezultatima iz prošlosti, ranijim očekivanja preuzimanja i puno višim potencijalima Ine u aktivnostima traženja i vađenja nafte i plina, a što se prvenstveno odnosi na već otpisana sirijska polja.

Trenutačni EBITD Ine u 20-godišnjoj projekciji ukazuje kako bi se prije moglo reći da Ina ukupno vrijedi “samo” dvije milijarde eura, iako se trenutačno govori kako upravo toliko ili čak i više vrijedi samostalni udio mađarskog MOL-a. Drugim riječima, prvenstvena je opasnost za Republiku Hrvatsku možebitna nerealna procjena stvarne trenutačne vrijednosti Ine, čak i kada bi se pronašao model prema kojemu se, kako je najavio premijer Plenković, ne bi povećavao javni dug. Stručnjaci procjenjuju da bi mađarski MOL vrlo rado pristao na teze kako njihov udio vrijedi oko dvije milijarde eura (iznos kojim su baratali pojedini hrvatski mediji), čak i uz otpis dvije milijarde kuna koji mogu dobiti u preostaloj arbitraži o plinskom poslovanju.

Hanfine blokade

Povijest burzovnog trgovanja već je zabilježila da je Hanfa blokirala trgovinu dionicama Ine na Zagrebačkoj burzi: uočeno je da inozemni investitori intenzivno trguju dionicama Ine, a Hanfa je sumnjičila porijeklo novca. Svima je bilo jasno da je u pozadini priče zapravo sumnja kako je MOL prikriveno nakon javne ponude dionice za dodatnih osam posto dionica ispod stola kroz dealove s pomagačima pokušavao steći više od 50 posto dionica Ine, kako bi riješio pitanje možebitne nepravovaljanosti dioničarskog ugovora s Republikom Hrvatskom kao akta proizašlog iz toga što je nekadašnji premijer Sanader primio mito prvog čovjeka MOL-a Zsolta Hernádija. MOL je naknadno priznao da je doista stekao 0,21 posto dionica Ine temeljem opcijskog sporazuma sa stranim pomagačima, kupcima dionica Ine, i to preko brokera i na Zagrebačkoj burzi, a Hanfa je protiv MOL-a i odgovornih osoba podigla kaznenu prijavu. Neke naročite bure nije, pak, bilo kad je u studenome 2013. MOL ovlastio Odbor izvršnih direktora za pripremu prodaje udjela u Ini, ali je otad postalo jasno kako će cijelo vrijeme izlazna strategija MOL-a biti njihova ključna alternativa ako hrvatska strana provede agresivnije strategije kao što bi mogla biti druga politika trošarina ili koncesija, problematiziranje radnih dozvola za mađarske menadžere ili grubog odnosa prema drugim mađarskim investicijama. Trenutačno, primjerice, Splitsku banku preuzima mađarska OTP banka koja još nije dobila zeleno svjetlo Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, a poznato je kako je alfa i omega OTP-a Sándor Csányi, jedan od ključnih ljudi u MOL-ovu Odboru direktora te nekadašnji glavni MOL-ov pregovarač za pitanje Ine.

Najvažniji rizici

Određivanje cijene koju su spremni platiti u hrvatskoj Vladi za Inu ključno je i za financijsku konstrukciju preuzimanja bez povećanja javnog duga. Za takvo što Vlada bi trebala ući u deal s nekom investicijskom bankom koja na određeni rok, primjerice tri ili pet godina, može preuzeti MOL-ov udio s pravom/obvezom prodaje tih dionica ponovno Vladi ili kroz javnu ponudu, ali za to će investicijska banka tražiti dodatne kolaterale. Drugim riječima, kolateral za posao neće biti samo dionice MOL-a, nego, vrlo vjerojatno, i dio dionica kojima trenutačno raspolaže hrvatska Vlada.

Svi dealovi u kojima bez vlastite gotovine idete u preuzimanje te slažete složene konstrukcije zapravo povećavaju rizike te nije isključen scenarij u kojem bi namjera okrupnjivanja udjela u Ini mogla završiti sa značajnim gubicima. Ako bi nakon hipotetskog preuzimanja dionica Ine od investicijske banke došlo do bilo kakvog potresa na međunarodnim tržištima, lako bi moglo doći do daljnjeg smanjivanja vrijednosti Ine, što znači da dionice koje su bile u posjedu MOL-a ne bi bile dovoljan kolateral za investicijsku banku te bi se Vlada našla u vrlo nezavidnoj situaciji. Isto bi vrijedilo ako bi u međuvremenu došlo do smanjivanja vrijednosti Ine zbog lošeg vođenja poslovne politike. S obzirom na to da je mnogima u hrvatskoj politici motiv za rekroatizaciju Ine upravo vođenje socijalne kroz poslovnu politiku, taj scenarij je vrlo izvjestan.