KATARINA, ANA I LEON

ISPOVIJEST BRISELSKIH GASTARBAJTERA 'Ovdje radno vrijeme završi kad se završi posao, u Hrvatskoj je obrnuto...'

‘Dinamika posla i konkurencija su strašni, no sviđa nam se život u Bruxellesu. Samo da je malo više sunca...’

Zagrepčanka Kristina Grgas-Brus, Šibenčanka Ana Laća i Leon Leskovac, također iz Zagreba, troje su od više od 500 Hrvata koje je članstvo njihove domovine u Europsku uniju dovelo u Bruxelles. Već su se uklopili u bruxellesku svakodnevicu, žive i rade u multietničkom okruženju, zadovoljni su uvjetima rada, a činjenica da se broj Hrvata u protekle dvije godine u Bruxellesu naglo povećao im samo olakšava da barem malo nadoknade ono što nedostaje svakom tko živi izvan svoje domovine.

Niti jedan od troje naših sugovornika nije tipični europski birokrat, svaki od njih radi drugačiji posao, a zajedničko im je to što su prošli cijeli put od studiranja, preko stažiranja, do sadašnjeg radnog mjesta.

Ana Laća je iz rodnog Šibenika, preko Zagreba gdje je studirala političke znanosti, Budimpešte gdje je magistrirala na sveučilištu srednje Europe, Vilniusa gdje je odradila službeni staž, prije tri godine završila u Bruxellesu gdje danas radi u Europskom parlamentu kao savjetnica zastupnika Tonina Picule. Ovog zastupnika SDP-a upoznala je još dok je volontirala u Hrvatskom saboru. Jako je zadovoljna poslom koji radi jer je on dinamičan, a okruženje joj isto tako odgovara. Najviše prati pitanja vezana za vanjsku politiku. Detaljno prati zbivanja na Kosovu i u BiH jer je njen šef i predsjedatelj izaslanstva za ove dvije države, ali mora pratiti i pregovore EU sa SAD-om o TTIP-u kao i rad međuskupine za more, otoke i priobalje, preko koje Picula nastoji pomoći i svom rodnom kraju.

Putovanja teži dio posla

Puno putuje po svijetu, od Kosova, BiH, Srbije do Washingtona i to ju veseli. Ono što ne voli, ili kako diplomatski kaže “nije joj drago”, jednomjesečna su putovanja u Strasbourg gdje se, poput putujućeg cirkusa, tijekom plenarnog tjedna seli više od 4000 ljudi iz Bruxellesa kako bi četiri dana raspravljali u jednom od sjedišta Europskog parlamenta u ovom lijepom francuskom gradu na granici s Njemačkom. Ani je plenarni tjedan u Strasbourgu prehektičan, moraju se smjestiti u precijenjene hotele često daleko od zgrade parlamenta. I ostali kolege asistenti parlamentaraca putovanja u Strasbourg smatraju težim dijelom svog posla. Leon Leskovac prvi je put došao u Bruxelles kao stažist u Europskom parlamentu još prije našeg članstva u EU. Ondje je radio kao asistent zastupnice Zdravke Bušić da bi na kraju dobio posao u skupinu Europskih konzervativaca i reformista, grupe koja je nastala nakon što je britanski premijer David Cameron odlučio napustiti Europsku pučku stranku (EPP). “Bruxelles je ugodan grad za živjeti.

Mogućnosti za karijeru

Ali prednosti Bruxellesa više vidim u mogućnostima koje pruža za karijeru nego zbog samoga grada”, kaže on. Leon će vjerojatno ostati u povijesti sve brojnije hrvatske zajednice u Bruxellesu jer je pokrenuo inicijativu i osnovao nogometni tim Croatia Bruxelles, koji će se od jeseni natjecati u takozvanu “Bruxellesku Europsku ligu” u kojoj igraju i “nacionalne vrste” drugih članica EU, sastavljene uglavnom od zaposlenika europskih institucija, diplomata, novinara i konzultanata. Proteklih deset mjeseci Leon je uspio sastaviti tim s više od 30 igrača, a prije samo dvije-tri godine Hrvati u Bruxellesu bi jedva sastavili i jedan tim za neki turnir u malom nogometu. Leon je uspio u hrvatsku ekipu dovesti i Argentinca, Britanca, Bugara pa čak i Slovenca. Uz to povodom dana državnosti “Croatia Bruxelles” je organizirala turnir u nogometu sa 16 sudionika iz cijelog Beneluxa, i Hrvata i prijatelja, a Leon vjeruje da će to sada postati tradicionalni turnir svake godine kako bi se poklopilo i s danom državnosti i s godišnjicom ulaska Hrvatske u EU.

Katarina Grgas-Brus ima malo drukčiju životnu priču. Ona je u Bruxellesu još od 2005. godine i sada radi kao administrator za Hrvatsku u općoj upravi za okoliš u Europskoj komisiji.

Dugo čekala Hrvatsku

U Belgiji je prošla sve, od stažiranja u Europskom parlamentu, posla u privatnoj konzultantskoj tvrtki do sadašnje funkcije. “Načekala sam se dok Hrvatska nije ušla u EU. Vjerovala sam da će ući još 200., zatim 2009. a ostvarilo se tek prije dvije godine. Do tada sam se snašla radeći u privatnoj konzultantskoj firmi. Ako ne radite u institucijama, a niste Belgijanac, onda ste u Bruxellesu uglavnom osuđeni ili na lobističke ili konzultantske forme. A i tamo vjerojatno radite posao koji je vezan uz EU, ili oko fondova i projekata ili zakonodavstva”, kaže ona. Ona nema iskustva rada u Hrvatskoj jer je dosta rano došla u Bruxelles, ali uspoređujući privatni sektor i europsku administraciju, u Bruxellesu kaže da je “u EU posao lakši, ali odgovorniji dok je u privatnom sektoru konkurencija kruta”. “Ovdje se rad više cijeni, češće se dogodi da me kolege pohvale i ohrabre. A u privatnom sektoru se sve svodi uglavnom na štancanje projekata”, kaže Katarina. Njezin sadašnji opis radnog mjesta je praćenje integriranja okoliša u strukturne i kohezijske fondove za Hrvatsku, provedba direktiva o utjecaju na okoliš. Članica je i koordinacijskog tima za Europski semestar i prati onaj dio koji se odnosi na okoliš. Sretna je i zbog činjenice da u njezin DG (kratica za opću upravo u Europskoj komisiji) radi trenutno čak 17 Hrvata.

Dva sata leta

Bruxelles im se svima sviđa, pogotovo poslovno okruženje, ali priznaju da je dinamika posla i života strašna, a konkurencija velika. “Tek kad sam došla u Bruxelles, suočila sam se s istinom da mi dva magisterija i znanje, iako velika prednost, ne jamči automatski uspjeh jer takvih ovdje ima puno i da uvijek ima prostora za napredak”, kaže Ana Laća. Dok Katarini i Leoni nedostaje sunce, Ana kaže da joj je nekako svejedno jer ionako većinu vremena provodi u uredu. “Ovdje se radno vrijeme završi kad se završi posao, a u Hrvatskoj posao prestane kad se završi radno vrijeme”, kaže Ana.

Ana vidi sebe u Hrvatskoj i vjeruje da će joj iskustvo koje stječe u Bruxellesu pomoći da i u domovini, kad-tad, pronađe pristojan posao. Katarina se ne planira vratiti iako kažu da joj najviše nedostaju obitelj i stari prijatelji. “Ali Zagreb i Bruxellesu nisu na dva različita kraja svijeta. Samo je dva sata leta”, kaže Katarina koja zbog posla ide barem tri puta godišnje u Hrvatsku, a privatno još par puta pa ne osjeća previše da živi izvan domovine. Leon se isto uklapa u one Hrvate koji ne razmišljaju o tome da im je domovina daleko jer se u današnjem svijetu može doma stići brzo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 09:30