Ioannidis nije heroj onih koji misle da je covid prevara, pročitajte kako izgleda njegov ‘crni scenarij‘

Slučajevi, slučajevi, slučajevi… Tako se trenutačno može opisati epidemiološka situacija u nizu europskih zemalja, uključivši Hrvatsku. Najintrigantnija je Češka. Zemlja sa 10,65 milijuna stanovnika prebrojila je u petak 9543 nove infekcije virusom ​SARS-CoV-2 i 66 smrti. Njemačka, koja ima osam puta više stanovnika nego Češka, na isti je dan zabilježila rekordna 7074 slučaja i 39 smrti. Broj slučajeva zaraze u pojedinim zemljama viši je nego na vrhuncima pandemije u prvom dijelu godine. Slučajevi značajno rastu čak i u Švedskoj, gdje se činilo da je zaraza zbog visoke okuženosti potpuno usporila, ali rastu, srećom, uz izrazito nisku smrtnost. Svi su u Europi ponovno sve više zabrinuti i pitaju se što se zbiva.

U Hrvatskoj smo pak ovog petka zabilježili 1131 slučaj zaraze i jednu smrt (dan prije 10). Gora vijest od prelaska u četveroznamenkastu zonu dnevnih slučajeva bio je proboj virusa u više bolnica i nekoliko domova za skrb. Još gore bile su informacije kako su se opet počeli otkazivati čak i pregledi osobama s dijagnosticiranim karcinomima. Bolnički sustav RH sada nije suočen samo s napadom virusa na imunološki kompromitirane pacijente nego i sa sve većim brojem zaraženih liječnika, što bi moglo teško ugroziti zdravstvenu skrb o drugim teškim akutnim i kroničnim bolesnicima. Situacija je kompleksna.

Stožer bi nakon raspada sustava praćenja kontakata oboljelih trebao koncentrirati oslobođene resurse na ono najbitnije, tj. zaštitu najrizičnijih skupina. To bi moglo biti puno korisnije nego praćenje kontakata u zemlji u kojoj je stvarni broj zaraženih 25-30 puta viši od službenog. U ovoj situaciji visoke epidemiološke napetosti otvara se i pitanje možemo li usporiti rast broja zaraženih, recimo zabranama svih okupljanja s više od 50 ljudi, ili je proboj virusa već toliki da nam je preostalo samo održavanje međusobnog fizičkog razmaka i higijenske mjere? Bilo kako bilo, važnije od svega jest zaustaviti paniku i srljanje u neki novi lockdown.

Praćenje stope smrtnosti mora biti ključno. I dalje nema dokaza da je smrtnost onako dramatična kako su nas plašili u prvim danima pandemije, a sve je jasnije kako se epidemiološki fokus upravo zbog zauzdavanja smrtnosti treba usmjeriti na rizične skupine; starije i osobe s komorbiditetima. I ne bi smjeli kao u prva dva mjeseca pandemije iznova pomalo zanemariti da postoje i drugi teški bolesnici, ljudi koji također umiru.

Sredinom ovog tjedna Bilten Svjetske zdravstvene organizacije objavio je peer reviewed znanstveni članak Johna Ioannidisa "Infection fatality rate of COVID-19 inferred from seroprevalence data" u kojem se konstatira procjena globalne smrtnosti od 0,15 do 0,20 posto. To je vrlo značajna smrtnost, ali ne tragično zastrašujuća. S obzirom na to da je Svjetska zdravstvena organizacija preuzela Ioannidisov članak u svom službenom Biltenu, sada bi napokon trebali stati nevjerojatni napadi na vrhunskog eksperta podatkovnih metaanaliza sa Stanforda. Svjetska zdravstvena organizacija ne smije si dopustiti kontroverze, a Ioannidisove poruke vrlo su upečatljive.

Ioannidisov "grijeh" početkom pandemije bio je što je pokušavao biti objektivan u smrtnosti bolesti ​covid-19 te nije želio pristati na planetarno orkestriranje zastrašivanja koje je stvaralo atmosferu jeftinog hollywoodskog horora. Nekom ironijom sudbine, zbog toga je objektivni Ioannids postao idolom onih koji su čak u stanju poricati da covid-19 postoji kao bolest, što obrazlažu raznim teorijama urote.

Nad Ioannidisom se i dalje, naravno, zgražaju obožavatelji Velikog straha, iako zapravo nisu pažljivo pročitali njegove zaključke. Njegovi podaci o stopi smrtnosti izračunate iz procjene broja zaraženih govore o riziku koji moramo uzeti jako ozbiljno, ali ne panično. Njegove procjene o tome koliko je kovid opasan za starije i rizične skupine s komorbiditetima govore pak kako bolest moramo shvatiti čak i dramatično ozbiljno: netko tko je stariji od 70 i trpi "komorbiditete" 1000 puta je rizičniji od zdravog adolescenta.

Uostalom, isti taj Ioannidis, kojeg se optuživalo da poriče kovid, u svom crnom scenariju spominje da bi svijet u pet godina mogao prebrojiti više od osam milijuna mrtvih ne budemo li pažljivo štitili osjetljive skupine. Definitivno nije heroj onih koji misle da je covid-19 prevara.

Ako bi se zarazilo 60 posto stanovnika Hrvatske, pri "Ioannidisovoj" smrtnosti od 0,2 posto govorimo o mogućih 5000 mrtvih. Puno za zemlju sa 4,2 milijuna stanovnika. No, to je daleko od 3-postotne smrtnosti kojom su nas plašili pojedini epidemiolozi (75.000 mrtvih), ili vrlo ugledni znanstvenici koji su preko društvenih mreža govorili o 15.000 mrtvih pozivajući se na tragična iskustva brazilskog Manausa. Ioannidis je, zapravo, taj koji je između dva pola - ignoranata i zastrašivača - koji se sukobljavaju sve žešće.

Pitanje je vremena kad ćemo u javnom prijevozu zabilježiti prvi ozbiljni fizički sukob maskera i antimaskera. Takva strastvena polarizacija u ovoj situaciji treba nam još manje nego klasična epidemiološka panika.

Covid-19 je bolest o kojoj još ne znamo dovoljno, no svakim danom znanstvenici doznaju sve više. Terapije su sve primjerenije. Više lijekova ima vrlo visoku razinu učinkovitosti kad je u pitanju smanjivanje smrtnosti u najtežim slučajevima. Bliži se dan kad ćemo dočekati, nadajmo se, sigurnu vakcinu. Shvatili smo da je ovo pandemija koja je zapravo sindemija - covid-19 naslanja se na starost i niz komorbiditeta, što je pak ključna smjernica za mudru epidemiološku politiku.

Doznali smo da postoji krosreaktivnost staničnog imuniteta na stare koronaviruse prehlade, što mnogima osigurava neku vrstu imuniteta. Znamo da je razina rizika kod infekcija virusom ​SARS-CoV-2 u značajnoj mjeri i genetski određena. Veliki mozaik oko donedavno potpuno nepoznatog virusa ubrzano se popunjava te polako dobivamo cjelovitu sliku, ali ipak još ne znamo kako sve skupa može završiti, i to ne samo kad je u pitanju ukupni broj mrtvih na planetu nego i kakve su kratkoročne i dugoročne socijalno-ekonomske posljedice pandemije. Logično bi, recimo, u ovom trenutku bilo reći kako se Češka okužuje tom brzinom da bismo "punu istinu" mogli doznati za dva-tri tjedna, ali previše se "proročanskih" modela pokazalo besmislenim.

Ponovimo tko zna koji put: iako još ima dosta nepoznanica, jedno je sigurno - panika neće pomoći. Oni koji vole zastrašivati uvijek mogu pronaći novi razlog za Veliki strah. Nije, naravno, teško naći dijelove svijeta koji su prebrojavali ogromne brojeve covid-19 žrtava, ali nije realno očekivati da se takav pomor dogodi u Hrvatskoj, baš kao što nije realno poručiti da ćemo proći jednako dobro kao zemlje koje praktički nisu imale mrtvih. Zastrašivači kao da se nadaju da bi covid-19 mogao postati opasniji nego što jest.

Jedan dobar primjer takvih očekivanja jest stvaranje teorije o mogućim reinfekcijama virusom​ SARS-CoV-2. Ta novija teorija straha jako je uvjerljiva: ako se zaraziš jednom, mogao bi se zaraziti drugi, pa i treći put i tako sve dok ne umreš. Užas. Međutim, ozbiljni znanstveni radovi kažu kako je trenutačno broj utvrđenih reinfekcija na cijelom planetu ekstremno mali. Neki tvrde da se radi o jednoznamenkastom broju, drugi o nekoliko desetaka. U odnosu na 38 milijuna zaraženih, svakako jako malo. Upozorio bih na odličan članak vrhunskog eksperta Dereka Lowea "Immunity and Re-Infection". Osim što je istaknuo da je reinfekcija jako rijedak događaj, opisao je i jedan od tih ekstremno rijetkih slučajeva: radilo se 89-godišnjoj pacijentici s leukemijom povezanom s funkcijom dviju vrsta B-stanica, inače važnih dijelova imunološkog sustava.

Ta pacijentica primala je kemoterapiju kako bi zaustavili produkciju B-stanica te joj je imunološki sustav bio dodatno kompromitiran. Uz to, toj pacijentici analizirane su genetske sekvence virusa kojima se zarazila te su utvrdili osam razlika koje su im rekle da se pacijentica zarazila različitim varijantama virusa​ SARS-CoV-2. Lowe je posebno naglasio da ove promjene, koje su znanstvenici uočili na sekvencama virusa, nemaju veze s mogućim mutacijama koje bi dovele do promjena na proteinskim vršcima virusa preko kojih virus napada naše stanice. Poanta Lowea: Antitijela ne mare za genetske sekvence, nego reagiraju na eventualne proteine koji su im izloženi. Vršci proteina virusa su u nizozemskom slučaju reinfekcije bili identični. Nema, dakle, nekog novog mutiranog supervirusa koji će napasti i reinficirati svjetsku populaciju, nego imamo osobu s ozbiljno narušenim imunološkim sustavom.

Ako se dramatično poveća broj reinfekcija, tada bismo mogli imati razloga za realni strah, ali se ipak do tada bolje ponašati uz razumne mjere opreza nego provoditi epidemiološki radikalizam.

Dijabetičar sam 16 godina, što znači da sam rizičan. Ipak, i supruga i ja želimo da naša djeca sasvim normalno odrastaju i pohađaju školu te ću svjesno prihvatiti taj rizik. Ne želim da živimo pod staklenim zvonom, niti smatram da tako naše društvo može opstati. Međutim, mami, koja je već u godinama, predložio sam da se nakon ovog novog rasta slučajeva druži sa svojim uskim krugom starijih prijatelja, a do daljnjega ćemo se mi čuti telefonom. Držat ćemo se mjera socijalnog distanciranja u javnom prostoru, što mi se čini učinkovitijim od maski, i nadati se da će ova nevolja od covida proći što brže. Naravno, pokušat ćemo održavati i što kvalitetniji imunološki status zdravom prehranom, dodacima prehrani i vježbanjem.