ISPOVIJEST ČLANA STOŽERA HRVATSKE REPKE IZ 1998. 'Medalju netko prodaje, a ja je nisam dobio, i sanjam je 20 godina'

“Možda je baš moja medalja iz Francuske ponuđena na aukciji! Ona koju sam trebao, a nikad je nisam dobio!”

To su riječi Luke Radmana, člana stožera i kondicijskog trenera hrvatske nogometne reprezentacije iz 1998., kojeg je jako uznemirila informacija da je jedna od brončanih “relikvija” ponuđena na aukciji u Njemačkoj.

- Evo, cijelo sam vrijeme u nekom bunilu jer mi se vratila priča iz 1998., priča koja me muči duga dva desetljeća. Punih 20 godina razmišljam o tome. Sad sam potpuno u tome, ja sam je zaslužio i nisam je dobio, a sada je netko prodaje. Osjećam se opet užasno, kao i tada 1998...

Htio napraviti repliku

Radman je nastavio monolog kojim cijela priča dobiva drugu dimenziju:

- Bio sam na tom pobjedničkom postolju, stajao sam ‘u kantunu’ blizu Ćire Blaževića i sa Slavenom Bilićem držao hrvatsku zastavu. Nisam se gurao u prvi red, a kad sam došao primiti odličje, nije ih više bilo. Stajao sam pored Blattera i Johanssona (tadašnji predsjednici Fife i Uefe, nap.a.), ne znam tko je sve od uglednika tu bio kad mi je rečeno da medalja više nema.

Sjećam se da je nije bilo ni za gospodina Ivu Šuška. Kad smo nakon te ceremonije ušli u autobus, Zvone Boban je uzeo mikrofon i tražio da mi se da moja medalja, koju je očito uzeo netko kome nije pripadala.

Vladimir Dugandzic / CROPIX

Da se ne kvari veliko slavlje rečeno mi je da sačekamo povratak u Hrvatsku te da će se sve srediti. Koliko mi je poznato, a potpuno sam siguran, tada su medalje dobili ‘zaštitar’ i vozač autobusa. Znaju to igrači, zna i Ćiro, znali su to tada svi.

Radman je nastavio gotovo bez daha: - Godinama sam išao za tim da dobijem medalju, bio bi red da je imam jer sam dao svoj doprinos tom velikom uspjehu. Išao sam kod nekog ‘majstora’ u Rijeku, mislio sam uzeti medalju od svog prijatelja Ivana Katalinića da napravim repliku.

Šansa na aukciji

No, profesionalni me je put nakon toga nosio u Iran, Dubai, Katar, Švicarsku... te do današnjeg dana nisam dobio medalju.

Iskreno, sudjelovat ću na aukciji, možda je i otkupim.

Da, čovjek koji je, između ostalog, kao autoritet na planu fizičke pripreme sportaša i magistar je kineziologije sporta, sudjelovao u pripremi košarkaške reprezentacije za Olimpijske igre u Barceloni (1992.), nogometne reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj (1998.), rukometne reprezentacije za Oimpijske igre u Pekingu 2008... ostao je zakinut puna dva desetljeća.

Šuškova priča

Ivo Šušak, za kojeg Radman tvrdi da je također ostao bez medalje, ponudio je svoju verziju. Prilično čudnu i znakovitu: - Izrazito sam ponosan na tu medalju koju sam dobio i imao ovješenu oko vrata.

Da, imam je i čuvam je kao najveću vrijednost... Priča je očito dobila takav epilog te je Ivo Šušak svoju kolajnu naknadno dobio. Ponovit ćemo, Luka Radman nije!

Šuker na potezu

Radman i dalje inzistira na svojoj viziji i verziji, ne želi ulaziti u polemiku, niti ga zanima kako je Šušak i na koji način naknadno došao do medalje:

- Znam samo da je bilo tako kako sada pričam i znam da nisam dobio ono što sam zaslužio. Sjećam se da mi je nakon Svjetskog prvenstva Davor Šuker, s kojim imam odlične odnose, iskreno priznao da nikad manje nije trčao, a više napravio, nego tada u Francuskoj.

Bio mi je zahvalan za individualni rad. Tada smo puno zajedno radili...

Ako je tako i ako je nakon svega doživio neviđeno nepravdu, red je da mu se Šuker sada oduži, da napravi sve da ispravi jednu veliku nepravdu dugu punih dva desetljeća...