ISPOVIJEST ALEKSANDRE LJUBE 'Završila sam na ulici jer sam prijateljici koju je muž zlostavljao omogućila jeftinije ljetovanje u policijskom odmaralištu'

Ljetovanja u većini slučajeva ostanu u lijepom sjećanju, no jedno je ostavilo itekako gorak okus u ustima. Deset ljetnih dana kolovoza 2008. godine u Dramlju prisjelo je Aleksandri Ljubi, bivšoj glasnogovornici zagrebačke policije, i to ne zato što ju je objektiv nekog paparazza "uhvatio" u toplessu, na nudističkoj plaži ili u oružanoj pljački pa je, eto, spletom nesretnih okolnosti njezina intima prodana javnosti. Ljubin krimen je imao nepromišljeni prijateljsko-humani potpis zbog kojeg je prokockala 20 godina policijske karijere.

Iako je, prema mišljenju suda, imala “opravdan motiv te je postupila humano kad je svoju prijateljicu i njezinu djecu, inače žrtve obiteljskog nasilja, odvela u policijsko ljetovalište po povoljnijoj cijeni”, za 43-godišnju Ljubu u sustavu MUP-a, kao pravomoćno osuđenoj osobi, više mjesta nema. Prvotni nepravomoćni pravorijek od osam mjeseci zatvora s dvogodišnjim rokom kušnje viši sud je ovih dana preinačio i ublažio pa on glasi: šest mjeseci, uvjetno na godinu dana. Zakon je ispoštovan. Ljuba je, ako koristimo ulični žargon, sad završila na ulici. Baš kao što je na ulicu, ali iz zagrebačkoga stana, izbačena i njezina prijateljica s djecom, a koju je bivši muž i osuđivani obiteljski nasilnik bijegom u Kanadu ostavio u dugovima. Sve to je sada prošlost.

Upalila se lampica

Nošenje policijske značke i pištolja ostaju iza Aleksandre Ljube. Nova vrata se otvaraju, ali zna da neka sjećanja nikada ne izblijede.

- Kad pred sobom imam žrtvu nasilja, u meni se upali neka lampica. Žrtvama treba pokazati empatiju i dati bezrezervnu pomoć. Upravo takva jedna me i koštala završetka karijere. Javnost je upoznata s tom pričom na kojoj sam se poskliznula. Legalist sam. Prihvatila sam to što se dogodilo. Nisam ostala dužna nikome. Tih 6040 kuna, koliko je bila razlika između pune cijene i povlaštenog ljetovanja na koje sam vodila prijateljicu i djecu, vratila sam odmah. No cijela je priča završila kao korupcijska afera, a ljudi su odmahivali rukom, uvjeravali me da to nije ništa i da to nije gotova stvar pa sam u toj neizvjesnosti živjela pet godina. Pravosuđe je odlučilo i sada tražim posao - priča s grčem u želucu za Jutarnji list Aleksandra Ljuba, koja broji zadnje sate kao zaposlenica državnog represivnog aparata. Prijateljica, pak, koja se osjeća krivom jer joj je Ljuba, inače diplomirana socijalna radnica, zapravo već nakon prvog muževljeva premlaćivanja pokušavala pomoći, od trenutka izbijanja afere proživljava dodatnu agoniju. Njoj je, uvjerava nas Ljuba, također teško.

Damjan Tadić / CROPIX

A što mi zapravo znamo o Ljubi? Bila nam je nepoznata sve dok joj se 2006. nije ukazala prilika da u ulozi tzv. brane između policije i sedme sile pravodobno informira javnost o svim aktualnostima u metropoli i okolici. Na prvu presicu u PU zagrebačku, nakon dugog perioda bez glasnogovornika najveće uprave u zemlji, 34-godišnju Ljubu su pred novinare dopratili i predstavili tadašnji šefovi. Došla je šepajući, slomljenog prsta i u samo jednoj štikli jer joj druga noga, s obzirom na prijelom, bila omotana u plastičnu vrećicu.

Izjave u pidžami

Iako je u letu postala omiljena glasnogovornica, mediji je nisu nikad ni branili ni štedjeli. Jer ona je bila glasnik šarolikog spektra krimi-informacija od 0-24 pa je samim time nerijetko i ispred vlastita doma, u pidžami preko koje bi ogrnula jaknu, znala davati izjave u kasnim večernjim satima.

- To prvo pojavljivanje pred novinarima bilo mi je užasno. Ništa nisam znala, a novinari su novinari pa se svaka pogreška skupo plaća. Trudila sam se biti proaktivna. Imala sam to nešto što mi je dalo input da brzo naučim kako odraditi dobar PR. Bio je to period kad sam htjela promjenu jer do tada sam prošla krim, obiteljsko nasilje, maloljetničku delinkvenciju, ekipu za očevid. Dala sam do znanja šefovima da sam sprema na nove izazove, a kako je PUZ bio dulje vrijeme bez glasnogovornika, nadređeni su se poveli mišlju: ‘Ljuba ima 34 godine, zna policijski posao i nije udana. Neka bude glasnogovornica’ - prisjeća se svojih početaka policijskoga glasnogovorništva Aleksandra Ljuba, čiji je glas iz dana u dan postajao sve prepoznatljiviji u eteru.

Kip slobode u Zagrebu

Ono što je govorila u mikrofone bilo je uvjerljivo do te mjere da se i dan-danas često zna prisjetiti jedne anegdote koju ni novinari ni građani nisu uočili.

- Čitala sam važnu informaciju o prometnoj regulaciji u zoni stadiona. U čitanoj najavi spomenula sam zatvaranje prometa kod kipa slobode, a referenca je zapravo bio kip sportaša kod maksimirskog stadiona. Ta se vijest vrtjela cijeli dan posvuda, da bi me tek sutradan jedan kolega zezao da sam simbol Amerike dovela u Zagreb - dodaje još bivša policijska glasnogovornica.

Inače, Ljuba je od 10. listopada 1996. u policiji u koju je došla kao diplomirana socijalna radnica kako bi s braniteljima radila u socijalnoj skrbi. Prvi dani bili su joj prepuni entuzijazma koji je, kaže, brzo prepoznat. Policijsku uniformu obukla nikad nije, a sredinu pri obavljanju posla ne poznaje.

- Ili sam na dnu ili na vrhu. Kod mene nikad nije bilo sredine, što god da radim. Kad sam zadužila pištolj, prošla sam obuku jer njime nisam znala rukovati. U početku sam morala ići i na borilačke vještine, džudo. Tko god radi u velikom sustavu sanja da u njemu i završi karijeru i čini se kao da svijet izvan MUP-a ne postoji. Najkritičnije mi je u poslu bilo raditi na obiteljskom nasilju i zlostavljanju djece. To je nemoguće ne doživjeti osobno i ne ponijeti tuđu tugu svojoj kući - opisuje nam Ljuba svoje isječke iz policijskog posla, dodajući da je bilo i opasnih situacija, ali i smiješnih. Tako je jednom prilikom, kad je išla u večernji izlazak, uočila krupnog lopova kako krade kazetofon iz automobila u koji je provalio. Ljuba je, osim ženstvenosti, te večeri sa sobom još imala jedino policijsku značku. Legitimirala se i zgrabila ga do te mjere da mu je nokte zarila kroz kožu sve do kosti. Ne znavši što ga je snašlo u mrklom mraku, lopov se nije uspio othrvati i pobjeći jer ga je Ljuba ugurala u stubište zgrade i zaključala te držala do dolaska policije.

Damjan Tadić / CROPIX

- Tada sam radila u postaji. Šef me pohvalio pred kolegama da se lopova itekako može uhvatiti te je poslao kolege da ga odu vidjeti jer je izgledao kao da ga je mačka izgrebala. Instruktor borilačkih vještina mi je rekao da se ne zanosim jer da je i najjača žena slabija od prosječnog muškarca te da se mora znati kupiti vrijeme i udariti gdje treba. Policijski posao se živi 24 sata dnevno, da i privatni život trpi, a prijatelji moraju imati razumijevanja jer je policija u službi naroda - kaže još Ljuba, prisjetivši se da joj je zbog jednog očevida u povodu ubojstva propao odlazak na svadbu.

Eto, vadim leš iz bunara

Dežurstva su dežurstva i kad se nešto dogodi, sve obaveze padaju u vodu pa je tako na upit stiže li na svadbu odgovorila mrtvo hladno slavljenicima: "Evo me, vadimo leš iz bunara. Ne stignem".

Kako god, Ljuba je od prvog dana radeći u kriminalističkoj policiji imala drugačiji, taktičniji pristup od kolega kriminalista. Afirmirala se u radu sa žrtvama nasilja kojima je stotinu puta bilo ugodnije ispred sebe imati Ljubu kao sugovornika i rješavatelja njihovih životnih problema nego muškog kriminalistu od sto kilograma žive vage. A kad je zaplivala PR-ovskim vodama PU zagrebačke, završila je pod budnim okom kritičara, a najveći joj je kritičar, baš kao i najveća podrška, upravo njezina majka.